Mirza Softić: Kada će Turska u EU?

PIše: Mirza Softić za radiosarajevo.ba

Kada govorimo o Turskoj, vrlo je teško u jednom tekstu nabrojati sve činjenice koje se tiču ove, nekad najmoćnije evropsko – azijsko – afričke sile, a danas jedne od najbitnijih svjetskih političkih igračica. Ova karta pokazuje kakva je sila Turska nekad bila, a prema mišljenju mnogih Turaka, upravo to je razlog zbog kojeg se danas Evropska Unija plaši Turske i njene eventualne ponovne snage.

Utkan Mentes je član AIESEC-a i radio je studentsku praksu u Budimpešti, na njemačkom i engleskom jeziku, u svojoj, ekonomskoj branši. Kasnije je postao magistar ekonomije i u svoju zemlju se vratio sa vrijednim iskustvom. Nikad nije putovao izvan Turske, tako da mu je Budimpešta bila prvi izlet «u Evropu». Po njegovim riječima, EU se plaši islama i najezde turskih radnika u Evropu. «Takođe, oni znaju da, ukoliko se nešto loše desi Turcima u bilo kojoj evropskoj zemlji (kao što se ovih dana dešava Romima, op. a.), turska diplomatija neće sjediti skrštenih ruku», dodaje Utkan i kaže kako iz dubine duše mrzi Evropsku Uniju kao zajednicu, "jer je to skupina dvoličnih, islamofobičnih fašista, koji nisu spremni za išta drugačije nego što su oni sami."

Utkanove riječi duboko su mi se urezale u sjećanje i često ih dijelim s drugima, iako su izgovorene još 2008. godine, kad sam ulicama Budimpešte sjedio s ovim vrijednim i obrazovanim momkom, i ispijao beskrajne kafe i druga jefitina pića po budimpeštanskim birtijama, gledajući Evropsko prvenstvo u fudbalu. Naše izmiješano nacionalno društvo se sastojalo od jedne Hrvatice, jednog Iranca, troje Turaka (od kojih su dvoje rođeni u Bugarskoj i Mađarskoj), Rumunke, Portugalke, Indijca i dvoje Srba iz Beograda. Svi smo u tim momentima zdušno bodrili Tursku, a ovi su i došli daleko u svom fudbalskom poduhvatu. Bodrili smo i Hrvatsku, te ostale zemlje koje smo simpatisali i iz kojih smo dolazili. Utkan je čovjek koji voli ljude, voli da se druži i nikoga pojedinačno ne mrzi, ali ipak ne voli evropsku politiku, koja je u nekim segmentima, stvarno dvolična.

I zaista, uglavnom se takav zaključak nameće kada govorimo o Turskoj i njenim relacijama sa Evropskom Unijom. Turska je članica svih značajnih međunarodnih organizacija, a takođe i osnivač mnogih od njih, kao što su Ujedinjene nacije, Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj, Vijeće Evrope i mnoge druge. Pridružena članica Evropske ekonomske zajednice, što je zajednica nastala prije Evropske Unije, je postala 1963. godine, nakon šest godina pregovora. Tek 2005. godine je otpočela pregovore o punopravnom članstvu, što znači da je «Evropljanima» trebalo punih 48 godina da uopšte uzmu u razmatranje Tursku kao eventualnu članicu EU. Pored već poznatih činjenica o strahu od islama, strahu od nekadašnje imperije i drugih faktora, rijetko kad se spominje ekonomska moć Turske.

Turska je jedna od zemalja koja najmanje zavisi od svijeta, jer imaju ubjedljivo najviše domaćih proizvoda, a time se ne mogu pohvaliti ni mnogo jače Kina ili Amerika. Turska igra veoma važnu ulogu u plinskoj politici, jer Nabuko, novi gasovod planiran za Evropu, ide upravo kroz ovu zemlju kako bi se izbjegla zavisnost od Rusije. Članica je NATO-a i jedan od najznačajnijih partnera SAD-a u međunarodnim odnosima.

To, očito, nije dovoljno da Turska ikad bude ozbiljno razmatrana kao članica Evropske Unije. Od 71 milion ljudi, koliko ih u Turskoj živi (2008.), deset i po miliona živi u evropskom dijelu, mada taj broj varira zbog ogromnih dnevnih migracija oko Istanbula. Po tim parametrima, Turska nije evropska država - ali je barem jednim dijelom u Evropi, za razliku od recimo Kipra. To je ostrvo cijelom svojom teritorijom u Aziji, a tu činjenicu mnogi uopšte ne znaju, zbog stalnog guranja Kipra u evropske tokove. Kako Turke doživljavaju «stari Evropljani», može se otprilike pogledati na ovoj mapi.

Najaktivniji od medija iz regiona, koji se bavi turskim pitanjima je svakako beogradska «Politika». Skoro svakim danom možemo pročitati u dijelu vanjske politike, obično na drugoj ili trećoj stranici, neki od komentara koji se tiču Turske u EU, islama u EU, i tzv. islamskog problema koji se povlači unutar ove zajednice. I pored veoma diskutabilnih izraza kao što su «islamski problem», «turski problem» i sl., lako je primijetiti i druge odbojne izraze i kompleske superiornosti koji dolaze iz Evrope. Na mnoge od ovih izraza smo već navikli («islamski terorizam», «islamski radikali» i dr.), ali jedna od najustaljenijih fraza je kako «zapadni Balkan i Turska teže ka Evropi». Evropa, u očima stanovnika Evropske Unije, je valjda samo ta ista EU, dok mi ostali, uglavnom «kulturno i civilizacijski», ne trebamo tu pripadati.

To se može zaključiti i kada se pogleda vlast u svim EU zemljama, gdje se može vidjeti kako desničari ne vladaju u samo pet zemalja. Čak i u državama sa visokim stepenom tolerancije i tradicijom istinske demokratije, kao što su Švedska i Holandija, na posljednjim izborima su pobijedili desničari, i uglavnom se govori o pooštravanju imigracione politike, zbog «rastućeg problema islama» i drugih veoma otrcanih i politički neprihvatljivih fraza.

Narod Turske je, poslije 1923. godine, izgleda po prvi put shvatio da nema više šta tražiti u evropskoj porodici. Stoga se euro – raspoloženje promijenilo sa 80% na 15% ljudi koji podržavaju ulazak Turske u EU. Ljevičarski mediji u Turskoj, po pisanju «Politike», uglavnom kritikuju novu vladu i novi ustav, zbog okretanja leđa Evropskoj Uniji, te pripremaju narod za tzv. «religioznu državu», tj. optužuju vlast da im je to krajnji cilj.

Pritom, ti isti turski ljevičari, zaboravljaju da upravo vjerske slobode trebaju biti zagarantovane ukoliko Turska želi pridruživanje, pa npr. pokrivenim djevojkama treba, za početak, omogućiti da studiraju u vlastitoj zemlji, što danas nije slučaj. Turski političari su, posebno premijer i predsjednik, zadnjih mjeseci obišli sva relevantna državna vodstva u okolini. Nameću se polako, ali sigurno, kao lider politike na Balkanu. Kada to spojimo sa tvrdnjama o praktičnoj dekompoziciji Evropske Unije na tri različita bloka, o čemu smo na ovom sajtu pisali ranije, može se lako zaključiti da će Turska biti lider jednog od tih blokova, a vrlo je moguće da će se u njega uključiti i neke druge, vanevropske zemlje.

Po pisanju mnogih medija, ova zemlja, zajedno s Libanonom, Jordanom i Sirijom, već odavno pregovara o osnivanju tzv. bliskoistočne verzije EU. S tim zemljama će Turska imati posebne trgovinske, ekonomske, poljoprivredne i druge odnose. To će biti zona za slobodni protok robe i ljudi, pošto će biti ukinute vize između ovih država, te će samim tim podsjećati na Schengen zonu. Ta zona bi trebalo da se proširi na još neke države u bliskoistočnoj regiji, a nije isključeno da obuhvati i dio Zapadnog Balkana. Turski ministar vanjskih poslova je, na pitanja da li to znači okretanje leđa Evropskoj Uniji, tipično «evropski» odgovorio kako su Turci «i dalje privrženi EU integracijama».

Kada čitate romane Orhana Pamuka, možete steći utisak kako je Evropa uvijek za Turke bila simbol civilizacije, a da je Turska u tim relacijama, u određenom inferiornom položaju. Evropa se, u očima Pamukovih junaka, opisuje kao nešto idealno, bez greške i sa velikim slobodama unutar nje same, kao da ta ista Evropa uopšte nema svoje unutrašnje probleme.

Veliki broj Turaka odlazi u Evropu na studije, ali, za razliku od balkanskih građana, ostaju privrženi matici, pa tako uglavnom kupuju turske proizvode, štede novac u turskim bankama i na sve moguće načine svoju zemlju pokušavaju učiniti što privlačnijom za život.

Turska dijaspora, samo u Njemačkoj broji oko dva miliona ljudi, a pretpostavlja se da etničkih Turaka ima i više, kada se zbroji ukupan broj turskih Nijemaca i samih Turaka. Francuska i Holandija takođe imaju sličnu sliku, a upravo ove tri zemlje se najviše i protive ulasku Turske u Evropsku Uniju. Više se to ne radi diplomatski, nego javno, pa smo mogli više puta čuti Angelu Merkel ili nekog francuskog dužnosnika kako «nije vrijeme za prijem Turske», do toga čak kako će izaći iz EU, ako Turska postane članica.

Kao što smo mogli vidjeti na karti iznad, «definitely not Europeans» vrijedi za ovaj narod, i najvjerovatnije da će se oni okrenuti nekim sasvim drugim vrstama međunarodnih politika. To će, po ocjenama mnogih međunarodnih zvaničnika, biti ogroman napredak ove velike nacije, jer kako reče Henry Kissinger, «jedna imperija nikada ne odlazi zauvijek».