Gradonačelnici imaginarnih gradova

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Nakon dvoipogodišnjeg odsustva, ponovo sam nedavno posjetio Sarajevo. U rodni grad sam dobacio iz Berlina, grada koji se, kao i Sarajevo, nekoliko puta oporavljao od spektakularnog historijskog kijameta. Više nego jednom to je zahtijevalo svojeručno raskopavanje ruševina, demontiranje napuštenih ili oštećenih zgrada (od kojih neke u Berlinu stoje još Hitlerovog vakta), i sadnju novih zgrada u praznim poljima usred grada. Berlin danas izgleda kao mjesto o kojem se neko brine, do kojeg je nekome stalo, što njegove građane nagoni, pretpostavljam, da se prema svom gradu odgovorno odnose i ne hraču po ulicama.

Historija Berlina je, dabome, potpuno drugačija od sarajevske, ali ima barem jedna zajednička stvar: oba grada su obilježena prošlošću koja njihove građane neizostavno obilježava i povezuje. Njihove historijske rane su vidljive i prepoznatljive na svakom koraku, počesto u obliku gorespomenutih ruševina. Razlika je, međutim, vezana za njihovu budućnost—Berlinci su u stanju zamisliti bolji, budući Berlin i u toj budućnosti učestvovati.

Berlin je neke od tih ruševina ostavio nepopravljene kako se nikad ne bi zaboravilo ono što je dovelo do svog tog moralnog i arhitektonskog razaranja. U Sarajevu, s druge strane, te ruševine stoje evo dvadeset godina, uglavnom zato što nikome više ne pripadaju. Dijelovi Sarajeva su još uvijek ničija zemlja, a sva je prilika da će ruševine nestati tek ako neki novopečeni kapitalista na njihovom mjestu napravi neku od onih monstruoznih građevina optočenih zelenkastim staklom i opranim novcem.

Mamipare

Dvije stvari su mi upale u oči nakon dvije i po godine odsustva. Jedna je povećan broj mamipara—radnji, kladionica, kafana ukrašenih neonskim šljokicama i natpisima koji pokušavaju da zavedu građane i pretvore ih u bezumne potrošače. Druga su psi lutalice koji švrljaju gradom i žive u tim praznim, ratnim prostorima, mada im nije mrsko ni da se izležavaju pred Narodnim pozorištem. Pored opasnosti za zdravlje i sigurnost građana koje ti džukci predstavljaju, oni imaju i simboličku vrijednost: zapušteni grad je, čini se, na putu da skroz podivlja i pokori se hajvanima.

I psi i mamipare sužavaju javne prostore i, 'ajde da kažemo, preusmjeravaju cirkulaciju građana. To čine u saradnji sa automobilima koji se, k'o gljivično oboljenje, uvlače u svaki centimentar grada, kao i sa tezgama sa kojih nemilosrdno dozivaju svakojake nepotrebne drangulije. Da nije Ferhadije, Čaršije i onog čemernog javnog prijevoza, sav bi se javni život odvijao u zatvorenim, zapušenim prostorima: u kafanama i lokalima čija je klijentela unaprijed definisana, gdje se građani susreću sa sebi sličnima, formirajući tako autonomne grupe unutar kojih se neprestano potvrđuje ono što se već misli, grupe koje se drže podalje jedne od drugih da ne bi došlo do incidenta. Te tako imaju mjesta za gradsku raju i za papke, za mlađu raju i za penziju, za pismene i za nepismene, za one s dugim i one s kratkim nogavicama. To naravno nije drugačije od drugih gradova na svijetu—u Chicagu postoji kako rasna, tako i klasna segregacija--ali ono što je drugačije je oskudnost prostora u kojima se mogu desiti slučajni susreti i pregovori, u kojima fukara i hadžije prokontavaju Kurtu i Murtu i uprkos svim svojim razlikama formulišu zajedničke interese.

Gradski život se odvija u imaginarnim gradovima sklepanim od dijelova stvarnih gradova u skladu sa našim mogućnostima, željama i ličnom historijom. Mape tih imaginarnih gradova su mape našeg emotivnog i ljudskog odnosa sa stvarnim gradovima. Centar mog imaginarnog Sarajeva je, recimo, Kotromanićeva, nekadašnja Gundilićeva, uličica koja se proteže od Vrbanje do ruševina Valtera Perića. Tu sam rođen, tu sam spustio svoj kofer kad sam se prvi put u Sarajevo nakon rata vratio. Tu su danas udžerice, na istom mjestu već najmanje četrdeset godina, a tu su i ruševina u kojima nema čak ni divljih pasa. Tu više ne živi niko koga bih ja mogao posjetiti. Pa ipak, u mom imaginarnom Sarajevo, Kotromanićeva je glavna emotivna džada.

Pitanje je onda kako organizovati te istovremene, imaginarne gradove u jedinstveni prostor u kojem se sve naše mape mogle posložiti jedna povrh druge iujediniti se u zajednički grad. Da bi to bilo moguće, neophodno je da se nađe načina da taj svoj grad građani zajednički grade. Za to trebaju javni prostori u kojim se nešto radi i stvara, u kojem se može zamisliti i smjestiti zajednički projekat, komad nekakve bolje budućnosti.

O svemu ovome sam počeo razmišljati tokom ove svoje zadnje posjete. Prolazio sam pored ruševina u Kotromanićevoj i zamišljao ono što se u socijalizmu zvalo radna akcija (i što sam ja tada zdušno prezirao). Zamislio sam skupine građana koji svojim rukama krče te ratne gomile ničega, čisteći svojim naporima lokaciju za zajednički grad, pretvarajući tako ostatak prošlosti u strukturu budućnosti.

Lični belaj

Jer zajednički život je moguć samo u zajedničkom gradu, a zajednički grad je nemoguć bez zajedničkog napora. U Sarajevu je opsadom bilo katastrofalno oštećeno, skoro uništeno, ono što se zvalo zajednički život, što je podrazmijevalo daleko više od komplikovano-konstitutivnih etničkih kombinacija i s tim vezane rutinske tolerancije. Zajednički život je bilo osjećanje da svi učestvujemo u nečemu do čega nam je stalo, da ulažemo u nešto što će nam svima učiniti život boljim—malo se ko danas sjeća da je ono olimpijsko Sarajevo bilo izgrađeno nečim što se zvalo samodoprinos (ili smo mi to barem tako zamišljali). U trenutku kad zaboravimo da u gradu niko ne živi sam, kad se nađemo u situaciji da upiremo da se pojedinačno izvadimo iz ličnog belaja, ako treba i nauštrb svojih komšija i sugrađana, nema više zajedničkog grada—Sarajevo se pretvara u kolekciju sela i imanja ispresijecanih međama i zidovima.

Lako je, naravno, meni pričati iz udobne dijaspore, gdje je jeftino maštati o prošlosti i budućnosti i zamišljati utopijske prostore u kojima ne moram ni pokušati živjeti. Ali i u svom najgorem obliku, Sarajevo je grad koji se odano voli, na način koji zahtijeva strpljenje i velikodušnost. Historijski je fakat da gradovi teško—zapravo, skoro nikad--ne umiru, što će reći da će Sarajeva bezbeli vazda biti. Pitanje je ko će se i kako u tu neizbježnu budućnost ugraditi i da li će biti naseljeno građanima ili hajvanima.