Krystyna Żukowska: Europoljaci

Piše: Krystyna Żukowska

Strah od zlonamjernih Nijemaca

Nakon dugogodišnjeg i napornog puta, Poljska je 01. maja 2004. godine, zajedno s drugim zemljama Istočne Europe, ušla u Europsku uniju. Taj put je zapravo počeo pobjedom „Solidarnosti“ i padom komunizma 1989. godine. Prvi premijer slobodne Poljske, Tadeusz Mazowiecki, već je 1991. godine ulazak u Europsku zajednicu jasno označio kao jedan od najvažnijih političkih ciljeva. Svi smo mi godinama živjeli, s jedne strane u nadi, s druge u sumnji da će se to ikada desiti. No, kad smo već bili jako blizu, talas euroskepticizma izbio je na površinu pa je na referendumu malo falilo da taj dugogodišnji napor, odnosno vjera u bolju budućnost, posebno mladih generacija, propadne. Vizija gubitka poljskog identiteta, političke pozicije u Europi i svijetu, valute, granica, suverenosti a prije svega slika zlonamjernih Nijemaca koji masovno kupuju poljsku zemlju od poštenih ali siromašnih poljskih seljaka, postali su dovoljno jaki razlozi da ugroze nešto što se od početka činilo očiglednim dobitkom i uspjehom.

Romantični i martirološki patriotski duh je oživio i ponovo počeo lebdjeti nad cijelom Poljskom – od Baltičkog mora na sjeveru do vrhova Tatri na jugu. Na sreću, ogromna angažiranost euro-entuzijasta, uključujući i vodeće političke partije, državne i komercijalne medije, javne autoritete, pa čak i Crkvu, uspjela je uvjeriti Poljake da im Europska unija ipak više može dati nego oduzeti.

Egzodus

Prošlo je pet godina od trenutka kad smo postali dio europske zajednice. Glasovi euroskeptika su završili na margini političkog života. Najočiglednija posljedica ulaska u EU, koja se odnosi na skoro cjelokupno društvo, jeste masovna emigracija Poljaka. Iz zemlje je nakon zvaničnog proglašenja Poljske članicom EU, otišlo, približno, od 1,5 do 2 miliona Poljaka.



Ono što je zanimljivo jeste činjenica da je ova pojava zahvatila je sve slojeve društva – i mlade i starije, i građane velikih gradova, ali i stanovnike gradića i sela, i obrazovane i neobrazovane, i nezaposlene i one koji nisu bili zadovoljni svojom dotadašnjom platom. Poljaci su već desetak godina živjeli s mogućnostima i prednostima bezviznog režima, koji im je omogućavao putovanja u većinu drugih zemalja Europe, ali legalan posao u zapadnim zemljama još uvijek je bio samo san. I kada se taj san pretvorio u javu, Poljaci su masovno krenuli tražiti svoju sreću na Zapadu.

Poljski hljeb u Londonu

Složenost poljske emigracije dokaz je da je ulazak u Evropsku uniju običnim građanima donio mogućnost željene promjene života, koju su godinama nosili u sebi. Previše banalno i površno zvuči kada se kaže da je glavni razlog masovnog odlaska Poljaka novac. Čini se da je u pitanju i znatiželja, izazov, ambicija, ponekad hrabrost, a u nekim slučajevima optimizam na granici gluposti. Prvi talas emigracije bio je najviše haotičan. Puni autobusi odlazili su svakodnevno iz svih dijelova Poljske. Većina putnika osim karte u jednom smjeru i par funti u džepu imala je samo viziju posla koji će prvo pronaći njih a ne oni njega. Stvarnost, kako to najčešće biva, bila je drukčija nego što su ti vizionari očekivali.

Na autobuskoj stanici „Victoria“ u Londonu, ispred table s oglasima pisanim isključivo na poljskom, svakog dana skupljala se masa ljudi. Tabla je čak dobila slikovit naziv u poljskim i engleskim medijima – „Poljski zid plača“. Prije svega zbog toga što su tamo uglavnom bili oglasi onih koji traže posao a ne poslodavca, a rijetke ponude bazirale su se na neznanju neiskusnih imigranata, koji nisu znali ni za svoja prava ni za realnost života u zapadnim zemljama. Iako su počeci bili teški, brzo se pokazalo da se Poljaci umiju svakako snaći. Posebice su se fizički radnici pokazali kvalitetnijom, upornijom i, prije svega, jeftinijom snagom. Model njihovog života u inostranstvu bio je jednostavan: muškarci su radili na građevini ili u fabrikama, a žene najčešće kao čistačice. Iznajmljivali su stanove u kojima je živjelo po nekoliko osoba u jednoj sobi, pričali isključivo na poljskom te jeli poljsku hranu iz konzervi koje su kupovali u poljskim radnjama, što su mahom nastajale svugdje tamo gdje su živjele skupine Poljaka. Zarađeni novac slali su u Poljsku. Tipični gastarbajteri za koje se znalo i otprije.



Takva je bila slika poljske emigracije odmah nakon ulaska u EU. No, ona se brzo počela mijenjati. Fizički radnici počeli su sve bolje snalaziti u novoj stvarnosti. Ubrzo su shvatili da legalan posao znači također pravo na zdravstveno osiguranje, edukaciju, razne dodatke koje zemlje EU moraju isplaćivati svim građanima. Velik broj poljskih emigranata počeo je dovoditi cijele porodice. Poljska djeca krenula su u engleske, irske i njemačke škole, gastarbajteri su konačno počeli živjeti u normalnim uvjetima. Ali isto tako, puno porodica se zbog masovne emigracije moralo razdvojiti. Poljski mediji su počele pisati o novoj pojavi koja je već dobila svoj naziv: „eurosiročad“ (poljski: „eurosieroty“). U svim siromašnijim regijama Poljske – uglavnom na jugu i istoku – u skoro svakoj kući falio je neki član porodice. Na početku su to najčešće bili očevi, ali kasnije su i majke počele emigrirati kako bi se dodatno poboljšao standard života.

Djeca iz takvih porodica počela su praviti probleme, što su škole odmah primijetile. Na roditeljske sastanke dolazili su svi – bake, djedovi, starija braća i sestre – svi osim roditelja. Kombinacija novca (skupa odjeća, najbolji mobiteli, nova auta) i nedostatka roditeljske pažnje i brige dovela je do klasičnih poteškoća među svim uzrastima školske djece. Osim toga, drastično se povećao broj razvoda među emigrantima. Često su se ovi koji su odlazili da zarade za bolji život svojih porodica, pod utjecajem potpuno drukčijeg načina življenja, odlučili na totalne promjene i raskid sa svijetom iz kojeg su došli.

Konobar-magistar

Osim tipičnih gastarbajtera, najveća grupa koja je emigrirala, uglavnom u Englesku i Irsku, jesu mladi obrazovani ljudi koji nisu mogli naći svoje mjesto u Poljskoj. Visok nivo nezaposlenosti (prije ulaska u EU 20 posto), niske plate i loše perspektive za razvoj karijere najčešći su razlozi koji su natjerali mlade u inostranstvo. Izgleda da ipak nije samo novac u pitanju. Mladi su shvatili ulazak u EU i mogućnost legalnog zaposlenja kao šansu za promjenu svog života. Za takav korak trebala im je vjera u mogućnost boljeg života, hrabrost, optimizam, a možda prije svega želja za samostalnošću koju je u Poljskoj još uvijek je bilo teško postići. U inostranstvu su mladi, često visoko obrazovani Poljaci, brzo popunili restorane, kafiće i prodavnice. Sa svojim školskim engleskim (u Poljskoj je učenje jezika svedeno na suhe gramatičke vježbe koje nemaju veze sa stvarnom komunikacijom), bez iskustva i s kompleksima emigranta iz Istočne Europe, radili su poslove niže od svojih kvalifikacija. Ali to nije bio razlog da odustanu ili da se vrate. Na Zapadu su radili možda manje zahtjevne poslove, ali su sigurno dobivali to što nisu imali u Poljskoj.

Provincijski učitelji iz malih gradića bili su puno sretniji u ulozi konobara u Londonu. Taj fenomen je lako objasniti. Na Zapadu su dobivali redovnu platu koja omogućava siguran život, poštovanje od strane poslodavaca, svakodnevnu kulturu međuljudskih odnosa, raznolikost, veću slobodu života bez konzervativnog katoličkog pritiska. Osmijeh, otvorenost i jasna pravila rada bili su važniji od društvenog statusa i diplome. Ipak većina njih ubrzo je počela napredovati na poslu. Sada ovi koji su prije bili na najnižim pozicijama u sektoru usluga, s iskustvom i puno boljim jezikom, postaju menadžeri, počinju dodatnu edukaciju, uzimaju kredite za stanove. Ovaj tip emigranata ne štedi više novac, ne šalje ga u Poljsku, u kojoj se u međuvremenu poboljšala ekonomska situacija. Oni taj novac troše na sebe; na izlaske poslije posla, putovanja po Europi i slične stvari. Puno od njih investira, otvara svoje firme... i daje posao zemljacima koji tek dolaze.

U Europi, to znači kod kuće

Kakav je onda bilans stanja poslije ulaska Poljske u EU s obzirom na masovnu emigraciju mladih Poljaka? Lijepo bilo bi reći da će se sada u vremenu ekonomske krize, koja posebno pogodila zapad Europe, oni s novcem, iskustvom i jezikom vratiti u domovinu. No, ipak to nije tako. Iako većina poljskih emigranata, prema istraživanjima, tvrdi da će se nekad u Poljsku vratiti, sociolozi koji se bave pojavom emigracije ipak su skeptični. Čim duži period emigranti provode u inostranstvu tim je manja šansa da će se odlučiti na povratak. Ocjenjivanje zavisi samo od perspektive. Iz poljske, nacionalne perspektive, to je sigurno gubitak, ali ako do kraja povjerujemo u ideju Europske unije, onda ispada da se ti koji su otišli iz svoje zemlje ne bi trebali osjećati kao stranci u drugim zemljama Europe. A valjda posebno u takvim multikulturnim gradovima kakvi su London ili Dublin, jer oni nisu više samo Poljaci, oni su domaćini, Europljani. I neka nam to bude utjeha.