Za ratne zločine optuženi Mirsad zvani Mire i Nijaz zvani Niče: Ubili 7 civila i ranili trudnicu

Tužitelj Posebnog odjela za ratne zločine, podigao je optužnicu protiv dvije osobe zbog ratnog zločina u mjestu Serdari. 

Kako je saopšteno iz Tužilaštva BiH, optuženi su Mirsad Smajić zvani Mire, rođen 1964. godine u Kotor Varoši, nastanjen u Hrvatskoj i Nijaz Smajić, zvani Niče, rođen 1961. godine u Kotor Varoši, također nastanjen u Hrvatskoj.

Optuženi se terete da su, za vrijeme rata i oružanog sukoba u svojstvu pripadnika struktura TO RBiH na području Kotor Varoši, postupali protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštitu civilnih osoba za vrijeme rata.

Oni se terete da su, zajedno sa drugim osobama, sudjelovali u napadu na civilno stanovništvo srpske nacionalnosti na području mjesta Serdari, Kotor Varoš, 17. septembra 1992. godine.

Kada su došli do kuće u kojoj su se nalazili civili srpske nacionalnosti iz obitelji Serdar, Tepić i Bencuz, među kojima starije osobe, djeca i jedna trudnica, bacilli eksplozivnu napravu u kuću, da bi nakon toga pucanjem iz vatrenog oružja, nasilno ušli u objekat i pucanjem iz vatrenog oružja, ubili civilne žrtve, ukupno sedam osoba, dok su dvije osobe teško ranjene, uključujući i ženu u 5. mjesecu trudnoće.

Optuženi se terete da su počinili kazneno djelo-ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

"Navode optužbe tužiteljstvo će dokazivati pozivanjem 16 svjedoka, 2 stručna vještaka i prilaganjem više desetina materijalnih dokaza. Optužnica je proslijeđena Sudu BiH na potvrđivanje", saopšteno je iz Tužilaštva BiH.

Svjedočenje Radmile Serdar

Radmila Serdar, svjedočila je 1993. godine, o počinjenom zločinu. Ona je ovu izjavu dala u bolnici:

"Ja sam se tog dana nalazila kod svoje kuće u Serdarima zajedno sa mužem Jelenkom. U kući su se, pored nas, na spavanju nalazili svekrva Bosiljka, zaova Radmila, ujna Milena Bencuz i njene kćerke, Slavojka Bencuz, tetka Ljubica Tepić i njeno dvoje djece Snježana i Slobodanka. Ujutro, oko šest sati, probudio me pucanj, kao i sve ostale. Kasnije sam čula da je od tog pucnja poginuo Slavko Bencuz.

Svi koji smo bili u kući, osim mog muža koji je otišao u potkrovlje s puškom, sakrili smo se ispod stepenica… Osjetila sam da se puca po kući, staklo je počelo da puca. Osjetila sam da sam ranjena u predjelu stomaka, ali sam mislila da su to komadi stakla, a ne geleri. Čula sam dozivanje ustaša i muslimana ali im nisam odmah raspoznala glasove. Ustaše i muslimani su pucali po kući, po prozorima, a onda su bacali bombe kroz prozor kod stepeništa tako da su one išle na nas. Ja sam od bombe zadobila povrede, ali se nisam javljala. Vrata na kući bila su zaključana. Čula sam korake ispred vrata.

Pucali su u vrata. Ušli su unutra. Ja sam zatvorila oči. Osuli su rafal metaka po nama. Meci su me pogodili u desnu ruku i u prsa. Nisam oči otvarala. Tada su počeli da razgovaraju među sobom. Psovali su majku četničku… po glasu sam prepoznala da su u mojoj kući bili: Besim Ćehić, Mirsad Smajić, Nijaz Smajić i Fikret Plančić. Svi iz sela Hanifići, moje komšije. S Nijazom Smajićem čak išla sam u školu."

Radmila je, ranjena, nekako uspjela da se izvuče. Pobjegla je u selo Sakani.

Taj dan, osim Radmile, preživjela je i njena ujna, Milena Bencuz.