Na današnji dan ubijen je novinar Kjašif Smajlović

Nakon što joj je 9. aprila 1992. godine, u žurbi putem telefona, izdiktirao svoj posljednji izvještaj, uzaludni su bili svi pokušaji Sevlete Ahmedinović, penzionisanog sekretara u "Oslobođenju" u Tuzli, da sazna nešto o novinaru Kjašifu Smajloviću.

Kjašif Smajlović prva je novinarska žrtva agresije na BiH, a Sevleta, posljednja osoba koja se s njim čula.

Radili su, kaže, zajedno od 1978. godine, kada se ona zaposlila u Dopisništvu "Oslobođenja" u Tuzli i od tada je gotovo svakodnevno kontaktirala sa svim dopisnicima iz sjeveroistočne Bosne. Uglavnom bi, kaže, kratko porazgovarala s njima o tome šta ima novo, a zatim bi poziv preusmjerila nekom od prisutnih novinara.

Kjašifa se, kaže, sjeća kao veselog i dobrog čovjeka, koji je uvijek kada bi dolazio u Tuzlu donosio slatkiše ili neki drugi poklon kojim bi iskazivao pažnju.

Kobnog dana primila je njegov izvještaj prvi i posljednji put.

Iako su telefonske linije još uvijek bile u funkciji, Kjašif tog jutra nije uspio dobiti redakciju u Sarajevu, pa je nazvao Sevletu, koju kolege zovu Sele. Sluteći da će svakog trena biti zarobljen ili ubijen, diktirao joj je tekst, požurujući je u pisanju, kako bi vijest prenio do posljednje riječi.

"Tada su upali arkanovci u Mali Zvornik. On je u svom izvještaju tako rekao. Nabrojao mi je i njihova imena i prezimena i to ima sve u Sarajevu, gdje sam poslala tekst, a navedeni su i nazivi napadnutih mjesta. Rekao je:'Sele, vidim da idu prema Dopisništvu. Požuri pisati.' Brzo sam pisala, iz straha skraćeno, a kasnije ću to prepisati. Pisala sam riječi sa po četiri-pet slova, pa je lako to povezati. Prenio mi je cijeli izvještaj", navodi Sevleta, dodajući da se veza prekinula kada joj je rekao da čuje korake neprijatelja.

Još uvijek zbunjena, počela je prepisivati primljeni izvještaj, te ga je poslala u sarajevsku redakciju. Ubrzo ju je nazvao urednik Gordan Matrak i rekao joj da kako zna i umije sazna bilo šta o Kjašifu.

Nekoliko puta je, priča, pozivala broj telefona u njegovoj porodičnoj kući, a, kako se niko nije javljao, uzela je telefonski imenik i našla broj u susjednoj kući, u tadašnjoj Lenjinovoj ulici. Telefon je, kaže, duže zvonio, a onda joj se javila jedna nena, koja joj je kazala da se ona s porodicom krije u podrumu.

Kada je čula da Sevleta zove zbog Kjašifa, ponudila se da pređe do njegove kuće i provjeri ima li koga.

"Kaže mi: 'Otići ću ja da vidim', a ja kažem: 'Nemojte, molim Vas, mogu Vas vidjeti.' 'Neće', kaže, 'ja ću iza kuće, a kuće su nam jedna uz drugu.' Otišla je, a ja ću je kasnije zvati. Kada smo se ponovo čule, kazala mi je da su vrata bila otvorena, da je ušla u kuću i da su četiri tanjira postavljena na stolu, a stolice su odmaknute. Ona mi je to ispričala, kao i to da u kući nema nikoga", navodi Sevleta, dodajući da se tada sjetila da joj je Kjašif rekao da je došao samo da joj izdiktira izvještaj, pa će se vratiti kući na doručak.

Odmah je, kaže, javila u Sarajevo šta je saznala, a strahujući za život kolege i njegove porodice, nedugo nakon razgovora s komšinicom, ponovo je okrenula broj kuće u kojoj je stanovao.

Ovaj put s druge se strane javio prodoran glas, a muškarac koji je podigao telefonsku slušalicu, prijetio joj je, kao i svim pripadnicima islamske vjeroispovijesti.

"Ja kažem: 'Dobar dan, je li to kuća Kjašifa Smajlovića?' A, on je počeo da psuje, ne smijem ponoviti šta, i rekao mi je: 'Sve ćemo vas poubijati i oguliti.' Meni su se noge tresle. Jedva sam ustala da zaključam Dopisništvo", navodi Sevleta, dodajući da ju je dugo poslije tog razgovora smirivao novinar Mato Bikić.

Ratne dane i godine koji su uslijedili, provodila je na poslu, a kada bi neko uspio doći iz Sarajeva, donosio je po nekoliko brojeva "Oslobođenja", iz kojih su prepisivane najvažnije informacije. Također, uz pomoć radioamatera, naša je sagovornica bilježila vijesti, a jednom sedmično "Oslobođenje" se štampalo u Tuzli.

Sve vrijeme rata, pokušavala je, kaže, saznati bilo šta o Kjašifu. Pitala je za njega sve Zvorničane koje je upoznala, a tih su dana u Tuzlu stizale stotine prestravljenih Bošnjaka koji su izbjegli smrt u Zvorniku i okolini. Ispostavilo se da je Kjašif viđen nekoliko dana prije 9. aprila, a saznala je da je jedan čovjek iz Malog Zvornika uspio spasiti njegovu suprugu i djecu.

Sevleta se, kaže, tokom rata nadala da je njen kolega zarobljen i da će biti oslobođen kada se svo to ludilo okonča. Trudila se, kaže, vjerovati da je uspio preživjeti, a onda, nakon agresije i po pronalasku prvih masovnih grobnica u okolini Zvornika, njena se nada ugasila. Nadu je, kaže, zamijenila bol, a boljeli su je dugogodišnji napori i tuga Kjašifove porodice da pronađu, identificiraju i ukopaju njegovo tijelo. Oni smatraju, navodi, da je ubijen za pisaćom mašinom.

Podsjetimo, posmrtni ostaci dugogodišnjeg dopisnika dnevnog lista "Oslobođenje" iz zvorničke regije i prve novinarske žrtve u ratu u BiH 1992. godine, Kjašifa Smajlovića, pronađeni su u primarnoj masovnoj grobnici Kazan bašća u Zvorniku pronađeni su 14. septembra 2016. godine. Sahranjen je na gradskom groblju "Vlakovo" u Sarajevu 1. oktobra 2016. godine.