Neljudski ustav, pravo na hranu i zarobljena istina

Danas se u skoro pa cijelom svijetu obilježava Međunarodni dan ljudskih prava. Neke zemlje ignoriraju ne samo ovaj praznik nego i ukupni koncept ljudskih prava, koja izviru iz činjenice da su svi jednaki i da stoga trebaju imati jednaka prava, koja se provode putem zakona i drugih demokratskih procedura.

Neke druge zemlje, pak, kojima su ljudska prava postala ideološko sredstvo u imperijalističkim pohodima, kunu se u ljudska prava, ali ih krše van svojih granica.

U Bosni i Hercegovini Dan ljudskih prava već godinama prolazi u sjeni ustavne diskriminacije građana koji nisu ni Srbi ni Bošnjaci ni Hrvati. Građana koji se nacionalno ili etnički uopšte ne izjašnjavaju (a i to je ljudsko prava) ili onih koji pripadaju nacionalnim manjinama.

Diskriminatorsku suštinu dejtonskog uređenja Bosne i Hercegovine formalno je potvrdio i Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, presudom u slučaju „Sejdić – Finci“, kojom je naloženo da BiH mora čim prije reformirati Ustav, kako bi se i pripadnici nacionalnih manjina ili nacionalno neopredijeljeni građani mogli kandidirati, recimo, za člana Predsjedništva BiH.

Pravo na rad i život dostojan čovjeka, također je jedno osnovnih ljudskih prava. U Bosni i Hercegovini nezaposleno je blizu pola miliona ljudi, a tek sto hiljada ljudi više ima posao.

Česti protesti osoba sa invaliditetom, ma koliko bili ispolitizirani, ipak svjedoče da ova država još uvijek nije spremna i sposobna osigurati jednake mogućnosti za osobe sa invaliditetom, bili oni ratni vojni invalidi, civilne žrtve rata ili neki treći.

Ipak, situacija nije bolja ni u cijelom svijetu. U Kini i Iranu, primjerice, sistematski se narušavaju neka od osnovnih ljudskih prava, kakva su pravo na slobodu govora ili naizgled banalno pravo na slobodu izbora pri odijevanju.

U Saudijskoj Arabiji, Vatikanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, na Brunejima, u Butanu i djelimično u Libanu, ženama nije dozvoljeno elementarno demokratsko pravo glasanja na izborima.

U većem dijelu Afrike vode se ratovi za vodu i hranu, koje globalni moćnici zainteresirani za eksploataciju tih područja svijetu predstavljaju kao plemenske ratove. Još uvijek je neophodno uvjeravati javnost da je pravo na hranu i vodu najtemeljnije ljudsko pravo.

Hajka koju američka administracija provodi protiv Juliena Assangea i WikiLeaksa, pokazuje nam između ostalog, da nam je svima narušeno pravo na istinu i činjenice.

radiosarajevo.ba