Srednji vijek i historija Sarajeva: Znate li šta su Vrhbosna i Hodidjed

Radiosarajevo.ba
Srednji vijek i historija Sarajeva: Znate li šta su Vrhbosna i Hodidjed

Rimljani će područje Sarajeva napustiti na početku srednjeg vijeka (srednji vijek se, inače, proteže u periodu između V i XV stoljeća) kada u ovu regiju počinju prodirati varvarska plemena: postoje odrednice da su ovdje bili avari*, goti**... Slaveni su na Balkanski poluotok stigli početkom 7. stoljeća, te su, prvo, koristili rimske objekte da se nasele, a onda su život pomjerili 'prema brdima'.

*Prema jednom izvoru, kako u u Bosni postoji više sela sa Obri - što je slavenski naziv za Avare, srednjoazijski narod nomada – to bi moglo ukazati na to da su u 7. i 8. stoljeću sa Slavenima ovdje zajedno bili i Avari
**Na području Sarajeva nađena je gema – umjetnički ukrašen kamen, koji je služio kao pečat ili kao ukras, na kojem je monogram ostrigotskog kralja Teodorika (oko 456-526.) koji je pokorio cijelu Italiju, te se pretpostavlja da su možda stigli i do Bosne. Također, u Brezi su pronađeni ostaci bazilike sa elementima gotskog stila i gotskim runama

U brdima su dizali utvrđena naselja (gradine) a, kasnije u nizinama – gradišta, što su nazivi koji se u narodu do danas zadržali kada se opisuju takva područja; ipak, fizičkih tragova o njima na ovom području ima jako malo.

Bizantijski car Konstantin VII Porfirogenit (905-959.) spominje Bosnu i u njoj grad Catera, u svom djelu De Administrando Imperio. Prema nekim historičarima, Catera je lokalitet Gradac kraj Kotorca (15 kilometara južno od Sarajeva), po čemu je Kotorac navodno i dobio ime. Iako arheološka nauka ovo nije mogla egzaktno potvrditi, ovdje se nalaze ostaci građevine za koju je utvrđeno da je bila u upotrebi u 10. stoljeću.

Navedimo ovdje i kako se Stara pravoslavna crkva u Sarajevu prvi put spominje 1539, ali postoje teorije po kojima je izgrađena na temeljima još starijeg hrama: prema zapisu iz Istanbula, ova se crkva spominje u 6. stoljeću. Đoko Mazalić piše u jednoj svojoj studiji, nakon istraživanja, kako je ovo još u V i VI stoljeću bila zapuštena rimska zgrada koju su stari kršćani prepravili u crkvu, pa je ista, po dolasku prvih Slavena napuštena da bi je preuzeli 'patareni'. Stara pravoslavna crkva - još i imena Crkva svetih arhanđela Mihaila i Gavrila - danas je proglašena nacionalnim spomenikom BiH.


Za 11. stoljeće i sarajevsko područje ne postoji puno pisanih tragova (kao, uostalom, ni za cijeli period srednjeg vijeka, podaci su prilično 'zbrkani', op.a.): Bosna je u tom vijeku bila relativno zavisna od Duklje (Doclea je antički naziv za Duklju kraj Podgorice), rimski, a kasnije ranokršćanski grad po kojem se Crna Gora u srednjem vijeku i zvala Duklja. 

No, XII stoljeće donosi stvaranje samostalne Bosanske banovine čije je sjedište bilo u blizini Sarajeva, u Visokom. Plodno sarajevsko polje spominje se kao dio Vrhbosanske župe 1244, kako je zapisao Bela IV, ugarsko-hrvatski kralj (1206-1270.). Stalna crkva bosanskog biskupa nalazila se na Brdu kod Sarajeva, i zvala se katedrala Svetog Petra.

„...in supa Vrhbozna, Burdo“, navodi povelja kralja Bele četvrtog. Nikad nije sa sigurnošću utvrđeno gdje se nalazi 'Burdo'. Kako ističe arhiv Vrhbosanske nadbiskupije, postoje dvije moguće lokacije gdje se nalazila prva, stara sarajevska katedrala.


Kada se govori o srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini, ne može se ne spomenuti stećak – kameni nadgrobni spomenik koji se na ovom području postavljao od druge polovine XIV stoljeća do sredine XVI. Ukrašeni su prizorima iz života, lova, viteških turnira ili natpisima na bosančici. Na širem prostoru Sarajeva postoji 212 lokaliteta na kojima se nalazi oko 5,000 stećaka

Nadbiskupija otkriva kako su na periferiji srednjovjekovne Vrhbosne pronađeni ostaci crkvene arhitekture koji starošću odgovaraju periodu ove katedrale. Na prvoj lokaciji je nađeno pet romaničkih kapitela, otkrivenih kod livnice Ančića u Podtekiji. Na drugoj lokaciji je, pak, nađen oltar posvećen apostolu Petru, otkriven 1940. kod nekadašnje Kemaludinove džamije na mjestu današnjeg Vakufskog (JAT-ovog) nebodera. Oba nalaza datiraju iz XII/XIII stoljeća.

Pet kapitela, ukrašenih biljnim prepletima i štitovima, nađeno je u blizni nekadašnje Sken­derpašine tekije. Kako su tekije često bile locirane povrh napuštenih crkava, a Skenderija se nalazi u podnožju Debelog Brda (ovo je inače najvažnija ilirska gradina otkrivena na ovom području, a ovdje je bila prisutna i vojna rimska posada, op.a.), postavlja se logično pitanje da li je ovo 'Burdo' iz Beline povelje.

Oltar apostola Petra, pak, otkriven je u haremu džamije koja je bila poviše nekih grobova, što ukazuje na crkvu iz srednjega vijeka. Ovaj bi nalaz smjestio vrhbosansku katedralu u blizinu današnje raskrsnice ulica Ćemaluša i Ferhadije što je, zanimljivo, bila prva lokacija koju je arhitekta Josip Vancaš predlagao za izgradnju sarajevske katedrale.


Kroz feudalni razvoj društva, na području će se razviti i naselje Vrhbosna; postoje navodi prema kojima je područje bilo pod palicom feudalca Pavla Radenovića, kao i da je poslije bilo pod zakonima vlastelinske porodice Pavlović, u čijem će se vremenu (1379.) i pisano spominjati Vrhbosna.

Jedina utvrda u Vrhbosni je bio Hodidjed. Za njega se ne zna sve do 1435, kada po dolasku Otomana u ove krajeve, sultanov vojskovođa Barak (po njemu će ime dobiti naselje Barakovac), osvajajući zemlju, zimu provodi u tvrđavi Hodidjed (Fermendžin, Acta Bosnae, 147; Ćorović, Historija Bosne, Beograd 1940, 445). Do danas, arheolozi se ne mogu usaglasiti oko lokacije Hodidjeda.

Prema jednom izvoru, Hodidjed je u istočnom dijelu grada, na uzvišenju između Sarajeva i Pala, u Bulozima. Danas u ovom području postoji selo Odiđed, koje je ni stotinjak metara od uzvišenja Gradac gdje su vršene iskopine i gdje je pronađena srednjovjekovna keramika koja se nalazi u danas zatvorenom Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine.

Međutim, Alija Bejtić je 1979. u svom radu iznio tezu kako se Hodidjed/Hodidid nalazio na Vratniku u Sarajevu.


Njegova pretpostavka dobit će „kamene temelje“ 2008, kada su na lokaciji Bijele tabije iskopani ostaci temelja srednjovjekovne građevine, vjerovatno utvrde. Adnan Muftarević, član arheološkog tima Muzeja Sarajeva, tada je rekao da se vratnički Hodidid i Hodidjed na sastavu paljanske i mokranjske Miljacke, ne bi trebali miješati. On je stava da ostaci paljanskog Hodidjeda ne ukazuju ni na šta srednjovjekovno već smatra da je on izgrađen nakon dolaska Otomana, a da se vratnički Hodidid dovodi u vezu s Vrhbosnom.

Mi ćemo dodati da je Marko Vego (1907-1985), historičar i nekadašnji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajeva, u svojoj knjizi 'Naselja srednjovjekovne bosanske države' (Svjetlost, Sarajevo, 1957) naveo da je Hodidjed, smješten „iznad sastava rječice Paljanske i Miljacke“, bio u rukama Stjepana Kosače 1444. i 1448. (Thallocyz, Studien, 361, 378), da su njime vladali Otomani između 1435. I 1439, a da su u nekoliko navrata i Pavlovići uspjeli ponovno osvojiti utvrdu, prije nego što će Otomani započeti svoju viševjekovnu vladavinu regijom.

Nekoliko godina kasnije, prema jednom izvoru, Dubrovčani pišu Mađarima kako je bosanski kralj "zapalio veliki i dobro naseljeni burgus Hodidjed", a evo šta smo mi pronašli u putopisu Evlije Čelebije***, koji po dolasku u Sarajevo opisuje prošlost područja prije Otomana.


***Evlija Čelebi, Putopis - odlomci o jugoslovenskim zemljama, 1967. Svjetlost, Sarajevo; Evlija Čelebija (1611.-1682.) jedan je od najpoznatijih otomanskih putopisaca, a bavio se i kaligrafijom, slikanjem, te je pisao poeziju

Piše Čelebija da se šeher sastojao od deset ili petnaest „bijednih koliba“ koje su podignute radi čuvanja klanca (kanjona); tri je stotine regularnih vojnika čuvalo „ovaj strašni klanac“. „Ali, kako je ovdašnja klima prijatna, čuvari su se u ovom klancu tokom vremena namnožili, sagradili kuće, zasadili vinograde i bašče i podigli napredno malo naselje. Kad je to vidio kralj, podigao je ovdje još i tvrđavu. Tokom vremena razvio se tu šeher i postao poznato trgovačko mjesto – bender.“

Otomani su, po dolasku u područje, zapisali i da su, na prostoru od Marijin Dvora do ušća Koševskog potoka (lokacija je ovo gdje je bilo i sjedište rimske uprave područja) zatekli mjesto srednjovjekovnog trgovišta. Ime tog trga bilo je Tornik, kako je zapisao Isa-beg Ishaković 1455. Centar Tornika ili Utorkovišta bio je tamo gdje se danas nalazi raskrsnica između Higijenskog zavoda i Alipašine džamije. Tornik je bio mali seoski trg, koji nije bio važan značajnim dubrovačkim trgovcima toga doba (koji su vladali ekonomijom regije), a ime je dobio jer se trgovina odvijala utorkom.

Nakon dolaska Otomana, Tornik postaje Atik Varoš (Isa-begova vakufnama, 1462.) ili Stara Varoš, dok će se naselje u popisu 1468. nazivati Eski Trgovište (Staro Trgovište). Pored Tornika, Otomani su zatekli i manje trgove Kotorovce i Bulagaj, kojih neće biti u popisu 1468, ali se stvaraju novi trgovi Blažuj i Trnovo.

Pratite forum portala Radiosarajevo.ba - registrirajte se, komentirajte, predlažite teme!

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak