Muzej korupcije u tranziciji

Nas nekoliko pisaca s područja bivše Jugoslavije skupilo se u divnu kuću iznad Budve, i zadalo nam da proizvedemo tekst, odnosno eksponate za budući Muzej korupcije.

Toga, barem, ne fali: sva su ova društva od autobusa koji voze po bespućima provincije do vlada i ministarstava (tamo najviše) muzeji korupcije. Ono što u cijeloj stvari boli jeste da u tome učestvuju cijele nacije; oni koji ne mogu izaberu da odu nekamo, a mi koji ostajemo stalno razmišljamo o tome kako je grozno, ali kako bi uz male promjene sutra moglo biti bolje. I sad bih ja, u osnovi Niko i Ništa u društvu u kojem se cijeni samo oštrina laktova i zubiju, i stepen poltronstva i bivanja đon-obrazom, trebao pozvati ljude da se sutra i prekosutra zamisle nad glasačkim listićem i odluče o svojoj sudbini. Trebao bih, ali ne mogu.

Prvo, zato, što nakon, valjda, desetka različitih izbora u ovih dvadesetak godina nisam u domovini  pa ne mogu glasati. Za glasanje kad nisi kući, otprilike trebaš napor kao za akciju osvajanja gusarskog broda u Tihom oceanu, a za to nemam ni snage ni živaca. Drugo, zato što bih se trebao praviti da mi imponira što je Evropska unija odjednom prepoznala veliki napredak u približavanju ovdašnjih političara evropskim integracijama. To je lavor, baš kao što je lavor da su se Wigemark i Inzko odjednom sturili da pokažu svoje postojanje, pa nešto prijete šipkicom iz žbunja Miloradu Dodiku.

Sve dok se u ovoj zemlji ne zatvori desetak ljudi koji stoje na vrhu korupcijske strukture, i u nekom smislu se ne počne iznova – bolje biti neće. A treće, mjesto za Robinzona u kojem sam trenutno, dakle, gore nebo plavo, dole more, a okolo kamen – ovaj tekst pišem na kamenoj sofi ugrijanoj od jutarnjeg sunca – potpuno relativizira diskurs zoon politikona.

Da budem, iskren, ne vidim veliku razliku u idejnoj poziciji većini kandidata. Osim Naše stranke, ne vidim nikoga ni kome bih mogao dati glas, ali su se preko svojih “prvoboraca” sasvim ozbiljno potrudili da sebi oduzmu ionako mali dio kolača koji im je namijenjen. Istina, na SDP-ovoj listi je nekoliko ljudi koje (privatno) volim, ali bi i tu trebalo zažmiriti i praviti se da nisam čuo za trgovinu koja se u posljednje vrijeme dogovara: dakle, ako takozvana ljevica podrži kanidata DF-a Rešidata, mjestom gradonačelnika će biti nagrađen SDP-ov kandidat Kamočaji, a ukoliko dobije general Ajnadžić, SDA će za gradonačelničku funkciju kandidirati bivšeg načelnika Općine Centar Bećirovića, koji, pak, minira DF-ovu kampanju, jer je posvađan s predsjednikom stranke Željkom Komšićem.

Kad se sve to poreda, onda nije čudno da ljudi u velikom broju neće izaći na izbore. Ne zato što im neće biti bolje – to neće svakako – nego što nema nikoga da im to može ponuditi i, doista, stati iza toga. Neće, dakle, doći čovjek, nego zombie, koji će nastaviti raditi ono što i njegovi prethodnici.

Da se, dakle, vratimo Muzeju korupcije: svaki eksponat bit će pažljivo obrađen kustoskom procedurom (mada i o toj "kustoskoj" metodi u umjetnosti isto mislim da je korumpirana do bola) i uvršten u neki (na webu virtualni) ili stvarni muzej koji će jednom nastati. Trebali smo nastupati i u gimnazijama i školama, ali budući da su i ovdje izbori za dvije nedjelje, neko je Ministarstvo naložilo da se te i takve manifestacije odlažu – za neka bolja vremena. Valjda, dok ne prođu izbori. Mada, ne znam šta bih im ja mogao štetovati, jer sam naučio da je Crna Gora jedina od novonastalih zemalja na području bivše Jugoslavije gdje je vlast bolja od opozicije.     

Elem, moj skromni doprinos Muzeju je jedna mala definicija korupcije koja glasi: korupcija nastaje onda kad čovjek, da bi preživio, mora poštovati pravila gorih od sebe. Ta definicija po sebi nije do kraja tačna, jer implicira da je čovjek po sebi dobar ili zao, ali ima smisla: ako su ljudi dobri, onda korupciju izmišljaju zli, a ako su ljudi zli, onda je korupcija prirodno stanje. Elem, blizina neba, mora, kamena otvara filozofska pitanja, pa izvini dragi čitaoče ako te peglam robinzonskim dilemama filozofa – amatera, ali to je moje trenutno prirodno stanje. 

Kao što potpuno razumijem M., kojeg sam upoznao u Crnoj Gori, i mislim, stekao druga do groba, što kaže pjesma. Kad su te stvari u u pitanju, njegova mi je pozicija najbliža. On za izbore, svake godine potrpa djecu i ženu u auto i pravac – Split. “Tamo budem za vikend, da vidim šta će bit’, i onda kad prođu izbori, ja se lijepo vratim. Neću da zaglavim ni u kakvom sukobu, ne daj bože ratu, i da riskiram svoju i glavu svojih najbližih.”

Sad, nisam ga htio pitati zašto baš Split, mada osjećam, niti htio razuvjeravati da promjenom mjesta življenja, čovjek ne mijenja svoju sudbinu, zna on to i bez mene, samo sam ga pitao dokle će to biti tako. On je rekao:

• Dok djeca, a sad im je 4 i 9 godina, ne steknu punoljetstvo. Onda neka čine što im je volja.

I kad bolje razmislim, tako je: za to da izbori budu smisleni i regularni, trebat će nam još, najmanje, jedna generacija.

Ako svijet i demokratija dotad još budu postojali.