Procesuiranje ratnih zločina i u Velikoj Britaniji
Radiosarajevo.ba
Zbog sumnji da je proteklih godina veliki broj osoba koje se dovode u vezu s teškim kršenjima ljudskih prava u svijetu svoje “utočište” pronašlo u Velikoj Britaniji, vlada te zemlje je predložila zakonske izmjene kojima će osigurati uslove za njihovo procesuiranje.
Mada je za jesen 2009. godine najavljena konačna odluka o novim zakonskim odrednicama, stručnjaci unaprijed najavljuju da će njihova provedba biti “kompleksna”.
“Britanska vlada je odlučila da ojača postojeće zakonodavstvo tako da oni koji su osumnjičeni da su nakon 1. januara 1991. godine počinili genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti mogu biti procesuirani u našoj zemlji”, kažu u Ambasadi Velike Britanije u Sarajevu.
Dosadašnji Krivični zakon Velike Britanije predviđao je procesuiranje svih koji borave u Britaniji, bez obzira na njihov status, ako se sumnjiče za ratne zločine u međunarodnom sukobu, torturu i uzimanje talaca.
Ukoliko vlasti u Velikoj Britaniji kroz provjere uoče da je neka osoba koja se nalazi na njihovom području osumnjičena za ratne zločine, zločin protiv čovječnosti ili genocid, zakon im omogućava da je podvrgnu istrazi, pa čak i ekstradiciji u zemlju koja je spremna da je procesuira, da slučaj prebace nekom međunarodnom sudu, ili da toj osobi zabrane ponovni ulazak u zemlju.
Ipak, međunarodna pravila nalažu da se niko ne može isporučiti zemlji u kojoj postoji “rizik od torture ili nedostatak pravičnog suđenja”.
Iako se Britanija odlučila na izmjene zakona, on ipak neće omogućiti procesuiranje svih osoba osumnjičenih za najteža krivična djela, nego samo njenih “državljana ili građana”.
Želja ili potreba za suđenjima
U junu 2009. godine nevladina organizacija Aegis Trust je objavila izvještaj Osumnjičeni za ratne zločine i genocid u Velikoj Britaniji: prijedlozi za jačanje naših zakona, u kojem se navodi da bi ta zemlja mogla imati velikih problema zbog nemogućnosti da procesuira osobe odgovorne za ratne zločine.
“Vlada je čvrsto predana borbi protiv tih zločina. Moramo poslati jasan signal da Velika Britanija nije sigurno utočište za one koji počine te zločine. Oni koji su počinili genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti ne smiju pobjeći pravdi”, poručio je Jack Straw, ministar pravde Velike Britanije.
Od 2004. godine, kako stoji u izvještaju, izvršena je provjera 1.863 osobe zbog sumnje da su učestvovale u počinjenju različitih zločina. Od tog broja preporučene su imigracione mjere za 138 osoba, dok su 22 slučaja upućena policiji na daljnje provjere.
Trenutni propisi daju vlastima u Britaniji mogućnost da osobi osumnjičenoj za najteže zločine bude onemogućen ulazak u zemlju, da joj se ne produži dozvola boravka, ili dobijanje državljanstva, pa sve do protjerivanja.
“Najbolji način je da se ratni zločini procesuiraju u zemljama gdje su počinjeni, zbog dostupnosti dokaza, svjedoka i gdje preživjeli mogu vidjeti da je pravda ostvarena. Ukoliko to nije moguće, onda je neophodno da se procesuiraju pred međunarodnim sudovima ili tribunalima. U situacijama kada ništa od toga nije moguće, Velika Britanija je odlučila da ojača zakone u toj oblasti”, kažu u Ambasadi u Sarajevu.
Ova ambasada nema podatke o broju državljana BiH koji bi se mogli dovesti u vezu sa zločinima počinjenim tokom posljednjeg rata, kao ni o broju osoba s područja bivše Jugoslavije koje borave u Velikoj Britaniji.
Prema postojećim informacijama, u Velikoj Britaniji je u posljednjih pet godina otkriveno pet osoba za koje se sumnja da su sudjelovale u činjenju genocida u Ruandi, tri osobe osumnjičene za zločine u bivšoj Jugoslaviji i jedna osoba iz Afganistana optužena za torturu i držanje talaca.
U izvještaju nevladine organizacije Aegis Trust navodi se da su vlasti Ruande zatražile ekstradicije za četiri osobe osumnjičene za genocid u toj zemlji. Vlasti Hrvatske su 2002. i 2006. godine tražile ekstradicije dviju osoba osumnjičenih za ratne zločine počinjene na njenom području.
Među potencijalno osumnjičenim osobama koje se nalaze u Velikoj Britaniji, prema podacima Aegis Trusta, jeste i pripadnik “Arkanovih tigrova” kojem se ne navodi ime.
Željko Ražnatović zvani Arkan bio je vođa paravojne formacije “Srpska dobrovoljačka garda”, koju su zvali i “Arkanovi tigrovi”. Haški tribunal je 1997. godine podigao optužnicu protiv njega zbog zločina počinjenih na prostoru BiH. Ubijen je u mafijaškom obračunu u Beogradu 2000. godine.
Zbog sumnje u nepristrasno suđenje, osumnjičeni za genocid u Ruandi nisu isporučeni, ali im nije suđeno ni u Velikoj Britaniji zato što nema zakonskih mogućnosti za to.
Nick Donovan, predstavnik Aegis Trusta, za BIRN – Justice Report kaže da na zakonu koji omogućava procesuiranje osumnjičenih za ratne zločine treba još raditi.
“Još uvijek postoji mogućnost da ljudi koji su osumnjičeni za ratne zločine dođu u Veliku Britaniju uz poslovnu ili studentsku vizu”, kaže i dodaje da jedino državljani te zemlje, a ne i oni koji samo borave u njoj, mogu biti procesuirani.
“Naša policija treba još sredstava kako bi mogla istraživati takve zločine”, kaže Donovan.
Od procesuiranja su bili “zaštićeni” i azilanti u Velikoj Britaniji, kao i studenti ili turisti, bez obzira na to ako bi istrage koje se vode u drugim zemljama ukazivale na njihovu uključenost u pojedine zločine.
Neke druge evropske zemlje imaju drugačiju praksu kada je riječ o procesuiranju azilanata. Primjer je Kraljevina Danska, koja je 1995. osudila na osam godina Refika Sarića, koji je tražio azil u toj zemlji nakon što je 1994. s porodicom izbjegao iz BiH.
Sarić je osuđen za ratne zločine počinjene tokom jula i augusta 1993. godine u logoru Dretelj, gdje je prvobitno bio zatočen, da bi nakon izvjesnog vremena na “vlastitu inicijativu” počeo pružati pomoć stražarima u maltretiranju drugih zatočenika.
Njemačka je jedna od država koje procesuiraju ratne zločine, nalazeći pravnu mogućnost za to u “univerzalnoj jurisdikciji” nad slučajevima masovnih kršenja ljudskih prava i genocida.
Na neophodnost mijenjanja britanskog zakona koji nije ostavljao prostor za procesuiranje stranih državljana ukazivale su različite organizacije, među njima i Aegis Trust, koji je u izvještaju iz 2009. godine konstatovao da postoji nekoliko rupa u zakonodavstvu koje omogućavaju osumnjičenima da ne budu procesuirani.
“Potrebna je politička volja da se promijeni zakon”, kaže Nick Donovan. “Nepostojanje zakona olakšava onima koji nemaju političku volju da izbjegnu odgovornost za procesuiranje ratnih zločina.”
Tako će se stvorit uslovi za procesuiranje i osumnjičenih za genocid u Ruandi, kao i drugih osoba za koje se sumnja da su učestvovale u različitim zločinima počinjenim u drugim zemljama svijeta.
Iskustva evropskih zemalja
Zbog povećanog priliva izbjeglica i tražilaca azila s područja bivše Jugoslavije u Norvešku, Švedsku i Dansku, zakonodavstva tih zemalja uspjela su se ranijih godina prilagoditi istraživanju i procesuiranju osumnjičenih za ratne zločine.
Tako u Danskoj od 2002. godine djeluje Posebni odjel za međunarodna krivična djela (SICO), koji istražuje zločine počinjene, između ostalog, na području bivše Jugoslavije.
Zakonskim izmjenama iz 2008. godine Norveška je omogućila procesuiranje državljanina BiH Mirsada Repka zbog učešća u zločinima počinjenim u logoru Dretelj kraj Čapljine.
Repak je 2008. pred Okružnim sudom u Oslu nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora zbog “prisilnih zatvaranja” srpskih civila, ali je presuda poništena i suđenje vraćeno na početak.
Na vođenje istraga i procesuiranje odgovornih za ratne zločine odlučila se i Švedska, koja je 2008. godine osnovala državnu agenciju za istraživanje ratnih zločina. Švedska je 2006. godine procesuirala Jackieja Arklöva, bivšeg plaćenika Hrvatskih oružanih snaga (HOS), koji je osuđen na osam godina zbog učešća u zločinima počinjenim na području BiH.
Austrija je već 1994. godine procesuirala Duška Cvjetkovića, optuženog za genocid počinjen u BiH, koji je oslobođen krivice.
Prvo suđenje za genocid nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj je vođeno protiv Nikole Jorgića, koji je 2000. godine osuđen zbog zločina genocida počinjenog na području Doboja, i to na doživotni zatvor. Tada je njemački federalni sud istakao da sve države imaju pravo da “procesuiraju genocid, bez obzira gdje je počinjen”.
U toj zemlji je 2001. godine, za saučesništvo u genocidu u Kalesiji, osuđen i Maksim Sokolović, na devet godina zatvora, a 1997. i Novislav Đajić, na pet godina, za saučesništvo u ubistvima u Foči, ali je, kako navodi Trial Watch, ranije pušten i “protjeran u treću zemlju”.
U Njemačkoj je na doživotni zatvor osuđen Đurađ Kuslić, bivši komandir policije u Vrbanjcima, zbog saučesništva u genocidu.
Prema podacima Trial Watcha, Kuslić je pušten 2006. godine.
Aida Alić/BIRN BiH/radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.