Politička anarhija u BiH: Zašto je Mostar 'vruć krompir'

Protekla izborna runda na lokalnom nivou, 2012. godine, održana je bez Mostara, a, kako stvari stoje, i ove će godine Mostarci ostati bez šanse da izaberu vlast, pa, iako Grad funkcionira, istina je da se ne razvija. Također je jedini grad na evropskom kontinentu u kojem građani već osam godina nemaju šansu odabrati vlast. U čemu je problem?

Dakle, vratimo se na sami kraj rata kada je posebnim aneksom Dejtonskog sporazuma definirana politička budućnost grada na Neretvi. Dogovoreno je da će grad, u ratu podijeljen na istok i zapad, ponovo postati jedinstven, sa šest općina – tri s većinskim bošnjačkim stanovništvom i tri s hrvatskim.

Prva promjena stigla je 2004, kada je tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown donio novi Statut i odlučio da će Mostar postati jedna općina, a ovih šest će postati izborne jedinice, zbog čega su za hercegovački biser donesena posebna izborna pravila. Hrvatskim strankama nije se svidjelo ovo rješenje, pa su uputili apelaciju Ustavnom sudu BiH, uz poruku da se ovim Statutom krše prava Hrvata – ustvrdili su kako sada jedan bošnjački glas u Mostaru vrijedi kao nekoliko hrvatskih, jer neke od bivših bošnjačkih općina imaju svega nekoliko hiljada glasača, a jedna od hrvatskih i preko 20.000. Problem je što daju isti broj vijećnika u Gradsko vijeće Mostara.

Ustavni sud je 2010. odlučio u njihovu korist, ali se time stvorio problem o načinu provođenja lokalnih izbora u gradu. Ustavni sud naložio je državnoj skupštini da promijeni Izborni zakon, a od Gradskog vijeća se očekivalo da Statut uskladi s Ustavom. Do danas se ništa nije učinilo po ovom pitanju. Iz OHR-a su nedavno saopćili kako krivicu za ovo nose SDA i HDZ, dok su iz stranaka vratili "vruć krompir" u njihovo krilo i Ured visokog predstavnika imenovali kao "krivca". Iz SDA tvrde da će sve učiniti da se riješi problem Mostara, isto tvrde i u HDZ-u, ali rješenje se ne nazire.

S druge strane, predstavnici opozicije - SDP BiH, DF, Stranka za BiH (SBiH) i HDZ 1990 – zajedničkom su porukom 11. augusta pozvali građane, ostale stranke i nevladin sektor da im pomognu i da zajedno izvrše pritisak na vladajuću koaliciju i međunarodnu zajednicu, kako bi bila donesena odluka o održavanju izbora u Mostaru. Tribina na koju su pozvani svi i na kojoj će zahtjevi građana biti sročeni u jedan dokument koji će biti poslat strankama i međunarodnim predstavnicima u BiH, zakazana je za 18. august u 18 sati.

O temi "Bezizborni Mostar", portal Radiosarajevo.ba razgovarao je s političkim analitičarem u BiH Almirom Terzićem, koji na početku našeg razgovora naglašava kako su svi mogući rokovi za zakazivanje lokalnih izbora u Mostaru 2. oktobra ove godine davno probijeni.

“Ono što sad već vidimo jeste da pojedine općine i gradovi nisu osigurali novac za provedbu izbora, što znači da već sad od dobre volje lokalnih zajednica zavisi da li će biti izbora”, dodaje Terzić, ocijenivši kako se mostarska situacija polako preliva u druge lokalne zajednice u stilu "ako ne mora Mostar, a nema kazne, ne moramo ni mi", pa bismo uskoro mogli imati potpunu političku anarhiju na lokalnom nivou.

Terzić poručuje kako posebno zabrinjava krajnje neozbiljno ponašanje lokalnih vlasti u Mostaru. Uz podsjećanje na to kako je presuda Ustavnog suda donesena 2010, ističe kako “šest godina je sasvim dovoljno vrijeme da se donese bilo kakva politička odluka”.

“Krše se osnovna ljudska prava 90 hiljada registriranih birača, kojima je sada uskraćeno pravo da biraju i budu birani. Dakle, pored brojnih drugih segmenata društva, BiH i u ovom primjeru eklatantno i brutalno krši prava svojih građana. Ovo je nezabilježeno u modernoj demokratiji svijeta.

Tih 90 hiljada ljudi ima pravo da tuži BiH i, ako ne našem, onda bi na Evropskom sudu za ljudska prava sigurno dobili spor i imali bi pravo tražiti obeštećenje”, objašnjava naš sagovornik.

Napominje kako politički predstavnici apsolutno ne iskazuju brigu za Mostar i smatra kako je OHR morao, kao i 2004. prekinuti ovu političku igru i nametnuti odluku ili je to morao učiniti Ustavni sud, “po modusu primjenjivog prava”.