Chomsky: WikiLeaks ipak nečemu služi (INTERVJU)

Glavno je pitanje danas, kada se govori o transparentnosti, demokratiji i WikiLeaksu, da li građani jedne države imaju pravo znati šta ta država radi, smatra Noam Chomsky, jedan od najvećih intelektualaca današnjice. U intervjuu za australijski radio ABC govori o WikiLeaksu, tajni, istini i pravima na informacije

Ne može sve biti tajna

ABC: Šta je glavno pitanje u ovoj borbi oko WikiLeaksa i dostupnosti informacija?

Chomsky: Glavno pitanje je da li građani jedne države imaju pravo da znaju šta njihova vlada radi.

ABC: Drugim riječima, hoćete da kažete da nam ne govore šta rade?

Chomsky: Kad bi nam govorili, ne bi postojale tajne. Mnogo vremena sam proveo čitajući dokumenta sa kojih je skinuta oznaka povjerljivosti, skinuta mnogo godina kasnije, i u najvećem broju slučajeva to su dokumenta koja državu štite od njenog sopstvenog stanovništva. Ono što se sada objavljuje je poznato njenim protivnicima – ne sve, ali jedan značajan dio jeste.

ABC: Nije li tačno da država mora da drži neke stvari u tajnosti kako bi uspješno radila svoj posao?

Chomsky: Naravno. Naprimjer, ako Sjedinjene Američke Države i Britanija žele da napadnu Irak, bolje bi im bilo da kriju činjenicu da su Blair i Bush već počeli da bombarduju prije zvaničnog početka invazije. Ali mislim da države nemaju pravo da takve stvari drže u tajnosti. Postoje izuzeci. Ima slučajeva kada, naprimjer, traju pregovori i ne bi ih trebalo ometati. To nije apsolutni princip, ali mislim da sistemi vlasti uvijek treba da pravdaju razloge zašto svoje građane drže u neznanju. Ponekad su tajne potrebne, ali uglavnom nisu.

ABC: Već sam spomenuo da se vlade u nekim totalitarnim sistemima ne bi mnogo gnjavile oko optužbi koje se sada „pakuju“ g. Assangu, ali zašto se ove države toliko trude da zaustave objavljivanje ovog materijala koji, za sada, samo stvara dobru zabavu i izaziva blagu nelagodu, ali koliko vidimo, nigdje ne stvara rizik za nacionalnu sigurnost?

Chomsky: Mislim da nema opasnosti za nacionalnu sigurnost, ali to je obično tako sa povjerljivim dokumentima. Možemo se zapitati: zašto se svi ne objave odjednom? Pa, vlade i drugi sistemi moći – poslovni i drugi krugovi – žele da se zaštite od javnosti. Ali mislim da ima nekih otkrića.

Otkriće je stav vlada islamskih zemalja

ABC: Kojih?

Chomsky: Po mom mišljenju, to su otkrića o diplomatskoj službi i komentatorima. Dat ću vam najupečatljiviji primjer. Najveću pažnju izazvali su dokumenti o Iranu. State Department, Hillary Clinton i neki analitičari su zaključili da dokumenti pokazuju da arapske države podržavaju neprijateljsku politiku SAD-a prema Iranu, pa čak i da priželjkuju otvorene napade. To je bila glavna vest. Prije svega, dokumenti to ne pokazuju, ali poenta je da nema ni spomena o činjenici da se ogromna većina stanovništva u arapskom svijetu radikalno ne slaže sa tim. Te činjenice nisu poznate.

Brookings Institute, jedna vrlo ugledna institucija, objavila je prije samo nekoliko mjeseci rezultate ispitivanja javnog mnijenja u arapskim državama. Ispostavilo se da 10 posto smatra Iran prijetnjom, da 88 posto smatra Izrael velikom prijetnjom, dok 77 posto smatra SAD velikom prijetnjom. Zapravo, politika SAD-a je toliko omražena da 57 posto smatra da bi region bio sigurniji kad bi Iran imao nuklearno naoružanje. Na znam za Australiju, ali kada su rezultati istraživanja objavljeni, u Americi je o njima pisao samo jedan mali dnevni list: munijevski Washington Times [list u vlasništvu konzervativne Crkve ujedinjenja]. Ali te informacije su dostupne. Ako diplomate i analitičari za njih ne znaju, to nam više govori o njima. To pokazuje da ih prosto nije briga. „Arapski svijet“, to su za njih diktatori, ne stanovništvo. Mislim da nam to puno govori.

Novinari uopšte ne rade svoj posao

ABC: Da li su stvari drugačije za ovu generaciju zbog interneta, ili bi sve bilo isto da imamo posla sa „starim“ tehnologijama kao što su novine?

Chomsky :Zavisi od toga kako novine obavljaju svoj posao. U svakom slučaju, internet nudi mnoge mogućnosti za distribuciju informacija i ponekad se koristi efikasno. Ali, kad bi novinari radili svoj posao, većina ovih stvari bi bila poznata. Zapravo, da novinari sada rade svoj posao, naslovi ne bi glasili: „Arapske države podržavaju SAD po pitanju Irana“, već: „Američka diplomatska služba tako strastveno mrzi demokratiju, da ih nije briga šta stanovništvo misli“.

ABC: Da li mislite da se sprema neki narodni pokret – reakcija, otpor, kontranapad – kao odgovor na pritiske na WikiLeaks?

Chomsky: Nisam siguran na šta mislite. Otpor protiv koga?

ABC: Protiv poluga vlasti. U Australiji imamo jednu mobilizaciju mišljenja širom političkog spektra, i izgleda da je ovo pitanje proizvelo podršku za WikiLeaks iz nekih neočekivanih, pa čak i suprotstavljenih tabora. I ljevičari i desničari, ako ti pojmovi danas uopšte imaju smisla, iz sasvim različitih sfera javnog djelovanja – svi oni kažu da države nisu u pravu.

Chomsky: Drago mi je da to čujem. Nažalost, to ovdje nije slučaj. Zapravo, ovdje medijski prisutna javnost – nisam siguran za pravu javnost – ali medijski prisutna javnost u suštini traži krv. Da mogu da se dočepaju Assangea, vjerovatno bi ga rastrgli.

ABC: Ali zar to nije školski primjer ubijanja glasnika?

Chomsky: Pa, to je pokazatelj intelektualne i političke kulture koja je u velikoj krizi, po mom mišljenju. Drago mi je da čujem da je u Australiji drugačije.

ABC: Možda smo preplavljeni drugačijim informacijama, ali koliko ja vidim, ljudi kažu – Konačno! Hoćemo istinu, a ne budalaštine kojima nas naše države konstantno zatrpavaju.

Chomsky: To je ispravna reakcija, po mom mišljenju. Ne kažem da ovdje nema toga – i te kako ima, i sam dobijam bezbroj mailova. Ali čini mi se da je u medijima to manjinsko mišljenje.

Amerika je i moja zemlja

ABC: A istovremeno, oni koji podržavaju WikiLeaks – a siguran sam da ste vi među njima – bivaju optuženi da sve ovo koriste za nastavak svoje dugogodišnje kampanje protiv Sjedinjenih Američkih Država i njihovih međunarodnih interesa.

Chomsky: Šta su to međunarodni interesi Sjedinjenih Američkih Država? Mislim, ja sam deo Sjedinjenih Američkih Država, i moji međunarodni interesi nisu identični interesima Hillary Clinton. Hillary Clinton – kao što pokazuje primjer koji sam naveo, a ima i mnogih drugih – prezire demokratiju. Ja je ne prezirem. Naši interesi su različiti.

ABC: Primjetno je odsustvo pokreta Tea Party u reakciji na WikiLeaks.

Chomsky: Mislim da je to pogrešno tumačenje tog pokreta. Oni zaista kažu: „Skinite nam državu s grbače“, ali tu postoji jedna skrivena poruka: „Natovarite nam privatnu vlast na grbaču“. Koliko su oni svjesni toga što govore, nisam siguran. Ljudi su, naravno, različiti. Ali smisao njihove poruke je – hajde da damo veću vlast neodgovornim privatnim tiranima. To je rezultat skidanja države s grbače. Mislim, ima mnogo loših stvari u državi, ali u nekim slučajevima ona reaguje na brige i potrebe stanovništva. Korporacije brinu samo o jednoj stvari – o profitu. U stvari, to im je zakonska obaveza.

Tražiti suštinske promjene

ABC: Na kraju, g. Chomsky, mislite li da će ovaj slučaj WikiLeaksa promijeniti način na koji vlade barataju informacijama i odnos javnosti prema državi?

Chomsky: Svakako će promijeniti način na koji vlade barataju informacijama. Mislim, State Department shvata da je uradio nešto zaista glupo. Previše informacija je bilo dostupno ogromnom broju ljudi – curenje je bilo praktično zagarantovano. Siguran sam da će ubuduće biti mnogo oprezniji. Ali osim toga, ne očekujem neku veliku promjenu. Osim, naravno, ako analitičari, komentatori i medijski prisutna javnost, a i prava javnost, ukoliko se organizuje, ne budu zahtijevali značajne promjene.

Naprimjer, nemamo vremena za detalje, ali ima primjera koji ilustruju opasnu državnu politiku, za koju bi vlada trebalo da odgovara. Zapravo, bilo je i primjera u medijima. Daću vam jedan primjer iz zapadne hemisfere. Postoje depeše iz Hondurasa, koje pokazuju da je ambasada sprovela opsežnu analizu vojnog puča koji se tamo nedavno odigrao. Latinska Amerika se protivila tom puču, kao i veći dio evropskih zemalja: Sjedinjene Američke Države su se kolebale, ali su na kraju ipak praktično ratifikovale puč – Amerika je jedna od malobrojnih zemalja koje su prihvatile rezultate izbora, sprovedenih pod vojnom vlašću.

State Department je poslao depešu sa ustavno-pravnom analizom, u kojoj je zaključeno da se zaista radilo o vojnom puču, protivustavnom i protivzakonitom. Bilo bi dobro da Amerikanci to znaju.

Prijevod intervjua prenosimo sa Peščanika