2. mart

Ove dane, pune kiša i sjećanja, sve teže podnosim što sam stariji, pa ispada da je najbolje da u ta doba nisam u Sarajevu: što je pamćenje veće, sve je šira i mogućnost njegovog retuširanja, ali ja nikako neću moći zaboraviti onu crnu boju toga proljeća 1992, noćne rafalne pucnje, oca na samrtnoj postelji, i naše naivno vjerovanje kojima smo tješili jedni druge, dok smo na TV-u gledali slike u kojima arkanovci ulaze u Bijeljinu, i za sobom ostavljaju pustoš: “Neće u Sarajevu”. U Sarajevu je, i u Mostaru, valjda zato i najžešće puklo, jer “nije trebalo”, a i danas se naježim kad ljudi koji iz svojega iskustva kažu – “pa jeste, kad su svi govorili da su glasali za Markovićeve reformiste, a kad su ostali sami s glasačkim listićem, zaokružili su ‘svoje.’”

Besmisleno, jer ko god tada da je pobijedio na izborima u BiH, u šarolikoj lepezi od Adila Zulfikarpašića do Nazifa Gljive, najvjerovatnije bi počeo rat. I Milošević i Tuđman, uz sve razlike među njima, imali su svoje planove, i kanili su ih provesti, a jedan od njih bio je da nasapunjaju dasku Anti Markoviću, čiji je plan bio očuvanje kakve – takve zajedničke ekonomije, i izbjegavanje krvoprolića. Ukratko, nakon odlaska Slovenije, Hrvatska ni po koju cijenu nije htjela Jugoslaviju, a Srbija je, opet, htjela pod svaku cijenu, makar i krnju, ali da ostane glavna. Naša je nesreća što smo ostali između, a znamo kako je sve skupa završilo. Tragedijom.

Dvadeset pet godina je otad: to je vrijeme u kojem bi tada rođeno dijete danas trebalo biti svoj čovjek, i imati fakultetsku diplomu i nemati se gdje zaposliti. To je, također, vrijeme u kojem ste od tada započete firmu negdje u garaži danas mogli imati giganta vrijednog nekoliko desetina miliona, vrijeme je to za koje su sportaši koji su tada bili kadeti već uveliko završili svoje karijere: bezmalo svi pripadnici kriminalnog i političkog (u jednom trenutku je to postalo isto) miljea iz onoga vremena su duboko pod zemljom, osim rijetkih koji su se pokazali jačima od života, i danas uživaju penzionerske dane, nikom potrebni, ali (pre)bogati.

Uništena je radnička, a stvorena nova feudalna klasa, kojoj nije trebalo raditi, studirati ili pokretati firme.  Jednostavno – uzeli su sve. Patrioti koji su iz osnovnih ljudskih razloga stali u odbranu ili su se povukli, ili ih još uvijek pritišću optužnicama, želeći da se nastavi besmislena ravnoteža nacionalnog straha, jedini garant opstanka ove nakaradne, nesimpatične tvorevine kakva je postdejtonska BiH.

Četvrt vijeka je dovoljno da se unište i ozbiljnije tvorevine, i ne bi imalo smisla nabrajati šta je sve u ovoj zemlji propalo: čak se i Gospi Međugorskoj, nakon tri po decenije (komercijalnog) ukazivanja, drma ionako trusno tlo pod nogama, jer je Papa Franjo, u duhu svoje doktrine čišćenja katoličke crkve od raznih vidova opsjenarstva i devijacija, poslao osobnog izaslanika, Poljaka Henryka Francizeka Hosera. Biskup varšavsko-praški će biti tu da uzme Gospine nalaze i, eventualno, da za pravo i nadbiskupu Ratku Periću, koji iz Mostara sve glasnije tvrdi da se Gospa nije ukazala. Kako je kod nas omiljeni nacionalni sport radovanje tuđoj nesreći, valja reći da bi stradala ekonomija toga kraja, narasla na svjedočenju vidjelica i poslovično poduzetnom duhu Hercegovaca.

Nama su još samo ostala besmislena "postignuća", slavljenje piramida, i vijesti o sportskim rezultatima ljudi našega porijekla, za koje je zajednica iz koje su potekli nimalo zaslužna. Penzioneri su sirotinja, obrazovanje je obesmišljeno politikom, a jedini politički “kapital” su mrtvi, kojima se maše kad se dođe do granice nestabilnosti. Koja je, mjerena civilizacijskim metrom, već odavno pređena.

Ovo društvo se (skoro) raspalo. I ovakvu državu je teško, skoro nemoguće voljeti. Osim ako niste mazohist, ili obavljate prljave poslove denuncijacije za one na vlasti. No, ono što ulijeva kakvu-takvu nadu jeste da veliki broj ljudi – koji iz raznih krajeva svijeta, različitih imena, prezimena, različitih socijalnih, nacionalnih, rodnih, vjerskih, političkih svjetonazora, a o tome svjedoče sve glasnije i sve rezolutnijim tonom – nije digao ruke od ove zemlje.

Što je, kako znamo, stariji pojam od  države.

To se vidi iz čestitki za 1. mart, Dan nezavisnosti: pune su jetkog pesimizma, s notom neposlušnosti koji sublimiran, otprilike govori o tome da je takva kakva je, naša je, ali da je izdata od politike, i ostavljena u neizvjesnosti. Bolje rečeno, u neizvjesnoj prošlosti, oko koje nema ni minimuma konsenzusa.     

A budućnost će doći kad prošlost prestanu činiti neizvjesnom. Jer, ne zaboravimo, prošla je država propala zato što je šminkala svoju sadašnjost. Ovoj bi se moglo desiti nešto slično, jer grupice koje je vode žele našminkati prošlost. To je siguran put u njezinu propast. Skupa cijena koja je plaćena za nju, bila bi mala ukoliko se ovako neodgovorno nastavi s njezinim vođenjem.  

Zato bi bilo najbolje početi život od danas. Sretan vam, Bosanci i Hercegovci, 2. mart. Ima li snage da se pokuša nešto Drugo?

Kad sljedeći put ponude svoju sliku prošlosti, samo se prisjetite na šta su sve spremni učiniti da vas ubijede u nju. Da vas, kao u ovom slučaju, vrate četvrtinu ili pola vijeka unazad.

I da vladaju tako da vas čine nesigurnim. U prošlost.

I u budućnost.