Japan: Stvarnost u Fukushimi teško probavljiva

Galerija slika gradova 'prije i poslije' cunamija: Guardian

Chihiro Kanno i tog je petka, kao i obično, stigla sa nekolicinom svojih prijateljica na trening plivanja u japanskom gradu Rikuzentakati. Djevojčice su se presvukle i šaputale, stojeći na rubu bazena, čekajući učiteljicu da započne trening plivanja.

Četrnaest minuta prije tri, samo što je nastavnica dala signal za početak časa, zemlja se počela tresti...

Chihiro Kano i njene kolegice s treninga, zajedno sa učiteljicom, brzo su se pribrale nakon što je zemlja prestala da se trese - a trajalo je činila se vječnost - te su krenule sa evakuacijom, više puta uvježbanom. Nažalost, nisu stigle do izlaza. Zgradu je odnio nadolazeći cunami, sa valovima visine 18 metara, a Kanno je završila u maloj ostavi. Pokušala je ova djevojčica dohvatiti ruku prijateljice s kojom je trenirala; snaga vode nije joj to dozvolila. Njena kolegica, kao i još šestero djece iz ove grupe, taj dan neće preživjeti.

Taj će zemljotres, jačine 8,9 po Richteru – što je snaga koja je zapanjila naučnike, jer je na ovoj lokaciji, bili su mišljenja, magnituda iznad 8,0 „nemoguća“ - pokrenuti valove koji će u Miyaku biti visoki 40 metara, a u Sendai području voda će zaći deset kilometara daleko u kopno.

Bio je to 11. mart 2011, dan koji je odnio skoro 20.000 japanskih duša, dan kada je zabilježen najjači zemljotres u ovoj zemlji i jedan od najjačih na planeti; dan kada je počela strašna nuklearna tragedija, a 340,000 ljudi iz Tōhoku regije ostalo bez doma.

Nakon ovog potresa, otok Honshu će se pomjeriti istočno za 2,4 metra, baš kao i Zemlja, čija će se osa pomjeriti za desetak centimetara.

Također, ime koje će u narednim danima zatresti cijeli svijet jeste Fukushima Dai-ichi, naziv jednog od nekoliko nuklearnih postrojenja koliko će ih otkazati u ovoj elektrani. Serija kvarova, topljenja reaktora i puštanje radioaktivnog materijala u vazduh, zemlju i okean, stvorit će najtežu svjetsku nuklearnu katastrofu nakon Černobila (1986). Vlasti Japana saopštile su tek 16. decembra 2011. da je stanje u ovom objektu stabilno, ali će proći decenije prije no što se zona dekontaminira, a postrojenje zatvori.

Godinu dana poslije

Treba naglasiti i da je, ekonomski gledano, kataklizma u Japanu 'koštala', kako je objavljeno, 210 milijardi dolara, što je čini (novčano) 'najskupljom' katastrofom u historiji.

A gdje je Japan danas, godinu dana poslije?

Iori Mochizuki, osoba je koja stoji iza web-stranice Fukushima-diary.com. Portal Radio Sarajevo je povodom tragične godišnjice kontaktirao ovog japanskog novinara i bloggera koji u video poruci odgovara kako je situacija u Fukushimi danas depresivna. On je jedan od onih koji zagovaraju potpunu evakuaciju ove zone. Ako ne i šire...

„Medicinski podaci o deformitetima ljudi i novorođenčadi se još prikupljaju, a nemam odobrenje da objavim one koji su pristigli; pokušava se izraditi odgovarajuća statistiku prije nego što se informacije javno obznane“, govori Mochizuki.

Stvarnost u Fukushimi, ali i Japanu, teško je probavljiva, dodaje on i priznaje da ni sam nije u stanju da je shvati:

'Nije mi jasno šta ja radim'

„Još uvijek mi nije jasno ni šta ja radim. Čini mi se da će proći 30 do 40 godina da to potpuno shvatim (...) ovo nije godišnjica, ovo je tek početak nečega što će završiti jednog dana. Kraj mi sad ne naziremo.“


Wordpress

Neću raditi ništa specijalno za godišnjicu, kaže Mochizuki i zaključuje time kako nauka, porast oboljenja, očekuje već krajem ove ili sljedeće godine:

„Japanci će tada trebati pravu pomoć. Sada im ona nije potrebna.“

Prilog o mogućem epilogu nuklearnog sloma Japana, uradio je i BBC:



Strah od radioaktivnosti u cijelom Japanu je vrlo prisutan i dalje. Ne kupuje se domaća hrana i pije se isključivo flaširana voda, a sumorna predviđanja najavljuju da ćemo tek u godinama koje dolaze, po broju oboljelih od karcinoma u ovoj regiji, shvatiti pravi obim ove tragedije. Medijski izvještaji već javljaju o porastu broja oboljelih u Fukushimi.

Emocionalna borba, svakodnevno preživljavanje i mučki strah od neprijatelja kojeg oko ne vidi, seže sve do Tokija.

Porastao broj samoubistava poslije cunamija

Tamo su, kako nam govori foto-reporter Shigeki Tajima, rijetki vizuelni ožiljci katastrofe odavno uklonjeni, ali prijetnja radijacije i dalje je iznad njihovih glava. Nezadovoljstvo je još veće jer, priča Tajima, informacije o stvarnoj slici tragedije na površinu izlaze tek danas...

Jasno je, i Tajima i Mochizuki su stava da je borba u zemlji izlazećeg sunca tek počela.

„Zona u Fukushimi se svakodnevno obnavlja i pojedini ljudi se vraćaju kućama. Međutim, čini se kako vlast ne ispunjava dovoljno obećanja koja su dali preživjelima. To je veliki problem, ozbiljan izazov, pogotovo za lokalne vlasti. Trebat će vremena da se to riješi“, mišljenja je naš sagovornik.

Evakuacijski centar u Japanu, Wordpress

I sam je premijer Japana Yoshihiko Noda priznao da je Vlada presporo saopštavala ključne informacije i previše vjerovala u “mit o bezbjednosti” nuklearnih postrojenja, ali je on nešto optimističniji u svojoj izjavi.

Premijer Japana: Hvala svijetu na pomoći

“Infrastruktura i ekonomija katastrofom pogođenih područja konstantno se oporavlja. Lanac opskrbe za proizvodni sektor je u potpunosti obnovljen. Razine proizvodnje u rudarstvu i u proizvodnom sektoru uspješno su obnovljene i prelaze one prije katastrofe.

Više od 80 posto lokalnih vlasti u pogođenim područjima su završile izradu Plana obnove, koji uključuje ambiciozne ciljeve za postizanje globalnih modela, za uvođenje obnovljivih izvora energije i razvoj centara za naprednu medicinu“, poručio je u izjavi japanski premijer, te naglasio novo-osnovanu Agenciju za rekostrunkciju koja ima zadatak pomoći povratak.

AFP/Getty

Noda, kako bi sačuvao imidž svjetske sile, najavio je i učešće Japana u međunarodnim mirovnim operacijama te u pružanju pomoći za razvoj.

Naši sagovornici ove najave ne žele komentirati.

Snovi o novoj školi, domu...

I tu se vraćamo djevojčici s početka ove priče. Njena je porodica, piše BBC u septembru prošle godine, uspjela skrpiti nešto što zovu privremenim domom. Za djedom, koji je nestao u cunamiju, tada su još tragali i sanjali su, priča Chihirina majka, kako će ga sahraniti, a voljeli bi znati i kad će moći da obnove svoju kuću:

„Šta mislim o Vladi? Ne mnogo (...) došli smo do toga da ne očekujemo puno od njih“, priča majka.

Chihiro (skromno) sanja o novoj školi i novom domu u rodnoj Rikuzentakati. Ona i dalje trenira plivanje. Čovjek bi pomislio da će je događaj iz 11. marta pokolebati, međutim, ova djevojčica odgovara:

„Kad plivam, ne moram misliti ni o čemu. Samo ispraznim svoj um i zato to toliko volim“.