Neven Anđelić: O ljudskim pravima

Radiosarajevo.ba
Neven Anđelić: O ljudskim pravima

Žrtve genocida u Ruandi


Piše: Neven Anđelić, London
Ljudska prava mijenjaju svijet na bolje dok smo i sami svjedoci njihovog ostvarenja. Ovo su činjenice bez obzira na mogućnost individualnog razočarenja nedostacima primjene pojedinih prava ili sporosti u osiguranju i zaštiti.

Jedan nedavno objavljeni tekst na ovoj stranici nikako mi ne dozvoljava da nastavim sa šutnjom. Kritičan pogled na ljudska prava je poželjan, ali razočarani odnos prema svemu postignutom tokom šest decenija od usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima ne moze biti prihvatljiv. Ponekad, ako ste Slavoj Žižek, možete napisati esej ‘Protiv ljudskih prava’ i privući pažnju čitalaštva, ali je teritorija prilično skliska. I sam imam vrlo kritičan pogled na sporost u ostvarenju zaštite ljudskih prava, ali pogledajmo dostignuća.

Prvo treba imati na umu da je šezdesetak godina vrlo kratak istorijski period. Stoga samo poređenje sa holokaustom i genocidima nad Armenima (koji Turska ne priznaje), te nešto prije nad plemenom Ferero u Africi (koji je Njemačka priznala, izvinula se, ali odbija platiti odštetu) govori o bitnoj promjeni. Neposredno nakon zločina niti Turska niti Njemačka nisu bile suočene s međunarodnim neprilikama, dok danas dalje integracije turske države dijelom zavise i od odnosa prema davno počinjenom zločinu. Istovremeno nikakav ekonomski ili politički interes nije ostvaren njemačkim priznanjem genocida u jugozapadnoj Africi prije stotinjak godina, ali je moralni dobitak izuzetan.


R2P

Genocidi u Bosni i Ruandi dokaz su sporosti i nerazvijenosti modela međunarodne reakcije, no ti su neuspjesi nagnali svjesne ljude u međunarodnim organizacijama da pokrenu nešto novo – R2P. Ova neuobičajena skraćenica koja stoji za ‘Responsibility to Protect’ (Odgovornost da zaštiti) okupila je ljude oko ideje čija bi realizacija u praksi spriječila buduće genocidne namjere. Odgovornost je prvenstveno na državi da obezbijedi na svojoj teritoriji zaštitu prava svih stanovnika, a ako to sama država ne čini onda je odgovornosti i zadaća međunarodne zajednice da interveniše. Zvuči jednostavno, ali da bi se istovremeno sačuvala suverenost države neophodan je proces kojim bi se spriječile ekskurzije - poput američke u Iraku.

Znači, međunarodni instrumenti su u procesu formiranja, javna diskusija je prisutna još od kraja prošlog milenija. Ako vam se čini da je to malo ili ništa, sjetite se Afganistana s kraja sedamdesetih ili Vijetnama s početka iste dekade kada ni Sovjeti niti Amerikanci nisu trebali pravdati sopstvene ratne pohode protiv nerazvijenih zemalja. Iako je teško priznati zbog sopstvenih iskustava s pozicija žrtve, pomak je ostvaren i on je značajan.

Javnost Bosne i Hercegovine se usmjerava na potcrtavanje sramote da je Svijet ignorisao genocid ‘u srcu Starog kontinenta’ sto je pritajeni rasizam jer je još ignoratniji odnos u isto vrijeme bio prema jos strašnijem genocidu u afričkoj zemlji, ali Ruanda se ovdje rijetko spominje. Čak i kada se netačno licitira brojem žrtava i spominje više stotina hiljada, Ruanda bi morala prva doći pod lupu ali, eto, izgleda da se na ljudska prava pozivamo samo ako se sami osjećamo ugroženim.

Vizura bijelog čovjeka

Sama Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima možda je doprinijela takvom razumijevanju jer, mada ističe sopstvenu univerzalnost, pažljivija analiza teksta potvrđuje njenu viziju s pozicija zapadne civilizacije ili, ako baš hoćete, iz vizure bijelog čovjeka kršćanskog svjetonazora.

Možda tada nije bilo moguće drugačije napisati univerzalni dokument: pola Svijeta bilo je kolonizirano, rasne razlike bile su opšteprisutne i gotovo globalne, ostvareni su bili svi uslovi za početak Hladnog rata, sjećanje na strahote rata svježe, a svjetska ekonomija neoporavljena nakon razaranja. Stoga je Univerzalna deklaracija bez obzira na mogućnosti kritičkog zagledavanja jedno od najvećih dostignuća međunarodne zajednice u dvadesetom stoljeću. Ona prije Drugog svjetskog rata nije bila moguća, kao ni nakon 1948. godine. Možda je bila moguća nakon 1989. ali moguće je postaviti pitanje da li bi se uopšte desila1989. da nije bilo, pored ostalih, Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Konsekventni kontinentalni i regionalni dokumenti sa međunarodnom zakonskom snagom osnažili su osnovnu zamisao kreatora Deklaracije (za koju Jugoslavija kao i još sedam zemalja nije glasala) i dali joj zakonsko uporište. Evropska konvencija o ljudskim pravima dio je ustavnopravnih uređenja država na kontinentu te, konačno, pogledajmo samo najsvježiji primjer, nalaze državama promjene kada se one odnose diskriminirajuće prema jednom dijelu sopstvenog građanstva.

Uskoro će biti moguće izabrati Jevreja ili Roma, ili nekog ostalog za predsjednika države upravo zahvaljujući instrumentima za zaštitu ljudskih prava. Činjenica da ja nisam mogao biti predsjednik sopstvene države punih četrnaest godina ne umanjuje postulate jednakosti koji proizlaze iz dokumenata o ljudskim pravima i na osnovu kojih će mi se konačno pružiti ta mogućnost. Prije početka cijelog procesa univerzalnosti ljudskih prava takva promjena bila bi moguća jedino nasilnim putem.

U tome je velika vrijednost ljudskih prava. Sporo možda jeste za jedan običan život, ali je fantastična kvalitativna promjena za čovječanstvo. Sila nije neophodna da bi čovjek bio zaštićen od drugog čovjeka ili grupe ljudi. Svijest je napredovala zahvaljujući Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima kojom je započet proces koji ljudsko društvo čini boljim.

Vezano:
Nermin Čengić: Na papiru sve je zagarantovano

radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak