Nermin Čengić: Dubina akademske površnosti
Radiosarajevo.ba
Dubina akademske površnosti
Vezano:
Nermin Čengić: Na papiru sve je zagarantovano
Neven Anđelić: O ljudskim pravima
Nermin Čengić: Odgovor Nevenu Anđeliću
Četvrti nastavak: Neven Anđelić odgovara Nerminu Čengiću
piše: Nermin Čengić, Sarajevo
Prije svega jedna digresija koju ne smijem ni po koju cijenu zanemariti, obzirom da diskutujem sa predstavnikom “evropske akademske zajednice”.
To što u 21. vijeku neko, ko sebe vjerovatno smatra normalnim, napominje makar i mogućnost “prigovora o pristranosti suda” u civilizacijskom procesu nacističkim vođama po završetku Drugog svjetskog rata, a nacisti su (ako je ko zaboravio) oni što su se “igrali” Aušvica, Treblinke, Sobibora, Belzeka, Majdaneka… (tri tačke označavaju da toga ima još), bi inače, vrlo izgledno, dovelo do prekida daljnje diskusije jer ja sa nacistima i njihovim zaštitnicima nemam šta da pričam.
No, zbog mogućeg zaključka kako izbjegavam diskusiju, skrivajući se iza antifašističkih uvjerenja, ipak nastavljam, sad doduše sa novim saznanjem da u 2010. godini “polemišem” s nekim ko je spreman NAPISMENO, kao eventualnu hipotezu, postaviti pitanje regularnosti suđenja nacistima nakon Drugog svjetskog rata. Neko ko je, usput budi rečeno, autor knjige o ljudskim pravima. Jasno je, dakle da fašizam nikad nije ni napustio javni prostor.
E, sad, kako ne bih “autisično ponavljao sintagme” haj’mo malo sa primjerima i slikama. Možda, Anđeliću bude lakše shvatit’ samog sebe obzirom da, ushićen svojim teoretskim saznanjima, stvarnost ne vidi i ne može ili neće da shvati.
Djeca u Aušvicu
Pričati o napretku i dostignućima ljudskih prava navodeći “savremene političke ideologije” u svijetu gdje, primjerice, na jednoj tački kugle zemaljske u prosjeku gine tri djeteta dnevno pod paskom zaštite demokratije i “rata protiv terorizma” (statistike krvoprolića u Afganistanu za 2009. godinu) od strane tih ideologija, barem je porazno za nekog ko samog sebe diže na pijedastal osobe koja ne samo da čita nego i piše knjige (pa još o ljudskim pravima). Ipak, nije sve na upotrebi slova , brojeva i interpunkcijskih znakova. Potrebno je biti svjestan trenutka i poznavati činjenice, a činjenice su sljedeće:
- 100′000 djece PATI od NEDOSTATKA vitamina A*,
- 125 miliona djece mlađe od 5 godina NEMA pristup izvorima pitke VODE,
- 280 miliona NEMA pristup sanitarijama,
- 850 miliona je GLADNIH u svijetu,
- 18′000 djece dnevno UMIRE od gladi i neuhranjenosti,
- 6 miliona djece prije svoje 5 godine UMIRE svake godine,
- 36 miliona ljudi UMIRE od GLADI svake godine,
- navedeni brojevi neprestano rastu.
* Vitamin A (retinol, akseroftol) je osnovni vitamin koji se rastvara u mastima. Vitamin A je važan za rast, funkciju i obnovu kože i sluzokože kao i za vid jer je sastavni dio receptora za boje.
Inače je sve ok. Gura se, jebi ga.
Vjerovati samo i isključivo vlastitim očima
Ponovno vraćanje na uzajamna uvjeravanja o (ne)napretku i (ne)dostignućima pada u vodu u trenutku kad se povlače “srednjovjekovni” argumenti u odnosu na moderno tehnološko doba. Takva je postavka nerealna obzirom na pretpostavljeni nivo prosvjećenosti te načine i količinu protoka informacija nekad i sad. I upravo činjenica da se u današnjem svijetu prepunom tih načina da se brzo dođe do informacije, za razliku od vremena kad su pitanja i odgovori putovali sedmicama, mjesecima, predstavlja krajnje licemjerno zazivanje prošlih vremena u poređenju sa sadašnjim. Kako bi u neka davna vremena neko uopšte znao da se negdje ratuje vijest je putovala duuugo, dok danas imamo direktne prenose ratovanja (i svega ostalog), pa se nameće logičan zaključak da je i shvatanje, razumijevanje i pozicioniranje u tom sistemu vrijednosti brže i tačnije pa bi onda trebalo biti i pravednije. Međutim, u srazmjeru mogućnosti i realizacije nismo ni blizu nasušnoj pravednosti.
Kao argument se povlači to kako se danas sudi, a nekad nije ili ako jeste to je bilo ubrzano, dok se danas dostiglo do Haškog tribunala i Međunarodnog krivičnog suda. Ma, sjajno. Imamo “Haag” koji, na primjer, zbog finansijske uštede sa krvolocima dogovara minorne kazne za priznanje krivice nekog ko je pokretao stravične zločine sljedećim riječima:
(…)
- Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.
(…)
- Ja bih najviše volela da istočnu Bosnu očistimo, nemojte da me neko uhvati za reč, pa da misli da govorim o etničkom čišćenju. Oni su nam jednu sasvim prirodnu pojavu podmetnuli pod taj naziv etničko čišćenje i okvalifikovali to kao ratni zločin.
(…)
- General Mladić je jaka ličnost, tražio je da sve bude čestito, da vojska bude odevena i nahranjena.
(…)
Sjajan je sud koji ovakvoj oratorki i aktivnoj učesnici u zločinima oprašta grijehe kako bi uštedio vrijeme i novac. Protuargument je vjerovatno to što joj je “ipak” presuđeno. Dakle IMAMO PRESUDU. Da opet ponavljam nemoralnost moralnog zadovoljenja? Pa nećemo se igrat’ gluhih telefona.
Strah u vunenim čarapama
Ne smije se Anđelića ne uputiti kako je notorna glupost pričati da se Mladić “ne smije nigdje pojaviti u strahu proživljavajući svoje ‘penzionerske’ dane”. Anđelić očito nije “upratio” ono što su svi mediji i novinske agencije na planeti prenijeli, a to su video dokazi o slavljima i zimovanjima nenadjebivog “velušičkog bombardera” i “darodavca poklane Srebrenice” dok mu jataci i dalje tvrde da nemaju pojma o tome i da bi ga svakako uhapsili da se negdje pojavi. Vic o Mladiću kako kućom hoda u vunenim čarapama skrivajući se od hapšenja je već antologijski. Dakle, prije rasprave o “penzioneru” je potrebno upoznati se sa svedostupnim informacijama.
Nabrajanje imena bjelosvjetskih krvnika koji, kao i Ratko, “ne mogu nigdje maknuti” od straha da im se šta ne desi, možda nešto kao hapšenje i doumiranje u nekom luksuznom zatvoru, je jadno. Treba imati na umu da se, za razliku od onih koje su pobili, ti idioti mogu micati barem po svojim zapišanim teritorijama dok su žrtve ograničene na dva metra pod zemljom. Naravno, pod uslovom da ih je pronašlo i otkopalo iz neke masovne grobnice. A da ne govorim o tome kako svi pomenuti brabonjci ljudske vrste sasvim normalno proživiše svoje živote negdje gdje ih niko ne zna ili u nekoj od zemalja koje ne potpadaju pod nadležnost relevantnih sudova pa ih se na samrti “konačno pronašlo i uhvatilo”. Vrlo je bitno razgraničiti razliku između života i smrti, postojanja i nepostojanja, pravde i nepravde, laži i istine.
Lagat’ se možemo. To čovječanstvu ide od ruke. Pričati bajke, također možemo. Ali svršavati na to da se krvnik “barem malo mora pomučiti pri kraju života” za nekog ko se diči pisanjem “knjige o ljudskim pravima” je porazno. Neću nikom reć’ da si to rek’o, Anđeliću, nemoj ni ti, bruka je. Neću nikom reć’ i da pomakom smatraš to što se zločinci osuđuju i šalju u zatvore. Za neupućene današnji zatvori za zločince nisu memljive ćelije već ustanove sa 5 mirisnih zvjezdica. Istovremeno, masovne grobnice širom svijeta smrde na trulež ljudske vrste koja u tim i takvim dešavanjima pronalazi prostor za priču o dostignućima, pa još poštivanje, pa još ljudskih prava.
Ne revolucija nego evolucija
Priča kako je “puno teže danas biti otpušten s posla nego ikada prije” je bajka za malu djecu ili priča o onom što se dešava u debelo manjinskom “razvijenom svijetu”. Opasno je zanemariti činjenicu da na ovoj planeti i dalje preovladavaju nerazvijene i zemlje u razvoju gdje su “sva čuda moguća”, a nepoštivanje normi i zakona je način života.
Spočitava se, također, i nekakvo “prizivanje revolucije”. O kakvoj revoluciji i prizivanju iste je riječ? Na ovom prostoru je proteklih godina jasno pokazano i dokazano da još “puno pure moramo pojesti” da bi uopšte došli u situaciju da prizovemo nešto poput revolucije. Cijeli svijet vapi za EVOLUCIJOM. Početni stadij nam je neophodan da bismo uopšte mogli dalje. Posljednjih par decenija svijet je zapao u potpunu recesiju (ta popularna riječ) svega, ne samo materijalističkog. Nekad razigrana djeca sada rješavaju probleme pištoljima i puškama od Amerike do Balkana, zabranjuju se osnovne slobode izražavanja mišljenja i djelovanja u skladu sa individualnim i kolektivnim svjetonazorima.
U “razvijenoj” Francuskoj studenti koji dolaze iz radničkih porodica, posebno afričkih doseljenika, mogu samo sanjati da se takmiče za prijemni na nekom od elitnih fakulteta sa svojim bijelim kolegama koji dolaze iz više srednje klase. Istovremeno predstavnici tih elitnih fakulteta, najnormalnije, u 21. vijeku poručuju da bi primanje siromašnih studenata spustilo kvalitet obrazovanja? Možda ja nešto u svemu tome sa ljudskim pravima i diskriminacijom ne kontam. Izvinjavam se, eto.
Da bi se uopšte razmatrala globalna dešavanja potrebno je zaista krenuti od samog sebe, od svog kućnog praga, od svog okruženja, iz te “mikrosredine”. Jedino tako se uopšte može shvatiti šta se dešava u svijetu u kojem živimo.
Svi smo mi ipak po jedan mali zasebni svemir, a svaka individua je komadić velike slike kojoj daje boju, oblik i dimenziju.
http://www.youtube.com/watch?v=uWP5mBJ4HWs
(video: Zenzile Miriam Makeba, 1963, obraćanje Ujedinjenim nacijama povodom problema aparthejda u Južnoj Africi)
Mikrosredina, na tebe je red
Onda Anđelić kreće u obračun sa ranijim, doživljenim i ovim trenutnim, nedoživljenim sistemom, gdje “znalački” kaže:
Anđelić: “Srednjevjekovna Bosna, Otomanska imperija, Habsburška monarhija, kraljevina i socijalistička Jugoslavija dozvolile su različitim elitama da izigravaju socijalni kontrakt i pune zatvore neistomišljenicima ili kritički nastrojenim ljudima. Nacionalistička Bosna i Hercegovina to ipak ne radi. Ne zato što nekompetentni nacionalisti ne bi najradije pozatvarali liberalno misleće grupe koje odbijaju da šute, već zato što ne smiju. Razlog je u ljudskim pravima na kojima strani instruktori inzistiraju. Bez toga nema ni NATO-a, niti EU-a, niti Savjeta Evrope, pa na kraju i UN dođe u pitanje.”
Nacionalistička Bosna i Hercegovina nema neistomišljenike. Nacionalistička Bosna i Hercegovina ima isključivo i samo nacionaliste. Sve ostalo ne postoji ni na papiru. Nacionalistička Bosna i Hercegovina ima ustav koji diskriminira svoje stanovnike. Činjenica je da državljani Bosne i Hercegovine, prema istom tom ustavu, nisu i ne mogu biti Bosanci-i-Hercegovci (il’ kako Troko kaže Bosnohercegovci) već samo i isključivo Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ostali, među koje i sam spadam, jednostavno ne postoje. A kad nečeg/nekog nema ne može biti ni neistomišljenik, zar ne? Nacionalištička Bosna i Hercegovina ima vladajuće kriminalce koji srozavaju i dovode u pitanje sam pojam Čovjeka, a kamoli poštivanje ljudskih prava. Podatak o pola miliona (evidentiranih) nepismenih dovoljno govori o toj nacionalističkoj Bosni i Hercegovini koja “ne puni zatvore neistomišljenicima”. O čemu, uopšte, može razmišljati nepismen čovjek osim o pukom preživljavanju koje mu se čini sasvim dostatnim i zadovoljavajućim.
To što smo “osuđeni” na strance je zasluga onih (većinom kokošara) koji su se, više nego nesposobni, prihvatili vlasti i ne puštaju. Tvrditi da ovdašnja bulumenta nešto ne smije je više nego naivno. Možda eventualno neće jer im se i samima čini pretjeranim (ako se ovima ovdje išta može činiti pretjeranim). Ako ćemo bit’ iskreni i prestati se praviti pametni već zaista posmatrati stvari iz normalne perspektive onda je čak i nepismenom jasno da onaj ko vlada čuva i ključeve od blagajne, a ljudskom rodu davno nametnuti fetiš grabljenja novca je izraženiji što se pojedincu i/ili grupi da veća moć raspolaganja blagom.
Tako se sad i dešava da se pokušavaju otjerati “stranci” jer smetaju. “Stranci” koji i nakon 20 godina zjevaju na idiotluk koji im se servira od strane domaće vlastele. I nakon 20 godina vjeruju da nacionalisti, kreteni mogu napraviti nešto smisleno i podnošljivo na ovom prostoru, pa im i dalje pružaju podršku. Ne može stranac da vjeruje koliki primitivac ovdje može da bude vlast. Strancu iz “razvijene” zemlje nije jasno da se lopovi ne procesuiraju nego ih se još okiti titulom zaštitnika naroda. A čim nestane materijala za pljačkanje istorija će se ponoviti i krenuće se po još. I to na sve moguće načine. Nije li pljačka najevidentnije obilježje svakog predratnog, ratnog i posljeratnog perioda. I dok se stranci čude primitivizmu istovremeno ga potpomažu ostvarujući aparthejd projektima tipa dvije škole pod istim krovom gdje se djeca dijele na kruške i jabuke, kako voli reći ovdašnji fašizam. Za razliku od kruški i jabuka koje spojene daju fantastičan okus, djeca ovdje odrastaju otvoreno se međusobno mrzeći u zavisnosti s koje strane krova sjede. Dostiglo se, nema šta.
I opet se papagajski vraćamo na isto lupanje u ploču bez da se čuje odzvanjanje udaraca. IMA dokument o ljudskim pravima, koji je jednako lijep na pergamentu, papirusu, uklesan u kamenu, urezan u mozak, tetoviran na sisu Pamele Anderson, ali se to s papira (read my lips) NE PRO-VO-DI (treći put).
Uvijek će biti budala i rata
Anđelić: “Ukoliko se osjećate žrtvom posljednjih istorijskih događaja, pokušajte naći razumijevanja za žrtve u prošlim sistemima. Veći ih je broj, ako ništa.”
Ovakva podmetanja slušamo od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka. Opet se trebamo buditi u kaljuži istorije i ispravljati krive Drine koje neće biti ispravljene sve dok to nekom odgovara. Možda, ako bismo, za početak, riješili današnje nepravde one iz istorije bi bile daleko jasnije i lakše za prihvatiti i na kraju bi se i s njima dalo obračunati.
To što mi bivši sugrađanin i sunarodnjak (Sarajlije, Jugosloveni, ovo-ono), a sad “evropljanin i intelektualac”, baš onako “akademski” podmeće kako sami sebe zarobljavamo u pojam ŽRTVA, govori o njemu samom i njegovom odnosu spram “posljednjih istorijskih događaja”. Sve i da hoćemo biti žrtva ne možemo jer smo “same sebe gađali granatama i snajperima”. Stvarne žrtve su mrtve. Preživjeli su samo preživjeli i ništa više. Jedina im je obaveza da, gdje god se nalazili, nikad ne zaborave ko su, odakle su došli i šta su preživjeli.
Sarajevska djevojčica izranjavana tokom 'posljednjih istorijskih događaja' (foto: Roger Richards)
Jer, uvijek će se naći neka budala koja će tvrditi da se žrtvom želi predstaviti i predstavlja neko ko do kraja svog života ako ništa iz moralnih razloga MORA prenositi lično iskustvo o nevino pobijenim, prvenstveno onim najnevinijim – djeci, od Vukovara preko Sarajeva do Trebinja. Te budale svakako zanemaruju funkciju prenošenja takvog iskustva – da se nikad i nikom više nikad ne desi i/ili ne ponovi, a ne da se lamentira nad vlastitom sudbinom.
Vraćamo se nakon reklama
Anđelić: “Jedan britanski profesor mi je nedavno zahvalio što mu je, pročitavsi moju knjigu ‘Bosnia-Herzegovina: The End of a Legacy’ prevedena kao ‘Bosna i Hercegovina izmedju Tita i rata’, nakon trideset godina konačno jasno zašto je bio uhapšen i deportovan iz Jugoslavije 1972. Tada mladi student je na biciklu krenuo na ljetovanje po Evropi i u nevrijeme se zatekao u Hercegovini baš kada je trajao lov na ustašku grupu. Bez objašnjenja je uhapšen, proveo dva dana u zatvoru prije protjerivanja iz zemlje. A došao je ponesen pričama o slobodnom spavanju u nedođijama.”
Ovo je već enciklopedijski primjer nesnalaženja nekad ovdašnjeg Anđelića, koji, zaboravivši svoje porijeklo i sve što mu je dato u njegovom “jugoslavenskom životu”, uzima primjer uspješne akcije tadašnje državne bezbjednosti da sačuva državu od ustaškog (ekvivalent fašizmu) terorizma, ismijavajući ga filmskim primjerom zahvalnog obožavatelja njegovih literarnih radova koji je za razliku od 22 miliona žitelja SFRJ ništa više od običnog baksuza da se zadesi u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. No, za razliku od troje afganistanske djece koje svakog dana pogine u najnovijem “ratu protiv terorizma” koji vode svjetske sile – ne u svojim državama – taj Anđelićev veseli obožavatelj je preživio hapšenje i deportaciju u sigurnost zapadne civilizacije. Iste te civilizacije koja svoju sigurnost spašava ubijanjem djece u državi hiljadama kilometara daleko od vlastite.
Pravo na život
Anđelić: “Nekako mi je draže prenoćiti u hotelu nego da zaspem slobodno na kamenu, ali me neki pripiti policajac hapsi jer mu se ne sviđa moja frizura ili mu je sumnjivo što vozim bicikl.”
Meni je opet nekako draža varijanta spavat’ na svom slobodnom i sigurnom kamenu gdje mogu sve što hoću nego ostatak života gostovati u hotelu gdje sam jedan od gostiju dok god imam nešto čime će mi naplatiti svoje gostoprimstvo, pa makar to bio i obraz.
Probleme sa policijom, sudovima i hapšenjima nikad nisam imao (izuzmemo li narušavanje policijskog sata tokom “posljednjih istorijskih događaja”), pa tu ne bih baš mog’o komentarisat’ ovo s frizurom i biciklom. Iako sam pola života proveo s kosom do guzova, a biciklo vozio od Baščaršije do Ilidže, s naznakom na Vilsonovo (šetalište), nikad me niko, a posebno policajac nije zaustavio i maltretirao zbog toga. Nisam se ni kurčio bez potrebe, a i tak’a mi valjda nafaka, da me mimoiđu nebuloze koje bi neko jedva doček’o upotrijebit’ za negiranje ljepote nekadašnjeg, ističući “savršenstvo” sadašnjeg.
Dok su policajci uvodili red – reda je i bilo. Kako je red počeo uvoditi kako ko stigne red možemo vidjeti samo ispred ambasada. I s nostalgijom se sjećati pendreka čiji povratak zazivamo na sve malobrojnijim protestima sve češćih ubistava i premlaćivanja svega što je nasilniku drugačije, neshvatljivo ili mu je samo dosadno.
I dok Anđelić u hotelima, predaleko od istine, piše knjige o ljudskim pravima, red je obavjestiti ga kako se čovječanstvo ipak kreće unazad u skoro svakom pogledu. Odosmo u kameno doba, a bojim se, kako nam je vrsta sklona samouništenju i ignorisanju ovih rupa na nebesima, da bismo mogli završit’ čak i u ledenom dobu ako ne i “dalje”. Dok se sjetimo da napisano i izglasano i dogovoreno prenesmo u praksu, pomrznućemo se od silnog dostignuća.
I za kraj, ako ste zaboravili aktuelne statištičke podatke svijeta u kojem živimo, evo još jednom:
- 100′000 djece PATI od NEDOSTATKA vitamina A*,
- 125 miliona djece mlađe od 5 godina NEMA pristup izvorima pitke VODE,
- 280 miliona NEMA pristup sanitarijama,
- 850 miliona je GLADNIH u svijetu,
- 18′000 djece dnevno UMIRE od gladi i neuhranjenosti,
- 6 miliona djece prije svoje 5 godine UMIRE svake godine,
- 36 miliona ljudi UMIRE od GLADI svake godine,
- navedeni brojevi neprestano rastu.
* Vitamin A (retinol, akseroftol) je osnovni vitamin koji se rastvara u mastima. Vitamin A je važan za rast, funkciju i obnovu kože i sluzokože kao i za vid jer je sastavni dio receptora za boje.
Vezano:
Nermin Čengić: Na papiru sve je zagarantovano
Neven Anđelić: O ljudskim pravima
Nermin Čengić: Odgovor Nevenu Anđeliću
Četvrti nastavak: Neven Anđelić odgovara Nerminu Čengiću
piše: Nermin Čengić, Sarajevo
Prije svega jedna digresija koju ne smijem ni po koju cijenu zanemariti, obzirom da diskutujem sa predstavnikom “evropske akademske zajednice”.
To što u 21. vijeku neko, ko sebe vjerovatno smatra normalnim, napominje makar i mogućnost “prigovora o pristranosti suda” u civilizacijskom procesu nacističkim vođama po završetku Drugog svjetskog rata, a nacisti su (ako je ko zaboravio) oni što su se “igrali” Aušvica, Treblinke, Sobibora, Belzeka, Majdaneka… (tri tačke označavaju da toga ima još), bi inače, vrlo izgledno, dovelo do prekida daljnje diskusije jer ja sa nacistima i njihovim zaštitnicima nemam šta da pričam.
No, zbog mogućeg zaključka kako izbjegavam diskusiju, skrivajući se iza antifašističkih uvjerenja, ipak nastavljam, sad doduše sa novim saznanjem da u 2010. godini “polemišem” s nekim ko je spreman NAPISMENO, kao eventualnu hipotezu, postaviti pitanje regularnosti suđenja nacistima nakon Drugog svjetskog rata. Neko ko je, usput budi rečeno, autor knjige o ljudskim pravima. Jasno je, dakle da fašizam nikad nije ni napustio javni prostor.
E, sad, kako ne bih “autisično ponavljao sintagme” haj’mo malo sa primjerima i slikama. Možda, Anđeliću bude lakše shvatit’ samog sebe obzirom da, ushićen svojim teoretskim saznanjima, stvarnost ne vidi i ne može ili neće da shvati.
Djeca u Aušvicu
Pričati o napretku i dostignućima ljudskih prava navodeći “savremene političke ideologije” u svijetu gdje, primjerice, na jednoj tački kugle zemaljske u prosjeku gine tri djeteta dnevno pod paskom zaštite demokratije i “rata protiv terorizma” (statistike krvoprolića u Afganistanu za 2009. godinu) od strane tih ideologija, barem je porazno za nekog ko samog sebe diže na pijedastal osobe koja ne samo da čita nego i piše knjige (pa još o ljudskim pravima). Ipak, nije sve na upotrebi slova , brojeva i interpunkcijskih znakova. Potrebno je biti svjestan trenutka i poznavati činjenice, a činjenice su sljedeće:
- 100′000 djece PATI od NEDOSTATKA vitamina A*,
- 125 miliona djece mlađe od 5 godina NEMA pristup izvorima pitke VODE,
- 280 miliona NEMA pristup sanitarijama,
- 850 miliona je GLADNIH u svijetu,
- 18′000 djece dnevno UMIRE od gladi i neuhranjenosti,
- 6 miliona djece prije svoje 5 godine UMIRE svake godine,
- 36 miliona ljudi UMIRE od GLADI svake godine,
- navedeni brojevi neprestano rastu.
* Vitamin A (retinol, akseroftol) je osnovni vitamin koji se rastvara u mastima. Vitamin A je važan za rast, funkciju i obnovu kože i sluzokože kao i za vid jer je sastavni dio receptora za boje.
Inače je sve ok. Gura se, jebi ga.
Vjerovati samo i isključivo vlastitim očima
Ponovno vraćanje na uzajamna uvjeravanja o (ne)napretku i (ne)dostignućima pada u vodu u trenutku kad se povlače “srednjovjekovni” argumenti u odnosu na moderno tehnološko doba. Takva je postavka nerealna obzirom na pretpostavljeni nivo prosvjećenosti te načine i količinu protoka informacija nekad i sad. I upravo činjenica da se u današnjem svijetu prepunom tih načina da se brzo dođe do informacije, za razliku od vremena kad su pitanja i odgovori putovali sedmicama, mjesecima, predstavlja krajnje licemjerno zazivanje prošlih vremena u poređenju sa sadašnjim. Kako bi u neka davna vremena neko uopšte znao da se negdje ratuje vijest je putovala duuugo, dok danas imamo direktne prenose ratovanja (i svega ostalog), pa se nameće logičan zaključak da je i shvatanje, razumijevanje i pozicioniranje u tom sistemu vrijednosti brže i tačnije pa bi onda trebalo biti i pravednije. Međutim, u srazmjeru mogućnosti i realizacije nismo ni blizu nasušnoj pravednosti.
Kao argument se povlači to kako se danas sudi, a nekad nije ili ako jeste to je bilo ubrzano, dok se danas dostiglo do Haškog tribunala i Međunarodnog krivičnog suda. Ma, sjajno. Imamo “Haag” koji, na primjer, zbog finansijske uštede sa krvolocima dogovara minorne kazne za priznanje krivice nekog ko je pokretao stravične zločine sljedećim riječima:
(…)
- Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.
(…)
- Ja bih najviše volela da istočnu Bosnu očistimo, nemojte da me neko uhvati za reč, pa da misli da govorim o etničkom čišćenju. Oni su nam jednu sasvim prirodnu pojavu podmetnuli pod taj naziv etničko čišćenje i okvalifikovali to kao ratni zločin.
(…)
- General Mladić je jaka ličnost, tražio je da sve bude čestito, da vojska bude odevena i nahranjena.
(…)
Sjajan je sud koji ovakvoj oratorki i aktivnoj učesnici u zločinima oprašta grijehe kako bi uštedio vrijeme i novac. Protuargument je vjerovatno to što joj je “ipak” presuđeno. Dakle IMAMO PRESUDU. Da opet ponavljam nemoralnost moralnog zadovoljenja? Pa nećemo se igrat’ gluhih telefona.
Strah u vunenim čarapama
Ne smije se Anđelića ne uputiti kako je notorna glupost pričati da se Mladić “ne smije nigdje pojaviti u strahu proživljavajući svoje ‘penzionerske’ dane”. Anđelić očito nije “upratio” ono što su svi mediji i novinske agencije na planeti prenijeli, a to su video dokazi o slavljima i zimovanjima nenadjebivog “velušičkog bombardera” i “darodavca poklane Srebrenice” dok mu jataci i dalje tvrde da nemaju pojma o tome i da bi ga svakako uhapsili da se negdje pojavi. Vic o Mladiću kako kućom hoda u vunenim čarapama skrivajući se od hapšenja je već antologijski. Dakle, prije rasprave o “penzioneru” je potrebno upoznati se sa svedostupnim informacijama.
Nabrajanje imena bjelosvjetskih krvnika koji, kao i Ratko, “ne mogu nigdje maknuti” od straha da im se šta ne desi, možda nešto kao hapšenje i doumiranje u nekom luksuznom zatvoru, je jadno. Treba imati na umu da se, za razliku od onih koje su pobili, ti idioti mogu micati barem po svojim zapišanim teritorijama dok su žrtve ograničene na dva metra pod zemljom. Naravno, pod uslovom da ih je pronašlo i otkopalo iz neke masovne grobnice. A da ne govorim o tome kako svi pomenuti brabonjci ljudske vrste sasvim normalno proživiše svoje živote negdje gdje ih niko ne zna ili u nekoj od zemalja koje ne potpadaju pod nadležnost relevantnih sudova pa ih se na samrti “konačno pronašlo i uhvatilo”. Vrlo je bitno razgraničiti razliku između života i smrti, postojanja i nepostojanja, pravde i nepravde, laži i istine.
Lagat’ se možemo. To čovječanstvu ide od ruke. Pričati bajke, također možemo. Ali svršavati na to da se krvnik “barem malo mora pomučiti pri kraju života” za nekog ko se diči pisanjem “knjige o ljudskim pravima” je porazno. Neću nikom reć’ da si to rek’o, Anđeliću, nemoj ni ti, bruka je. Neću nikom reć’ i da pomakom smatraš to što se zločinci osuđuju i šalju u zatvore. Za neupućene današnji zatvori za zločince nisu memljive ćelije već ustanove sa 5 mirisnih zvjezdica. Istovremeno, masovne grobnice širom svijeta smrde na trulež ljudske vrste koja u tim i takvim dešavanjima pronalazi prostor za priču o dostignućima, pa još poštivanje, pa još ljudskih prava.
Ne revolucija nego evolucija
Priča kako je “puno teže danas biti otpušten s posla nego ikada prije” je bajka za malu djecu ili priča o onom što se dešava u debelo manjinskom “razvijenom svijetu”. Opasno je zanemariti činjenicu da na ovoj planeti i dalje preovladavaju nerazvijene i zemlje u razvoju gdje su “sva čuda moguća”, a nepoštivanje normi i zakona je način života.
Spočitava se, također, i nekakvo “prizivanje revolucije”. O kakvoj revoluciji i prizivanju iste je riječ? Na ovom prostoru je proteklih godina jasno pokazano i dokazano da još “puno pure moramo pojesti” da bi uopšte došli u situaciju da prizovemo nešto poput revolucije. Cijeli svijet vapi za EVOLUCIJOM. Početni stadij nam je neophodan da bismo uopšte mogli dalje. Posljednjih par decenija svijet je zapao u potpunu recesiju (ta popularna riječ) svega, ne samo materijalističkog. Nekad razigrana djeca sada rješavaju probleme pištoljima i puškama od Amerike do Balkana, zabranjuju se osnovne slobode izražavanja mišljenja i djelovanja u skladu sa individualnim i kolektivnim svjetonazorima.
U “razvijenoj” Francuskoj studenti koji dolaze iz radničkih porodica, posebno afričkih doseljenika, mogu samo sanjati da se takmiče za prijemni na nekom od elitnih fakulteta sa svojim bijelim kolegama koji dolaze iz više srednje klase. Istovremeno predstavnici tih elitnih fakulteta, najnormalnije, u 21. vijeku poručuju da bi primanje siromašnih studenata spustilo kvalitet obrazovanja? Možda ja nešto u svemu tome sa ljudskim pravima i diskriminacijom ne kontam. Izvinjavam se, eto.
Da bi se uopšte razmatrala globalna dešavanja potrebno je zaista krenuti od samog sebe, od svog kućnog praga, od svog okruženja, iz te “mikrosredine”. Jedino tako se uopšte može shvatiti šta se dešava u svijetu u kojem živimo.
Svi smo mi ipak po jedan mali zasebni svemir, a svaka individua je komadić velike slike kojoj daje boju, oblik i dimenziju.
http://www.youtube.com/watch?v=uWP5mBJ4HWs
(video: Zenzile Miriam Makeba, 1963, obraćanje Ujedinjenim nacijama povodom problema aparthejda u Južnoj Africi)
Mikrosredina, na tebe je red
Onda Anđelić kreće u obračun sa ranijim, doživljenim i ovim trenutnim, nedoživljenim sistemom, gdje “znalački” kaže:
Anđelić: “Srednjevjekovna Bosna, Otomanska imperija, Habsburška monarhija, kraljevina i socijalistička Jugoslavija dozvolile su različitim elitama da izigravaju socijalni kontrakt i pune zatvore neistomišljenicima ili kritički nastrojenim ljudima. Nacionalistička Bosna i Hercegovina to ipak ne radi. Ne zato što nekompetentni nacionalisti ne bi najradije pozatvarali liberalno misleće grupe koje odbijaju da šute, već zato što ne smiju. Razlog je u ljudskim pravima na kojima strani instruktori inzistiraju. Bez toga nema ni NATO-a, niti EU-a, niti Savjeta Evrope, pa na kraju i UN dođe u pitanje.”
Nacionalistička Bosna i Hercegovina nema neistomišljenike. Nacionalistička Bosna i Hercegovina ima isključivo i samo nacionaliste. Sve ostalo ne postoji ni na papiru. Nacionalistička Bosna i Hercegovina ima ustav koji diskriminira svoje stanovnike. Činjenica je da državljani Bosne i Hercegovine, prema istom tom ustavu, nisu i ne mogu biti Bosanci-i-Hercegovci (il’ kako Troko kaže Bosnohercegovci) već samo i isključivo Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ostali, među koje i sam spadam, jednostavno ne postoje. A kad nečeg/nekog nema ne može biti ni neistomišljenik, zar ne? Nacionalištička Bosna i Hercegovina ima vladajuće kriminalce koji srozavaju i dovode u pitanje sam pojam Čovjeka, a kamoli poštivanje ljudskih prava. Podatak o pola miliona (evidentiranih) nepismenih dovoljno govori o toj nacionalističkoj Bosni i Hercegovini koja “ne puni zatvore neistomišljenicima”. O čemu, uopšte, može razmišljati nepismen čovjek osim o pukom preživljavanju koje mu se čini sasvim dostatnim i zadovoljavajućim.
To što smo “osuđeni” na strance je zasluga onih (većinom kokošara) koji su se, više nego nesposobni, prihvatili vlasti i ne puštaju. Tvrditi da ovdašnja bulumenta nešto ne smije je više nego naivno. Možda eventualno neće jer im se i samima čini pretjeranim (ako se ovima ovdje išta može činiti pretjeranim). Ako ćemo bit’ iskreni i prestati se praviti pametni već zaista posmatrati stvari iz normalne perspektive onda je čak i nepismenom jasno da onaj ko vlada čuva i ključeve od blagajne, a ljudskom rodu davno nametnuti fetiš grabljenja novca je izraženiji što se pojedincu i/ili grupi da veća moć raspolaganja blagom.
Tako se sad i dešava da se pokušavaju otjerati “stranci” jer smetaju. “Stranci” koji i nakon 20 godina zjevaju na idiotluk koji im se servira od strane domaće vlastele. I nakon 20 godina vjeruju da nacionalisti, kreteni mogu napraviti nešto smisleno i podnošljivo na ovom prostoru, pa im i dalje pružaju podršku. Ne može stranac da vjeruje koliki primitivac ovdje može da bude vlast. Strancu iz “razvijene” zemlje nije jasno da se lopovi ne procesuiraju nego ih se još okiti titulom zaštitnika naroda. A čim nestane materijala za pljačkanje istorija će se ponoviti i krenuće se po još. I to na sve moguće načine. Nije li pljačka najevidentnije obilježje svakog predratnog, ratnog i posljeratnog perioda. I dok se stranci čude primitivizmu istovremeno ga potpomažu ostvarujući aparthejd projektima tipa dvije škole pod istim krovom gdje se djeca dijele na kruške i jabuke, kako voli reći ovdašnji fašizam. Za razliku od kruški i jabuka koje spojene daju fantastičan okus, djeca ovdje odrastaju otvoreno se međusobno mrzeći u zavisnosti s koje strane krova sjede. Dostiglo se, nema šta.
I opet se papagajski vraćamo na isto lupanje u ploču bez da se čuje odzvanjanje udaraca. IMA dokument o ljudskim pravima, koji je jednako lijep na pergamentu, papirusu, uklesan u kamenu, urezan u mozak, tetoviran na sisu Pamele Anderson, ali se to s papira (read my lips) NE PRO-VO-DI (treći put).
Uvijek će biti budala i rata
Anđelić: “Ukoliko se osjećate žrtvom posljednjih istorijskih događaja, pokušajte naći razumijevanja za žrtve u prošlim sistemima. Veći ih je broj, ako ništa.”
Ovakva podmetanja slušamo od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka. Opet se trebamo buditi u kaljuži istorije i ispravljati krive Drine koje neće biti ispravljene sve dok to nekom odgovara. Možda, ako bismo, za početak, riješili današnje nepravde one iz istorije bi bile daleko jasnije i lakše za prihvatiti i na kraju bi se i s njima dalo obračunati.
To što mi bivši sugrađanin i sunarodnjak (Sarajlije, Jugosloveni, ovo-ono), a sad “evropljanin i intelektualac”, baš onako “akademski” podmeće kako sami sebe zarobljavamo u pojam ŽRTVA, govori o njemu samom i njegovom odnosu spram “posljednjih istorijskih događaja”. Sve i da hoćemo biti žrtva ne možemo jer smo “same sebe gađali granatama i snajperima”. Stvarne žrtve su mrtve. Preživjeli su samo preživjeli i ništa više. Jedina im je obaveza da, gdje god se nalazili, nikad ne zaborave ko su, odakle su došli i šta su preživjeli.
Sarajevska djevojčica izranjavana tokom 'posljednjih istorijskih događaja' (foto: Roger Richards)
Jer, uvijek će se naći neka budala koja će tvrditi da se žrtvom želi predstaviti i predstavlja neko ko do kraja svog života ako ništa iz moralnih razloga MORA prenositi lično iskustvo o nevino pobijenim, prvenstveno onim najnevinijim – djeci, od Vukovara preko Sarajeva do Trebinja. Te budale svakako zanemaruju funkciju prenošenja takvog iskustva – da se nikad i nikom više nikad ne desi i/ili ne ponovi, a ne da se lamentira nad vlastitom sudbinom.
Vraćamo se nakon reklama
Anđelić: “Jedan britanski profesor mi je nedavno zahvalio što mu je, pročitavsi moju knjigu ‘Bosnia-Herzegovina: The End of a Legacy’ prevedena kao ‘Bosna i Hercegovina izmedju Tita i rata’, nakon trideset godina konačno jasno zašto je bio uhapšen i deportovan iz Jugoslavije 1972. Tada mladi student je na biciklu krenuo na ljetovanje po Evropi i u nevrijeme se zatekao u Hercegovini baš kada je trajao lov na ustašku grupu. Bez objašnjenja je uhapšen, proveo dva dana u zatvoru prije protjerivanja iz zemlje. A došao je ponesen pričama o slobodnom spavanju u nedođijama.”
Ovo je već enciklopedijski primjer nesnalaženja nekad ovdašnjeg Anđelića, koji, zaboravivši svoje porijeklo i sve što mu je dato u njegovom “jugoslavenskom životu”, uzima primjer uspješne akcije tadašnje državne bezbjednosti da sačuva državu od ustaškog (ekvivalent fašizmu) terorizma, ismijavajući ga filmskim primjerom zahvalnog obožavatelja njegovih literarnih radova koji je za razliku od 22 miliona žitelja SFRJ ništa više od običnog baksuza da se zadesi u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. No, za razliku od troje afganistanske djece koje svakog dana pogine u najnovijem “ratu protiv terorizma” koji vode svjetske sile – ne u svojim državama – taj Anđelićev veseli obožavatelj je preživio hapšenje i deportaciju u sigurnost zapadne civilizacije. Iste te civilizacije koja svoju sigurnost spašava ubijanjem djece u državi hiljadama kilometara daleko od vlastite.
Pravo na život
Anđelić: “Nekako mi je draže prenoćiti u hotelu nego da zaspem slobodno na kamenu, ali me neki pripiti policajac hapsi jer mu se ne sviđa moja frizura ili mu je sumnjivo što vozim bicikl.”
Meni je opet nekako draža varijanta spavat’ na svom slobodnom i sigurnom kamenu gdje mogu sve što hoću nego ostatak života gostovati u hotelu gdje sam jedan od gostiju dok god imam nešto čime će mi naplatiti svoje gostoprimstvo, pa makar to bio i obraz.
Probleme sa policijom, sudovima i hapšenjima nikad nisam imao (izuzmemo li narušavanje policijskog sata tokom “posljednjih istorijskih događaja”), pa tu ne bih baš mog’o komentarisat’ ovo s frizurom i biciklom. Iako sam pola života proveo s kosom do guzova, a biciklo vozio od Baščaršije do Ilidže, s naznakom na Vilsonovo (šetalište), nikad me niko, a posebno policajac nije zaustavio i maltretirao zbog toga. Nisam se ni kurčio bez potrebe, a i tak’a mi valjda nafaka, da me mimoiđu nebuloze koje bi neko jedva doček’o upotrijebit’ za negiranje ljepote nekadašnjeg, ističući “savršenstvo” sadašnjeg.
Dok su policajci uvodili red – reda je i bilo. Kako je red počeo uvoditi kako ko stigne red možemo vidjeti samo ispred ambasada. I s nostalgijom se sjećati pendreka čiji povratak zazivamo na sve malobrojnijim protestima sve češćih ubistava i premlaćivanja svega što je nasilniku drugačije, neshvatljivo ili mu je samo dosadno.
I dok Anđelić u hotelima, predaleko od istine, piše knjige o ljudskim pravima, red je obavjestiti ga kako se čovječanstvo ipak kreće unazad u skoro svakom pogledu. Odosmo u kameno doba, a bojim se, kako nam je vrsta sklona samouništenju i ignorisanju ovih rupa na nebesima, da bismo mogli završit’ čak i u ledenom dobu ako ne i “dalje”. Dok se sjetimo da napisano i izglasano i dogovoreno prenesmo u praksu, pomrznućemo se od silnog dostignuća.
I za kraj, ako ste zaboravili aktuelne statištičke podatke svijeta u kojem živimo, evo još jednom:
- 100′000 djece PATI od NEDOSTATKA vitamina A*,
- 125 miliona djece mlađe od 5 godina NEMA pristup izvorima pitke VODE,
- 280 miliona NEMA pristup sanitarijama,
- 850 miliona je GLADNIH u svijetu,
- 18′000 djece dnevno UMIRE od gladi i neuhranjenosti,
- 6 miliona djece prije svoje 5 godine UMIRE svake godine,
- 36 miliona ljudi UMIRE od GLADI svake godine,
- navedeni brojevi neprestano rastu.
* Vitamin A (retinol, akseroftol) je osnovni vitamin koji se rastvara u mastima. Vitamin A je važan za rast, funkciju i obnovu kože i sluzokože kao i za vid jer je sastavni dio receptora za boje.
protest.ba/radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.