Emir Hodžić: Hapšenje na Brooklynskom mostu

Piše: Emir Hodžić (Novozelanđanin bosanskog porijekla)

Dok sam u subotu ujutro ispijao svoju jutarnju kafu, spreman da se pridružim 15. danu „Okupacije Wall Streeta“, zadnje što sam očekivao je bilo da ću isto to veče provesti u zatvoru. Međutim, završio sam upravo tamo zajedno sa još 700 demonstranata, okružen ogromnim policijskim snagama na znamenitom Brooklynskom mostu. Bila je to najveća operacija hapšenja na tlu SAD u nekoliko decenija. Bilo je to dan nakon što je 2500 ljudi marširalo na Police Plaza na donjem Manhattanu, kako bi protestovali protiv policijske brutalnosti, suzavaca i bezrazložnih hapšenja sedam dana ranije. Pa ipak, sve su to bila minorna dešavanja za ono što će uslijediti. Incident koji se u subotu dogodio na Brooklynskom mostu ove subote, označio je prekretnicu. Neki od demonstranta Okupacije Wall Streeta nazvali su ga istorijskim momentom.

Ovako izgleda demokratija!

Sve je počelo u podne, bez najmanjeg nagovještaj šta će se dogoditi. Dok su se ljudi sakupljali na Liberty Plaza, koordinatori su govorili da će se raditi o mirnom maršu. Instrukcije date učesnicima su bile jasne: „Ne provocirajte policiju.“ Volonteri Nacionalne udruge advokata su nam savjetovali šta da radimo ukoliko neko bude uhapšen, odmah zatim ponovivši poziv za mirni marš. Spominjali su se izvještaji sa nekadašnjih protesta u Seattleu i Chicagu o ljudima koji su inicirali nasilje, koji su, zapravo, radili za policiju.

U vrijeme kada smo krenuli ulicama, broj demonstranata je narastao do 2000. Dok se hodalo ulicama donjeg Manhattana svi su se držali policijskih instrukcija da ostanu na trotoaru. Snalazeći se u lavirintu turističkih autobusa i kupaca, rijeka ljudi koja je nosila transparente i banere napravljene od kutija za pizzu kojima se pozivalo na okončavanje korporativne pohlepe, napredovala je prema Brooklynskom mostu. „Pokažite mi kako izgleda demokratija!!!“, pomiješali su se glasovi sa bukom sirena, auta i turističkih autobusa, „Ovako izgleda demokratija!!!“ odgovorila je rijeka ljudi.

Ovo je narodni pokret. Vidjeti natpise „Ne bojimo se“ ispisane na kutijama pizze uperene prema policajcima dok prate svaki naš korak, bilo je zaista osnažujuće. Druge riječi ne mogu objasniti osjećaj zajedništva s ljudima koji dijele istu frustraciju moćnom nekolicinom.

Oni nisu samo Amerikanci

Nasuprot desničarskom mišljenju, oni nisu hipiji, nezaposleni i lijeni! Oni su studenti, nastavnici, umjetnici, muzičari, građevinski radnici, sindikalci, umirovljenici – oni čine 99 posto ljudi.

Oni nisu samo Amerikanci, oni pozivaju cijeli svijet da ih primijeti, oni pozivaju cijeli svijet da im se pridruži. „Narod koji je ujedinjen, nikada neće biti poražen!“, odjekuju glasovi betonskom džunglom, uzdižući se prema ljudima koji gledaju povorku sa svojih balkona. Nisam se osjećao samo kao Novozelanđanin koji je došao u posjetu, osjećao sam se kao jedan od ljudi. Kao Amerikanac, Bosanac, Egipćanin, Novozelanđanin, ljudsko biće koje jednostavno traži više pravednosti i saosjećanja.

Desetine policajaca na skuterima su formirali liniju da usmjere demonstrante dalje od saobraćaja i zadrže ih na trotoaru. Kada smo došli do Brooklynskog mosta, manji broj policajaca na skuterima je produžio cestom, praćen sa nekoliko stotina demonstranata. Ostatak povorke je nastavio pješačkom stranom, razdvajajući marš na dva dijela.

Našao sam se na cesti, zbunjen da li nas usmjerava policija, ili se radi o spontanom marširanju cestom. Mnogi su dijelili moju zbunjenost, ali su, bez obzira na sve, nastavili marširati. Mladi i stari, sa peace znakovima i pesnicama u zraku, radosno su nastavili marširati puni ponosa i osjećaja da ono što rade ima svrhu. Imali smo jasnu poruku i osjećali smo da nas se sluša. Demonstranti su još jednom morali koristiti razglas da ustanove šta se događa naprijed. „Policija je blokirala put!“ proširila se poruka, „Idite nazad!“

U policijskoj klopci

Zbunjenost i metež uskoro su preokrenuli raspoloženje. Mnogima od nas je postalo jasno (barem višima rastom) da nema načina da se krene nazad. Bili smo u klopci. Stotine policajaca su blokirali obje strane mosta. Neki su pozivali na mir i strpljenje, drugi su imali paniku u očima. Više od 700 nas smo bili zbijeni na sredinu Brooklynskog mosta, u klopci kao ovce. Dok se širila konfuzija, mnogo su mobitelima dojavljivali da smo upali u policijsku klopku. Uprkos tome, mnogi od nas nisu imali pojma šta se događa, kao ni šta će se dogoditi.

Oni sa pješačke strane mosta, koji su bili iznad nas, počeli su dojavljivati nama što smo bili dolje, dojavljivati šta su vidjeli da se događa sa dvije strane mosta koji je blokirala policija. „Počeli su hapsiti ljude!“, čuli su se glasovi. Svi koji su do tada bili spokojni sada su imali strah i brigu na licima. „Izvadili su mreže!“, nastavili su nam dojavljivati glasovi odozgo.

Zbijen u sredini grupe, snimio sam još fotografija policijskih kombija koji su se približavali. I sam sam se unervozio, ali sam još uvijek mislio da nas, sasvim sigurno, ne mogu sve uhapsiti. Oni sa mobilnim telefonima su javljali da je Twitter pun aktivnosti i da 40.000 ljudi prati šta se upravo događa. Baš kao da su onih 40.000 bili ohrabrenje koje smo trebali, stotine ljudi zarobljenih na sredini Brooklynskog mosta su se ujedinili u erupciji glasova: „Cijeli svijet posmatra, cijeli svijet posmatra!“ i „Ovo je mirni protest!“

Kako su slogani za nenasilje ponovo počeli odjekivati, ponovo su se začuli glasovi sa razglasa. Ovog puta su upozoravali ljude na vrhu: „Dolaze po vas!“ Policija je krenula na demonstrante koji su stajali na pješačkom trotoaru iznad nas. Razbili su njihove redove i odgurnuli ih od ograde, sprječavajući ih tako da snimaju šta će se dogoditi ostatku ljudi. Polovina ih je vraćena na Manhattan, a drugi dio je potisnut prema Brooklynu.

Gdje su helikopteri medija?

Bili smo sami, zbijeni na sredini mosta, sa policijom na oba kraja mosta i policijom u helikopterima koji su nas nadlijetali. Neki su se pitali gdje su helikopteri medija. Inače nadlijeću mačke koje ne mogu da siđu sa drveta, ali kada policija zarobi stotine mirnih demonstranata u najvećoj akciji te vrste u skorijem vremenu, nije bilo nikoga. Kasnije se ispostavilo da je policija uspostavila zonu zabrane leta iznad područja.

„Moramo sjesti i skupiti ruke“, uzviknula je djevojka pored mene. Njena poruka je odjeknula. Uvidjevši razumnost u toj izjavi, a u nedostatku bilo kakve alternative, svi smo počeli sjedati. Prostora gotovo da nije ni bilo, tako da su ljudi nastojali biti amaterski gimnastičari za jedan dan. „Želiš li cigaretu?“ upitala me je djevojka koja je sjedila na mojim stopalima u poziciji koju bih jedino mogao opisati kao neudobnu. „Ne hvala“, nasmijao sam se.

Upravo kada sam zažalio zbog svog odgovora, glasovi otraga su komandovali da se ustane, još jednom stvorivši konfuziju. Prijeteća poruka je dolazila otpozadi: „Policija nas suzbija! Ljudi padaju!“

Mreže za ljude

Svi oni koji su se, poput mene, nadali da nema šanse da će policija pokušati masovna hapšenja, sada su izgubili svaku nadu. Narandžaste mreže su se zatvarale i, jedan po jedan, ljudi su bili grabljeni i odvođeni. Bio je to nadrealan trenutak. Paralizirani, onemogućeni da se kreću, ljudi su čekali svoj red da im se stave lisice. To me je podsjetilo na sličan osjećaj paraliziranosti, koji sam iskusio tokom bosanskog rata, kada sam, kao dječak čuo da neko viče: „Vojnici dolaze!“

Glas iz mase je davao da instrukcije da niko ne pruža otpor hapšenju i da se svako preda policiji mirno. U tom času sam mislio da niko nije imao namjeru da pruži otpor i svakako mi nije trebala instrukcija da bih „pošao mirno“. Svi smo samo strpljivo čekali svoj red. Kada je došao red na mene da mi stave lisice, više od pola ljudi je već bilo odvedeno u policijske kombije i autobuse. U autobus sam ušao bez ideje gdje nas vode. Noć se već spuštala na grad.  Pomislio sam kako svjetla grada izgledaju drugacije kada su ti ruke svezane na leđima, pod prismotrom naoružane policije.nyp

Toliko je ljudi bilo uhapšeno da su nas morali odvoziti u različite policijske stanice širom New Yorka. Završio sam u Sjevernom Brooklynu, gdje sam proveo devet sati u ćeliji sa još četvoricom ljudi. „Vodokotlić ne radi!“, rekao mi je jedan od momaka, žaleći se na staru, prljavu klozetsku šolju. „Ne brini, barem ne moraš pišati u bocu“, odgovorio mu je drugi, što nas je, iz nekog razloga, sve nasmijalo.

Zatvoren u zemlji slobodnih

Dok sam rukama obuhvatao rešetke, ugledao sam svoj lik u ogledalu koje se nalazilo u hodniku. Kada sam se ugledao u ogledalu, koje policija koristi da provjerava zatvorenika iza ugla, postalo mi je jasno gdje sam. Zatvoren, ali zašto? Zbog toga što sam bio na pogrešnoj strani mosta? Zbog toga što sam marširao sa ljudima zahtijevajući veću jednakost? Zbog toga što se zalažem za kraj eksploatacije većine od strane sićušne manjine? I to gdje? Ne u Bosni u kojoj sam preživio užase rata, ne na Novom Zelandu gdje sam učestvovao u mnogim marševima i sastancima, već u „zemlji slobodnih“.

Čini se da je blizu 1000 ljudi uhapšeno od samoga početka pokreta. Veći broj običnih, miroljubivih ljudi je završio u zatvoru, nego bankara odgovornih za sve probleme. Koliko je njih ikada vidjelo zatvor? Međutim, ipak čvrsto vjerujem da će ono što se dogodilo u subotu ljude samo učiniti odlučnijim i povećati zamah pokreta koji se organizira širom Amerike.

Policija poriče da je demonstrante vodila u klopku – dakle ono što je prenio reporter New York Timesa koji je također uhapšen.  Medjutim, razlicite verzije OWS-s I NYPD-a o tome kako je doslo do razdvajanje marsa, su marginalne u poredjenju sa nacinom kako se policije ponijela prema 700 mirnih demonstranata. Svi mi bismo se složili da se raziđemo i, u miru, napustimo most. Policijsko nasilje i masovno hapšenje tolikog broja ljudi samo ojačavaju mišljenje da policija u ovoj državi štiti isključivo pravo bogataša.

Šokantna hapšenja ove subote neće zastrašiti ili usporiti pokret. Ustvari, ljudi će se sljedeći put okupiti u još većem broju. Jedan od ljudi koji su bili pušteni iz zatvora prije mene se, kada je dobio papir o oslobađanju i lične predmete, okrenuo policajcu i rekao: „Vidimo se sljedeće sedmice.“

Sramnu represiju nad ljudima koji marširaju za pravdu i odgovornost moraju vidjeti i čuti svi, uključujući nas Novozelanđane. Novi Zeland još uvijek ima mnogo toga da zaštiti i ne izgubi.

Desničari ne bi tako prošli

Korištenje sile od strane naoružane policije sa alarmantno širokim ovlastima, protiv ljudi koje su se zakleli da će štititi, služi kao opomena o tome šta se događa kada se moćna elita otuđi od većine, a policija ima previše ovlasti. Nevini građani se ne bi trebali plašiti policije. Nevini gradjani koji zele izraziti slobodu protesta, ne bi smjeli biti u strahu od masovnog hapsenja ,ili jos goreg. Dok je ragbi trenutno u centru interesovanja većine ljudi na Novom Zelandu, moraju se naučiti lekcije iz onoga što se ovdje događa.

Kada sam 17. septembra prvi put došao na Occupy Wall Street nisam očekivao da će se pokret razvijati tako brzo; Nisam očekivao da će se drugi gradovi pridruživati; i zaista nisam očekivao da ću doživjeti represiju američke policije. Da su se „Tea Party“ ili neki drugi desničarski demonstranti okupili bilo gdje u državi u desecima hiljada, ozbiljno sumnjam da bi reakcija policije bila imalo slična onome što smo vidjeli od 17. septembra.

Represija i brutalnost ispoljena nad mirnim građanima, koji su pozivali na pravedniji svijet nije samo neizazvana i bespotrebna, već kriminalna. Direktiva od onih koji se boje glasa naroda, onih koji se boje da bi se sve ovo otelo kontroli. Direktiva od onih koji se boje glasa naroda, koji se boje da bi ga mogli „ispustiti iz ruku“.

„Okupili smo se ovdje u vrijeme kada su korporacije, koje stavljaju profit iznad ljudi, sebičnost iznad pravde i represiju iznad jednakosti, zavladale našim vladama. Mi smo se ovdje mirno okupili, što je naše pravo, kako bi se ove činjenice znale.“ Čitajući te riječi OSW-a, postaje jasno da se samo „jedan procenat“ ljudi može plašiti ove informacije. Samo se elita može plašiti slobode govora i prava na okupljanje. Siguran sam da bi mnogi ljudi okupljeni ovdje u Liberty Parku, voljeli da njujorškoj policiji pošalju poruku: „Vidimo se sljedeće sedmice.“

Vezano

Policija hapsi djevojčicu