Je li ovo zemlja koja će odrediti ishod rata? Zovu je tvornicom oružja, a Rusima šalju brdo opreme

Vojna saradnja Rusije i Irana u agresiji na Ukrajinu doima se kao iznenađenje, ali su je zapadne obavještajne službe već prije nekoliko mjeseci i to baš u ovim razmjerima.

Predstavnički dom američkog Kongresa usvojio je još 28. aprila akt o ograničavanju razvoja i prodaje iranskih dronova koji bi, razvojem situacije u Ukrajini, uskoro mogao prerasti u zakon. Još početkom jula savjetnik za nacionalnu sigurnost Bijele kuće prikazao je deklasificirana izvješća o tome da Rusija od Irana namjerava kupiti "stotine naoružani dronova" koje bi upotrijebila u Ukrajini, piše Slobodna Dalmacija.

Objavljene su i satelitske slike ruske delegacije u posjetu bazi Šehid Karimi kojom upravlja zrakoplovni segment Islamske revolucionarne garde. Ova vojna baza dijeli pistu s nazovi-civilnom zračnom lukom Kašan odakle su iranski dronovi svojedobno polijetali prema Siriji.

Stručnjak za iransku obranu i sigurnost Perzijskog zaljeva iz Washingtona, Farzin Nadimi u augustu je upozorio na činjenicu da Rusija i Iran razvijaju bespilotne letjelice još od borbenih iskustava u Donbasu i na Krimu 2014. godine, te otkako su vidjeli učinak dronova zapadne koalicije u Iraku i Afganistanu. U analizi iranske vojne industrije suradnik Instituta za proučavanje rata J. Matthew McInnis ukazuje na to koliko je Iran profitirao u decembru 2011. kad je Islamska revolucionarna garda uspjela srušiti američku bespilotnu letjelicu RQ-170 Sentinel.

Obrnuti inženjering je model na kojem Iran bazira svoju vojnu industriju još od šaha Reze Pahlavija, prije islamske revolucije. Iran u međuvremenu izvozi svoje dronove u Etiopiju, Venecuelu i Tađikistan gdje je u Dušanbeju nedavno otvorena i tvornica za proizvodnju iranskih dronova.

Ruske dronove pak proizvodi Kronstadt grupa iz Dubne kod Sankt Petersburga, ali je tvornica po zapadnim embargom. Utoliko je i isporuka iranskih dronova oblik kupovanja vremena dok domaća tvornica ne nađe adekvatnu zamjenu za uvozne visoko sofisticirane elektronske komponente. Ruska vojska tek je polovicom 2020. dobila prva tri drona tipa Orion, a tek krajem prošle godine izvršeno je s njega probno lansiranje vođene protutenkovske rakete 9M133 Kornet (uz ukrajinsku granicu).

Iran suradnju s Kinom i Rusijom vidi kao dio svoje doktrine u cilju eliminiranja NATO-ove globalne vojne superiornosti i mijenjanja odnosa snaga na području Perzije. Zapovjednik zrakoplovstva Islamske revolucionarne garde Amir Ali Hajzadeh za nacionalnu novinsku agenciju Mehr kaže da je Iran vodeća zemlja u regiji u proizvodnju dronova. Istina je pak, tvrdi fact-chek organizacija Iranwire, da je iran 2017. izvezao oružja u vrijednosti 20 miliona dolara, što je zanemarivo u odnosu na Izrael koji je izvezao te godine 7,2 milijardi dolara vrijednog naoružanja. Glasnogovornik iranskog parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf tvrdi da da je Iran među 10 najvećih vojnih sila, pri čemu je istina da po trošku za obranu nije ni među prvih 15, a niti jedna njihova tvornica oružja nije među prvih sto u svijetu. Iranwire kaže da je Iran zapravo rangiran kao 131. vojna sila među njih 167. Ali takvu sliku naravno žele promijeniti.

Ipak, zanemariti iranske vojno-industrijske kapacitete bilo bi pogrešno. Njihove sposobnosti obrnutog inženjeringa (kopiranja) manje zahtjevnih borbenih sustava su impresivne. Primjerice, modernizacija tenka T-72 koju nazivaju Karrar. Na taj tenk je ugrađen i slovenski sustav za nadzor paljbe Fontana EFCS-3. Sistem navođena Fateh 110 za rakete zemlja-zemlja kratkog dometa ili Labeik za topničke rakete Zelzal isporučene Siriji ili libanonskom Hezbolahu dobar su prmjer. U protuzračnom segmentu vrijedi spomenuti rakete Šahin, temeljene na američkim raketama srednjeg dometa MiM 23B Hawk i kineskim QW-2 ili Herc-9 koje su kombinacija francuskog Crotalea i kineskog HQ-7.

Protutenkovske navođene rakete kopirane su iz sovjetskih vremena, a borbeni helikopteri Panha, HESA P4 i Toofan-2 na hladnoratovskom američkom jurišnom helikopteru AH-1 Cobra. Što se lakog naoružanja tiče, preuzeli su rješenja jurišne puške Heckler&Koch G-3 7,52 mm, strojnice Rheinmetall MG3 7,62 i velikokalibarskog snajpera Steyr HS.50 BMG. Što se raketa tiče, imaju cijeli niz proizvoda modificiranih od kineskih i ruskih proizvođača, pa tako i Meškat krstareću raketu izrađenu po uzoru na sovjetsku raketu Raduga Kh-55 koja može nositi i nuklearnu bojevu glavu, a isporučena im je davno iz Ukrajine koja je bila kolijevka sovjetskog nuklearnog naoružanja. Ukrajina je očito napravila kobnu grešku kad se prije 30 godina odlučila u potpunosti riješiti svog nuklearnog arsenala, no to je druga tema. Rakete Meškat korištene su u iranskim napadima na naftna postrojenja u Abqaiqu na jugu Saudijske Arabije.

U segmentu brobenih aviona Iran je 2006. u flotu uveo Saeghe, drugu generaciju Azarkaš koja je napravljena po uzoru na američki jednosjed Northrop F-5 Freedom Fighter. Po tom avioniu je napravljen i prvi "domaći borbeni zrakoplov" četvrte generacije Kowsar koji je u upotrebu uveden 2018 godine. Avion ima pametnu navigacijsku kartu, balistički kompjuterski ciljnik i head-up displej koji pilotu omogućuje da sve navigacijske i bobene informacije vidi na vjetrobranskom staklu. Avion leti brzinom od 1700 km/h, penje se 175 m/s, s plafonom leta od 15.800 m i borbenim radijusom od 2000 km (uz podvjesne tankove).

Što se dronova tiče, Rusi u napadima na Ukrajinu za sada koriste Shahed 136 i Mohađer 6. Prema najnovijim saznanjima, Rusi su ponešto unaprijedili originalni sustav navođenja Shaheda 136, koji u ruskoj vojsci nosi naziv Geran-2. Dron se ispaljuje u serijama po najviše pet, a namijenjen je gađanju ciljeva u dubini neprijatelja i do 200 km, uz autonomiju leta od 2000 km. Njegova druga namjena je zasićenje neprijateljske PZO. Svaki sustav PZO ima ograničen broj ciljeva kojeg može pratiti i gađati istovremeno. Istroši li resurse na ovako jeftinom dronu, čija je cijena tek oko 20.000 dolara, kroz sustav PZO bi prilično nesmetano mogla proletjeti neka ozbiljnija krstareća reketa, iako i Shahedova bojeva glava od 40 kg eksploziva nije "bez vraga". Letjelicu pokreće prilično bučan dvotaktni motor sa zračnim hlađenjem i potisnom elisom, brzinom od nepunih 200 km na sat.

Mohađer 6 je dron sličan turskom Bajraktaru koji je u masovnu proizvodnju ušao 2018. godine. Njegova 10 m široka krila mogu ga 12 sati održavati u zraku, a trokraka elisa i četverotaktni motor od 110(150 KS daju mu brzinu od 200 km/h. Služi za izviđanje ili gađanje ciljeva precizno navođenim raketama ili 6 navođenih bombi klase Quaem. Upravljački siatem omogućuje mu djelovanje 200 do 500 km od bazne stanice.

Ono što Iran još može ponuditi Rusima je manje sofisticirani Shahed 129 kojemu nedostaje mogućnost satelitske komunikacije pa je vezan uz zemaljske ili leteće releje, ali nosi teret od 400 kg s efektivnim doletom od 2000 km i autonomijom od 24 sata. Najsofisticiraniji bi trebao biti Ababil 5 predstavljen na vojnoj paradi u Teheranu 18. travnja ove godine. Iran Press izvještava o tome da su ga na paradi još vukli traktori, no poznato je da bi trebao imati zapadne Rotax motore od 115 KS, a naoružan će biti sa četiri Diamond-2 samonavođene protutenkovske rakete ili Quaem bombama.

Iako službeno poriče prodaju, Iran je dronovima svjesno ušao na rusko tržište i ukrajinsko ratište, procjenjujući da će dobit iz ovakve promocije biti veća od štete koje će prouzročiti moguće zapadne sankcije. Na te se sankcije još čeka, no cijela situacija je zabrinjavajuća za Izrael koji je agresiju na Ukrajinu blago kritizirao, a pomoć pružio samo na humanitarnoj razini. Sad bi Izrael mogao postati nervozan i priključiti se vojnoj pomoći Ukrajini ili pak tražeći sankcije za Iran.