FELJTON: MMF, dužnički robovlasnik (II)

MMF, generator svjetskog siromaštva (I)

U prvih 25 godina postojanja IMF nije bio previše vidljiv. Međunarodni monetarni sistem je bio stabilan. U Bretton Woodsu je utvrđen kurs 1 unca zlata=35 dolara. SAD se složila da kupuju i prodaju zlato prema ovom kursu. Sve dok je ekonomska dominacija SAD bila apsolutna i imala dovoljno zlata na svojim policama da uspunjava ovu obavezu, bilo je malo potrebe za intervencijom IMF-a.

Međutim u toku posljeratnog privrednog buma, dominacija SAD se umanjivala rastom bogatstva drugih država i državnih zajednica (Japan i EU). Tokom ranih 70-tih godina prošlog stoljeća Ministarstvo finansija SAD više nije posjedovalo dovoljno zlatnih rezervi kao polog novčanoj masi dolara u inostranstvu. Tako su 1971. SAD unilateralno odustale od obaveze fiksiranih kursnih lista, te je ponovo nastupila era mijenjajućih kurseva. Međutim, postavilo se pitanje: kako sada spriječiti povratak kompetetivnim devalvacijama iz 1930-tih? IMF je stupio za scenu.

"Nadzor" i "supervizija"

Kako je objasnio oficijelni historičar IMF-a: „U prelasku na postojeći sistem, članstvo je zatražilo od IMF-a da uradi mnogo više od ispitivanja razmjenskog kursa, koji je, napokon, konačni rezultat cijelog seta ekonomskih politika. Zatraženo je da se ispitaju svi ekonomski aspekti država članica a koji utječu da je razmjenski kurs onakav kakav jeste, te da se evaluira ekonomsko stanje svih članica. Ukratko, postojeći sistem zahtjeva veću transparentnost ekonomskih politika članica i daje veće ovlasti IMF-u da vrši monitoring ovih praksi.“

IMF ovu praksu zove „nadzorom“, odnosno supervizijom nad kursnim politikama članica.

„Supervizija je bazirana na ubjeđenju da će jaka i konzistentna domaća ekonomska politika voditi do stabilnih kurseva i rastuće i napredne svjetske ekonomije.“  (David Driscoll, What is the IMF?)

Drugim riječima, IMF je imperijalistički finansijski žandar. Postoji kako bi osigurao da sve domaće ekonomske politike promoviraju otvorenost trgovine i tokova kapitala u korist imperijalističkih država. Takav sistem otvorenosti, neizbježno može služiti samo uvećanju bogatstva i moći imperijalista kojima ekonomska produktivnost, resurski kapitala i tehnološka dominacija omogućuju da u stranu gurnu svu konkurenciju, budući da ne postoji protekcija kada je u pitanju kretanje kapitala i dobara. IMF postoji kako bi osigurao da države - redovno siromašne polukolonije - kada zapadnu u finansijsku krizu, u zamjenu za finansijsku pomoć, uklone ovakve barijere.

 IMF i dužnička kriza 80-tih

IMF je u centar svjetske pažnje dospio 1982 dužničkom krizom u Meksiku. U augustu te godine, država Meksiko je bankrotirala, budući da je u prethodnih deset godina pumpana zajmovima od strane vodećih internacionalnih privatnih banaka. Ove su banke su, s druge strane, imale toliko novca da nisu znale šta da s njim rade. Obogatio ih je „petro-dolarima“ naftni kartel OPEC, nakon što je 1973. došlo do rasta cijena nafte.

Do ranih 70-tih u polukolonijalnim državama dolazi do rasta izvoza u granicama u kojima nije dolazilo do velikog balansa platnog deficita. Deficiti koji su postojali pokrivani su trgovačkim kreditima, javnim zajmovima od vlade ili internacionalnih agencija. Zajmovi privatnih banaka činili su trećinu svih vanjskih dugova zemalja Trećeg svijeta 1971.

Do kraja 1982., sve se promijenilo. Sedamdesete su bile decenija krize i dvije svjetske recesije u kojima je potražnja za tradicionalnim izvozom iz Afrike, Azije i Latinske Amerike doživjela kolaps. Do kraja globalne recesije 1980-82, države kao Brazil, Meksiko, Argentina su efektivno bankrotirali, budući da nisu bili u stanju vraćati opterećujuće dugove privatnim bankama, kod kojih su se 70-tih zadužili kako pokrili deficite u svojim budžetima.

Dužničko ropstvo

Dugovanja Trećeg svijeta su 1970. iznosila 75 milijardi dolara. Do kraja 1985, ova cifra je, poput gljiva poslije kiše, narasla na 900 milijardi. Većina zajmova koje su 1970-ih uzimale polukolonijalne vladajuće klase nisu bili namjenjeni za povećavanje životnog standarda stanovništva. Mnoga dugovanja su se zapravo odnosila na vojne ugovore, koji su simultano jačali represivne militarističke režime u Latinskoj Americi (npr. Čile, Argentina, Paragvaj, Brazil) i Africi protiv  vlastitog naroda i uvećavali profite militarno-industrijskih Multinacionalnih korporacija u Evropi i SAD.

Drugi zajmovi su bili trošeni na neučinkovite „prestižne projekte“ čija je svrha bila da poboljša reputaciju režima u očima svojih građana i cijelog svijeta. Napokon, milijarde i milijarde dolara zajmova nikada nisu korišteni za predviđene projekte, već su jednostavno bivali reciklirani van države od strane raznih Mobutua i Suhartoa na njihove privatne bankovne račune.

Tokom recesije 1980-82, dugovi su postali nepodnošljivo visoki. Kriza potražnje za izvozom iz Latinske Amerike bila je dovoljno štetna, međutim SAD su povećale kamatne stope od 7 na 17 posto tokom godina 1979-82 kako bi smanjile inflaciju. Plaćanje visokih kamata dodatno je prožderalo opadajući prihod od izvoza. Postotak servisiranja duga koji je umanjivao zaradu od izvoza skočio je sa 15 posto u 1977 do 25 posto u 1982.

Tokom istog perioda dug svih država Trećeg svijeta je narastao od 40 milijardi na 121 milijardi dolara. Vladajuće klase polukolonijalnih država su jedna za drugom podigle ruke u vis.

IMF i interes privatnih banaka

Banke su zahtjevale da IMF djeluje u njihovom interesu, kako bi se izbjegao bankrot i kako bi dužničke poduzele ekonomske mjere kojim bi plaćanje njihovih dugovanja bilo garantirano.

Svaka država je bila primorana prepustiti se IMF-u. Još 1944., SAD su zahtjevale i izborile uslov da sve polukolonije koje žele aplicirati za razvojne zajmove Svjetske banke, moraju biti članice IMF-a, te se, u skladu s tim, subordinirati njegovim zahtjevima. Još 1978 su SAD zahtjevale i izborile amandman u Povelji IMF-a, koji je uključivao klauzulu prema kojem će svi zajmovi biti uslovljeni IMF-ovim zahtjevima za ekonomskim reformama.

Ova mjera je samo forimalizirala praksu, koja je od ranije primjenjivana selektivno.

Tokom 50-tih i 60-ih godina, kada bi se imperijalističke države u rijetkim prilikama obraćale IMF-u za zajam kako bi prevazišle trenutne teškoće sa platnom bilancom, nikakve mjere nisu tražene zauzvrat (npr. u slučaju Britanije 1960). U međuvremenu, polukolonije su tretirane drugačije. Peru je 1954 bio prva latinoamerička država koja se obratila IMF-u i koja je morala pristati na ekonomske reforme kako bi došla do novca; isto se dogodilo sa Čileom 1956.

(U sljedećem nastavku: Budućnost IMF-a)