Kenan Efendić: Postizborni turbo-folk i odgovornost SDP-a

Piše: Kenan Efendić, Radiosarajevo.ba

Neven Anđelić je u pravu, barem u jednom stavu iskazanom u svom tekstu „Postizborni blues“, objavljenom na ovom portalu: postoji averzija intelektualaca prema SDP-u. Anđelić bi, ukoliko se „građanska odgovornost“ odnosi i na njega kao intelektualca, morao razmisliti o uzrocima te averzije, van okvira stranačko-medijske pripadnosti i orijentiranosti, i onih s averzijom i onih bez nje.

No, to svakako nije tema ovog teksta, koji ne treba biti shvaćen kao odgovor ili polemička reakcija, već, naprotiv, kao konstruktivno motivirana nadgradnja nekih teza koje Anđelić iznosi.

Tri dimenzije državne odgovornosti SDP-a

Ne želim, nadalje, ovdje analizirati ideološku predizbornu poziciju Socijaldemokratske partije, jer je ona po svemu sudeći bila dio kampanje. Ipak, valja napomenuti da se disproporcija predizborne retorike i kasnijih postupaka u vlasti zna strankama vratiti u obliku gubitka velikog broja glasova. (Vidi: Stranka za BiH)

Socijaldemokratska partija jeste najjača politička stranka u BiH, mada takve ocjene treba uzimati s oprezom, jer etnički i teritorijalno iscjepkane izborne jedinice nikome ne dozvoljavaju pobjedu na teritoriju države. Ipak, SDP, svakako, ima najveću odgovornost u ovom postizbornom i pretkoalicionom trenutku.

Ta odgovornost sadržana je, prije svega, u činjenici najvećeg broja osvojenih glasova i najjačeg člana Predsjedništva BiH, što će reći, da SDP predstavlja u političkom prostoru veliki broj građana i građanki Bosne i Hercegovine.

Druga dimenzija odgovornosti, s kojom se SDP-u sigurno jeste teško nositi, jeste odgovornost političkog trenutka u kojem su izbori završeni i u kojem su društvu jamačno potrebne svekolike promjene i politička stabilizacija.

Treća dimenzija odgovornosti SDP-a, što prije svega znači – odgovornosti Zlatka Lagumdžije, leži u činjenici da ova partija do sada nije bila u vlasti, da nije ucijenjena stranačkim dilovima i kombinacijama, da nije opterećena vraćanjem političkih i inih dugova, da nije, zadržimo se na nivou njihovih tvrdnji, nacionalistička… Da je, jednom riječju, ukoliko prihvatimo njihove tvrdnje, drukčija partija.

Formiranje državne vlasti ravno je ustavnim promjenama

U političkom trenutku u kojem SDP dobiva mogućnost predvođenja dogovora i kombinacija za formiranje vlasti na nivou države BiH (Vijeće ministara), uspostavljanje iole stabilne „državne vlade“ ravno je kakvom značajnijem paketu ustavnih reformi.

Dragan Čović poigrava se s „glavnim gradom hrvatske federalne jedinice“, Milorad Dodik traži povrat barem pedeset državnih ovlasti na entitetski nivo i unosi nove simbole u politički imaginarij (BiH kao naseobina, BiH dokle mora, a RS zauvijek, mirni razlaz, federacija republikā…), a upravo SDP mora (ako jeste drukčija, nenacionalistička partija) povući poteze koji će ovakve istupe najjačeg hrvatskog i najjačeg srpskog političara zadržati na nivou „retorike“ i uloga u političkom postizbornom trgovanju.

Međutim, SDP je već imao jedan potez koji ide na ruku Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, otvorenim političkim partnerima u svojoj politici minimuma državnosti BiH. Najava predlaganja Lagumdžije za predsjedavajućeg Vijeća ministara nije ništa drugo, u kontekstima bosanskohercegovačke politike, do odgovor na Čovićev „stolni grad“ i Dodikovu „federaciju republikā“.

Naravno, jasno je da i Lagumdžija, kao potpuno ravnopravan politički lider učestvuje u političkoj trgovini i odašiljanju signala. Ali, ako SDP zaista jeste drukčija politička partija, onda bi se ta razlika prije svega morala ogledati u pokušaju da se u bosanskohercegovački politički prostor uvede nova paradigma političkog djelovanja.

Bila bi to paradigma umjerenih poteza, neulaženja u dodik-čovićevske igre ucjena i prijetećih aluzija; paradigma kompromisa i dijaloga (da, otrcano zvuči, ali je, ipak, prijeko potrebno), poštivanja konteksta zabetonirane bosanskohercegovačke etnopolitike, koju se dokinuti u ovom trenutku ne može, ali se i kroz nju mogu činiti prijeko potrebne reforme na putu ka Evropskoj uniji, što jeste konsenzusom uspostavljeni dugoročni cilj zemlje. Banalno kazano, Lagumdžija bi morao učiti od Tihića.

Smanjiti konfliktni aspekt etnopolitike

Lično bih najsretniji bio kada bi SDP imao kapacitet u potpunosti dokinuti makroparadigmu etnopolitike, izgraditi građansku državu sa vladavinom prava, socijalnom pravdom i zaštićenim ljudskim pravima… ali SDP nema ni brojčanu, ni entitetsku ni bilo koju drugu mogućnost za tako krupan korak. Što će reći, da SDP ima odgovornost i zadatak relaksacije političko-etničkih odnosa, razumnih i racionalnih (što ne znači neprincipijelnih) odgovora na provokacije i ucjene; zadatak popuštanja (pametniji, ali i drukčiji – popušta)…

Lagumdžija, dakle, ne bi smio insistirati na svojoj kandidaturi za novog mandatara Vijeća ministara. Uostalom, Lagumdžija neće moći dobiti podršku u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, nakon što je dobije u Predsjedništvu od Izetbegovića i Komšića, a to ćemo samo dodatno rastegnuti ionako mučan proces uspostavljanja državne vlasti.

Da, slažem se s Anđelićem, iz dekontekstualizirane, idealne perspektive razuma i etike, nepisano pravilo etničke rotacije na čelu Vijeća ministara nije ništa drugo nego pristajanje na nacionalizam, ali iz kontekstualizirane, bosanskohercegovačke perspektive ustupanje mjesta „državnog premijera“ Čovićevom, „hrvatskom Hrvatu“, znači prijeko potrebno, konstruktivno pristajanje na etnopolitiku, i spašavanje minimuma funkcionalnosti države, koja nikada nije bila slabija nego upravo danas.

Čović, ali i umjereniji hrvatski političari, na izboru Komšića za člana Predsjedništva mogu proizvesti takvo nezadovoljstvo kod Hrvata u BiH, da ono može rezultati ozbiljnim separatističkim potezima, opasnijim od Dodikovih najava i aluzija. Svojom kandidaturom Lagumdžija ne bi smio Čoviću dodatno otvarati toliko prohodan manevarski prostor. Zbog države. I zbog čovjeka, ako ćemo već tako, i ako ćemo o građanskoj odgovornosti „intelektualaca“.

radiosarajevo.ba