Zrinka Bralo: Vrijeme je za paniku!

Poplave u SaoPaolu, Brazil, nakon 35 dana kiše. Foto: AFP


Vrijeme je za paniku!

Piše: Zrinka Bralo, London

Vrijeme, u meterološkom smislu, je nekada bilo sigurna neutralna tema za razgovor u raznim socijalnim situacijama: od dosadnih poslovnih večera do nezgrapnih prvih romantičnih izlazaka. Britanska fasciniranost vremenom bila je kodirana poštapalica koja je magično prelazila sve klasne i kulturne razlike. Razgovor o vremenu garantavo je konsenzus uglavnom oko toga da je vrijeme katastrofalno i da niko ništa po tom pitanju ne može učiniti, osim možda razmjeniti anegdote preživljavanja kiše na Glastonbury-ju ili Wimbledon-u prije no što su sagradili krov.

Međutim, u zadnjih par godina vrijeme je postalo ‘vruća’ tema. Očigledne globalne vremenske promjene u dosadno ćakulanje o kiši i magli unijele su ideološki nemir neviđenih razmjera. Sve je počelo sa otkrićem ozonske rupe i trenutno je stalo na katasrofalnom porazu zdravog razuma na samitu u Kopenhagenu krajem prošle godine.

Naime, priča o vremenu se zakuhala u dva tabora – u lijevom uglu su ‘savjesni’ uglavnom liberali koji za promjenu klime optužuju zagađenje proizvedeno potrošačkom civilizacijom i zahtjevaju ograničenja potrošačke bahatosti. U desnom uglu su ‘zadrti’ potrošači i proizvođači koji odbijaju bilo kakvu odgovornost za hurikane, ozonsku rupu, zagađeni zrak i biloške vrste koje polako ali sigurno izumiru. Oni jednostavno ne vjeruju da promjena klime ima ikakve veze s njihovim načinom života i uzdaju se u bogom dano pravo na bjesomučnu eksploataciju svega dok teče.

Naučni dokazi su neumoljivi: led se topi, voda raste, okeani se hlade, sunce prži jače nego ikad, a lista biljaka i životinja koje nestaju je sve duža i duža. Polovinom januara na devetom UN-ovom Kongresu za zaštitu biloške raznovrsnosti u Berlinu, Njemačka kancelarka Angela Merkel je u ime UN-a proglasila 2010. za godinu bio-raznovrsnosti. Uz Kongres naravno idu i izvještaji koji su zastrašujući: uništavanje flore i faune košta svijet godišnje preko 3 triliona dolara, a na listi ugroženih vrsta nalazi se 70% svih oblika života na planeti uključujući i jednu petinu svih sisara. Al, potrošači su neumorni i neumoljivi.

Ni dokumentarci kao što je britanski film “Vrijeme glupana” niti Holywoodske kataklizmične sage o smaku svijeta prouzrokovanim ljudskim nedjelima protiv prirode ne mogu ih ubjediti da recikliraju ili da na posao ne idu autom. Da stvar bude gora, nedavno su ‘nevjerni potrošači’ provalili u email razmjenu naučnika i razotkrili ‘zavjeru’ – razmjenu poruka u kojima su se dva Britanska naučnika iz očaja domunđavali kako da ‘ukrase’ dokaze o globalnom zagrijavanju.

Elem, zakuhalo se. Naravno, to što su se dva naučnika zanijela sa dokazima ne znači da se led ne topi i ne radi nam o glavi, al’ nije lako ‘savjesnim’ jer se osjećaju obrukanim. Ovim ‘zadrtim’ nema pomoći, oni su sada ubjeđeni da mogu razbacivati energiju i zagađivati do iznemoglosti jer sad imaju ‘dokaz’ da se radi o zavjeri.

Debata o vremenu, promjeni klime i šta se po tom pitanju može i treba raditi je ekonomska, pa samim time i politička, ideološka i metafizička, te nam u tom smislu pomoći nema. U decembru se nekoliko stotina državnika motalo po Kopenhagenu nekoliko dana u sred neviđene snježne oluje u Evropi. Ne samo da se ništa nisu dogovorili, nego su još i doprinjeli zagađenju jer je svaki na samit došao svojim avionom, a Danska je morala uvesti dodatnih 200 limuzina da ih razvozi po gradu. Dogovoriti se nisu ni mogli jer je svaka glava države zastupala svoje nacionalne interesu u formatu dogadjaja koji se nije promjenio 150 godina.

U principu, Amerika i Kina su najveći zagađivači, al’ su najjači pa će sve biti onako kako je njima ćejf. Mi ostali se možemo slikat. Zakočena u potrošačkoj pohlepi, većina svjetske populacije nema petlje da uopšte razmišlja o posljedicama, već hrabro zatvorenih očiju juri u propast. Generacije i genracije su odgojene da ne misle o posljedicama, već da zgrabe što više dok mogu. Individualni sebičluk je novim generacijama normalna stvar, al’ nisu imali od koga bolje naučiti.

Srećom nije sve crno kao što na prvi pogled izgleda. Tačno je da je šteta već počinjena nad prirodom i nad društvom. No tragovi nade, iako mali i gotovo nevidljivi, mogu se naći kad se čovjek (a bogami i žena) dobro zagleda. U Kopenhagenu su mladi aktivisti Greenpeace-a demostrativno provalili na večeru koju je za ove neodgovorne zgađivačke mahalaše priredila Danska kraljica. Omladina je završila u zatvoru preko praznika, al’ je ovima bar jedna večera prisjela.

Ono što je izvor kakve takve nade je da se ne radi se o grupici huligana već o organizovanom pokretu. Internetom ferceraju blogovi na kojima se ljudi obrazuju i organizuju jer im je jasno da se na države (a ni državnike) računati ne može. Pokreti aktivista cvjetaju ali još uvijek izvan dometa pameti i savjesti moćnih zapadnih medija.

U tom istom Kopenhagenu gradonačelnici deset najvećih gradova svijeta su istovremeno imali potpuno drugačiji sastanak i na javnoj tribini se gotovo nadmetali da pokažu ko radi više na smanjenu zagađenja. Londonski gradolnačelnik ide na posao biciklom i uskoro će u London uvesti sistem iznajmljivanja bicikla kao u Parizu. Centralnim Londonom se već ne može vozati džabe, a uskoro će se cijena prolaska kroz centar povećati na 10 funti dnevno. Kad se ne može lijepo može po džepu.

Nažalost, ono što još ne prodire do svijesti potrošačke većine, Britankse, Američke, Kineske i svake druge na planeti, je da se ovakva šteta okolini ne može kupiti niti srediti parama. Možda je jedina utjeha procesa razvaljivanja planete i sastanaka kao Kopenhagen tužni dokaz istinske jednakosti ljudske vrste – ako ne možemo zajedno uraditi nešto pametno i korisno, bar smo ujedinjeni u vlastitoj gluposti.