Kako su 'rasli' Dodik i SNSD: Evo u čemu je trik

Priča o političkom angažmanu Milorada Dodika počinje 1986. godine, kada je kao 27-godišnjak došao na mjesto predsjednika izvršnog odbora općine Laktaši. Njegova biografija kaže da je bio najmlađi funkcioner tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Potom dolaze prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini, a Dodik se priključuje Savezu reformskih snaga Ante Markovića te ulazi u Skupštinu BiH, koju 24. oktobra 1991. demonstrativno napušta s ostalim Srbima, nakon što su Hrvati i Bošnjaci donijeli Deklaraciju o nezavisnosti.

Srpski delegati, među kojima je i Dodik, formiraju Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, koja je 9. januara 1992 proglasila „Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu“.

U ratu je djelovao kao zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske te je, zbog tadašnjeg neslaganja s Radovanom Karadžićem, formirao Klub nezavisnih poslanika i postao prva opozicija Radovanu, kojem trenutno sude na Haškom tribunalu.

Klub nezavisnih poslanika ubrzo nakon rata postaje politička stranka, a 10. marta 1996. godine na osnivačkom Saboru konstituiraju se organi te Stranka nezavisnih socijaldemokrata počinje s radom.

Za prvog predsjednika stranke izabran je Milorad Dodik, a za generalnog sekretara Nenad Baštinac.

Dodikova stranka na prvim općim izborima nastupa u okviru koalicije Narodni savez za slobodan mir i osvaja jedno poslaničko mjesto u NSRS-u. Na lokalnim izborima, 1997, SNSD je pobijedio u dvije općine - Laktašima i Srpcu.

Potom dolaze kraj 1997. i početak 1998. godine, kada je u RS-u vladala politička podjela između tzv. zapadnog i istočnog dijela RS-a. Biljana Plavšić bila je na čelu zapadnog, a Momčilo Krajišnik (SDS) lider istočnog dijela.

Karadžić se već dao u bijeg, pa je Milošević za njegovog nasljednika i svog čovjeka od povjerenja imenovao Krajišnika, a s druge strane su stajali Plavšić, Dodik i – Amerikanci. Biljana upravo Dodika predlaže za čelnika Vlade, koji to i postaje, i koji formira vlast uz pomoć Zapada, visokog predstavnika i Bošnjaka u skupštini. Sjećate se, to je ono kada je visoki predstavnik Carlos Westendorp smijenio Nikolu Poplašena zato što je ovaj pokušao smijeniti Dodika.

U to vrijeme, Dodikova politika bila je umjerena, njegove izjave prepune pomirenja i želje da se ratni zločinci čim čim prije pošalju u Haag.

Već na sljedećim (općim) izborima, iste godine, SNSD osvaja šest mandata u skupštini, no, bez obzira na to što nisu imali većinu, Dodik ostaje na poziciji prvog čovjeka Vlade RS-a sve do 2001.

Nakon toga, a sve do 2006, SNSD je – opozicija. Navode kako su to vrijeme iskoristili za „jačanje stranke i omasovljenje“. Pripajaju im se brojne manje stranke, a najveće spajanje desilo se 1. maja 2002. godine kada su se spojili Stranka nezavisnih socijaldemokrata i Demokratska socijalistička partija. Tada i nastaje Savez nezavisnih socijaldemokrata, pod imenom pod kojim ih i danas poznajemo.

Dodik se na premijersko mjesto vraća 2006, u vrijeme priča o izmjeni Ustava i reformi policije. To je upravo godina kada SNSD odnosi veliku pobjedu među biračima u RS-u; njihov Nebojša Radmanović tada ulazi u Predsjedništvo.

Nakon tih izbora, Dodikova politika skreće desno i naziru se prvi "jači mirisi" njegove radikalizacije.

"Zabrinut zbog konstantne radikalizacije Milorada Dodika, krajem 2006. godine, Schwarz-Schilling (tadašnji visoki predstavnik, op. pr.) sastavio je prijedlog paketa sankcija protiv Dodika i njegove stranke i to dao na razmatranje Vijeću za implementaciju mira (PIC). Nakon nekoliko dana, američke diplomate informirale su Schwarz-Schillinga da oni neće podržati predložene sankcije jer se tada već očekivalo proglašenje nezavisnosti Kosova i Amerika nije htjela da u isto vrijeme mora da se nosi s dvije krize na Balkanu", navodi se u izvještaju Friedrich Ebert Stiftunga.

U naredne četiri godine, kako je rastao broj Dodikovih radikalnih izjava, broj njihovih članova se udvostručio i prešao brojku od 140 hiljada. Dvije godine kasnije, na lokalnim izborima, dobili su 27 načelničkih pozicija u RS-u, i tri u FBiH.

Dodik je pjevao pod šatorima, Sarajevo je postalo Teheran u njegovim izjavama, prštale su psovke na sve strane, i tako dalje, sve do vrha!

Milorad Dodik 2010. postaje predsjednik RS-a, a nakon općih izbora te godine, ostaju najjača stranka u RS-u. Dodik je i na proteklim izborima (2014.) pobijedio protukandidata Ognjena Tadića (Savez za promjene).

U Parlamentu BiH danas ih je devet: sedam u Predstavničkom domu i dvoje u Domu naroda. Troje ih je u Domu naroda Parlamenta FBiH, a trideset u skupštini RS-a.

Željka Cvijanović, premijerka RS-a, njihova je članica, baš kao i Željka Stojičić, potpredsjednica NSRS-a.

Tanja Topić, politička analitičarka iz Banje Luke, nedavno je komentirala:

„Politički kompas je izgubljen, a da sve bude gore građani koji biraju te iste političare, podržavaju njihovu bahatost i sramotno ponašanje. Građani su se pretvorili u navijačku rulju, a političari u borce u nekoj areni, pa ko se pokaže jačim i zadovolji rulju, on dobiva glasove.“