Ferida Duraković: Rat i kulturni identitet(i) evropske BiH
Radiosarajevo.ba
Piše: Ferida Duraković
Rat i kulturni identitet(i) evropske BiH
Rat u Bosni i Hercegovini 1992-1995 dao mi je dubok, ali na druge neprimjenjiv odgovor na desetine pitanja, ali je otvorio i hiljade novih. Ono, međutim, najvažnije pitanje za moj mali, dragi ljudski život: ZAŠTO RAT? − mislim da nikada neće biti odgovoreno, koliko god okretala i obrtala smislove, namjere i rezultate ljudskoga zla i dobra.
S početka rata ono već otrcano Hoelderlinovo pitanje «Čemu pjesnici u oskudno doba?» pomagalo mi je da instinktivno, i situaciji primjereno, reagiram na puku činjenicu da su voda, hljeb, a bogme i cigarete, prvih mjeseci rata bili daleko važniji od svih lijepih riječi, i riječi uopće, od riječi demokratija i ljudska prava, od riječi otvoreno društvo, kompromis i kooperacija, od riječi tolerancija i različitost.
Ali potom se, meni kao i drugima s kojima sam dijelila rat, nakon kratkog perioda gotovo zamrznutog stanja svijesti, nakon saznanja da nema pomoći niotkud, i nakon prihvaćanja činjenice da su voda, hljeb (i cigarete!) najvažniji, dogodilo nešto neobjašnjivo: potreba za slobodom − kako drugačije definirati umjetnost u vrijeme rata − postala je potvrda da «nama treba hljeb, ali nam trebaju i ruže» (We need bread, but we need roses too…) kako pjeva sjajna J. Collins. Mi, umjetnici u ratnom okruženju, htjeli smo dokazati, prvo sebi pa onda ostatku svijeta, da smo nešto mnogo više od snajperskih meta; da se ovdje istrebljuje jedan evropski, kultiviran svijet − da se ubija, dakle, sama slika kakvu tzv. međunarodna zajednica ima o samoj sebi! S današnje tačke gledišta, a nakon saznanja da je historija u stvari tek sakriveno, običnim ljudima nedostupno lice politike, ispada da smo mi u Bosni i Hercegovini imali sreće jer smo usred Evrope, a nakon rata i tranzicije možda čak postanemo Evropini siromašni rođaci iz balkanskoga sluma.
Mislim da su kultura i umjetnost bili naše mudro oružje: novinari, pisci, umjetnici, intelektualci raznih profila što su s raznih strana svijeta stizali u porušene bh. gradove bili su zapanjeni energijom i umjetničkom koju sami nisu mogli proizvesti, a zajedno s našim pričama o umjetnosti u ratu svijet je saznavao o nacionalizmu, logorima, etničkom čišćenju, silovanjima, «humanom preseljenju naroda», književnoj nagradi «Mihail Šolohov» haškom optuženiku Radovanu Karadžiću, o rušenju Starog mosta i, napokon, o prijekoj potrebi da se nešto poduzme 1995. godine da sve to klanje prestane.
I − šta smo svi mi imali od toga što smo imali rat?
Nažalost, moje pitanje neće stići do onih koji na njega mogu odgovoriti, ali ga svejedno postavljam.
Je li agresor potvrdio tezu da je bolji od onoga kojeg je napao? Ne. Naprotiv!
Je li onaj ko je pucao po nenaoružanim civilima potvrdio vlastiti identitet i pravo na različitost? Naravno − ali je usput silom obrisao ili pokušao izbrisati identitet i pravo na različitost onih drugih.
Je li sve to vrijedilo 150.000 ljudskih života?
Nakon rata, dakle – a to traje već dugo − kad treba da se privede kraju nužni proces tranzicije i svi se vratimo onome što Bosna i Hercegovina, u svojoj krhkoj multietničkoj raznolikosti i skrivenoj ljepoti, kao primjer treba da bude za cijelu Evropu, u glavi mi iskrsne ova uspomena:
U jeku rata, možda krajem 1993. ili u prvoj polovini 1994. (moja pjesnička pamet ima drugi kalendar od onog objektivnog!), u Sarajevo je stigla, posredstvom UNPROFOR-a, grupa parlamentaraca i intelektualaca iz Švicarske, kako bi saslušala mišljenje sarajevskih intelektualaca o budućem mogućem uređenju Bosne i Hercegovine, i kako bi nama prisutnim prenijela politička i historijska iskustva iz jedne već dugo stabilne i mirne evropske države.
Sjećam se da mi je bilo hladno; možda ne zbog vremena nego zbog činjenice da smo bili smješteni u jednoj sasvim nesigurnoj dvorani, na četvrtom katu, blizu krova, i pitala sam se šta da se radi ako granate počnu padati, ne na nas (krivce?) nego na te dobronamjerne ljude, koji nisu ama baš ništa skrivili onima koji granate šalju osim možda želje da daju vlastiti doprinos pokušaju da se uzavreli Balkan smiri. Gosti iz Švicarske pričali su o federalizmu, o multietničkim prostorima, o toleranciji, o historiji neutralnosti, o ekonomiji kao bitnom činiocu državne stabilnosti… Mi smo, sa svoje strane, pričali o agresiji, o nepravdi, o Jugoslavenskoj narodnoj armiji koja nas je izdala zbog srpskog interesa, o zidovima koje dižu drugi, pa onda i mi, o čudovištima koja žele nacionalne kaveze a ne multietničke parkove − i, normalno, o Bošnjacima (Muslimanaima), Hrvatima i Srbima, o BiH kao (ne)mogućoj državi u budućnosti…
U jednom trenutku neko je upitao jednog od gostiju: «Pa dobro, koja je ključna riječ za izgradnju jedne države kao što je Švicarska?» Taj gost, čijeg se imena nažalost, i logično, ne sjećam, pogledao je samouvjereno okolo po svima i rekao odlučno: «Kompromis».
Kad se nađete usred futurističkog užasa s kraja 20. stoljeća, gdje u direktnom TV prijenosu rata iz BiH lete na sve strane glave, ruke i noge, gdje će vas svakog narednog trenutka nestati s lica zemlje, riječ kompromis zazvučala je… više nego nenormalno! Rastali smo se s ljubaznim pozdravima, i nismo se više nikad ni sreli.
A evo, tek danas, nakon mnogo drugih saznanja, susreta, užasa, čak i ljepote usred užasa, nakon što sam preživjela rat, nakon mnogo ličnih gubitaka i stradanja, nakon što sam doživjela sreću da postanem majka i nastavim svoje pisanje, nakon dugo i dugo razmišljanja o sudbini Bosne i Hercegovine − po prvi put mislim kako je mudra bila riječ kompromis, i kako je tada nismo čuli, niti smo je željeli čuti, i kako je najveći broj ljudi u Bosni i Hercegovini i danas prezire i ne želi čuti… a kako je u stvari dobro sve ono što ona podrazumijeva: biti suzdržan i tolerantan, smanjiti vlastite apetite i ambicije kako bi i drugi mogli imati svoje apetite i ambicije, kako je u stvari srž demokratije i suživota i kompromisa činiti drugima ustupke kako bi tebi drugi činili isto…
Napravit ću ovdje jednu malu demonstraciju o ovome što želim reći. U arhivima Austro-Ugarske Monarhije iz 1910. godine o divnom gradu Mostaru (na primjer) piše ovo:
Mostar se prostire s obje strane Neretve, u klancu što ga zatvara planina Podvelež i gora Hum. Jezgro sadašnjeg Mostara nastalo je u XV stoljeću. Svoj značajniji razvoj Mostar počinje od 1522. godine, kada postaje privremeno sjedište hercegovačkog sandžakbega i razvija se u politički, privredni i kulturni centar hercegovačkog područja. Najprepoznatljivije obilježje Mostara postaje Stari most, izgrađen 1566. godine. Za vrijeme austrougarske uprave Mostar je bio središte okruga. On je kao regionalni centar - uz Tuzlu, Banju Luku i Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine - prednjačio u razvoju u ovom periodu. U Mostaru je vidan urbani razvoj. Godine 1879. imao je 1.909 kuća i 10.848 stanovnika, a 1910. ima 2.769 kuća sa 16.392 žitelja (7.212 muslimana, 4.518 pravoslavnih, 4.307 katolika, 254 jevreja i 87 evangelista ). Godine 1914. u gradu se nalazila sreska uprava, sreski sud, državno odvjetništvo, okružni sud, gradska uprava, općinska bolnica, posadna vojna bolnica, gradska elektrana, tvornica duhana, velika gimnazija i 4 druge srednje škole, 2 opće osnovne škole, trgovačka škola, viša djevojačka škola, 5 medresa, 3 mekteba, 30 džamija, katolička i pravoslavna crkva. Gradska električna centrala u Mostaru izgrađena je 1911. godine na račun gradske općine, uz angažiranje bečkog preduzeća Öter Siemens-Schucker-Werke. Centralu su pokretala tri dizel-motora jačine 160 ks, a u gradu je bilo instalirano devet trafo-stanica koje su osiguravale gradsku rasvjetu i 3.000 sijaličnih mjesta u kućama. Pred Prvi svjetski rat u gradu su izgrađena dva mosta preko Neretve i oba su 1913. godine stavljena u promet (jedan je nosio ime cara Franje Josipa, a drugi gradonačelnika Mujage Komadine). U gradu je bilo nekoliko hotela: «Neretva», «Bristol» i «Orijent». Saobraćaj u gradu obavljalo je oko 30 fijakera. Osim pošte i telegrafa u gradu je funkcionirala javna telefonska mreža sa 72 pretplatnika.
Da razmotrimo kakve su moguće posljedice čitanja ovoga teksta u trenutnom političkom, tj. nacionalističkom kontekstu, u rascijepljenom društvu koje tek treba ponovno da upozna toleranciju i kompromis kao temeljni oblik multietničkog društva.
Zlovoljan slušalac, recimo da je bosanski Hrvat katolik, netolerantan i nedobronamjeran, reći će da ja sad izvlačim podatke koji ne idu u korist njegova naroda, tj. kad govorimo o brojnosti stanovništva.
Zlovoljan drugi slušalac, recimo da je bosanski Srbin pravoslavac, netolerantan i nedobronamjeran, reći će kako ovi podaci idu njemu u korist jer u Mostaru nije ostalo gotovo ništa od četiri i po hiljade pravoslavaca toga doba.
Zlovoljan treći slušalac, recimo da je Bošnjak musliman, netolerantan i nedobronamjeran, reći će da mu je oduzeto ono što je još davno bilo njegovo i da tu ne treba ni da se priča...
Zlovoljan četvrti slušalac, onaj koje u BiH ubrajaju u 'ostale' neće imati, ustavnopravno i ljudski, da kaže ništa!
Ko je u pravu?
U pravu je, sigurna sam, samo onaj koji ne broji stanovnike Bosne i Hercegovine po tome koliko je bilo «naših» a koliko «njihovih» po bilo kojoj pripadnosti. U pravu je onaj ko u ovom tekstu prepoznaje prelijepu i lako lomljivu multietničku suštinu Bosne i Hercegovine tog (a pogotovu ovog!) vremena, ne brojeći više koliko je «nas» a koliko «njih» nego koliko jedni druge obogaćujemo i izgrađujemo u tom zajedničkom postojanju.
U pravu je onaj ko zna da smo danas svi mi u Bosni i Hercegovini na strašnom gubitku, neki više neki manje, da smo svi nesretni, siromašni i nezadovoljni, da nam rat nije donio olakšanje nego samo nevolju…
Ali nama je živjeti zajedno, možda jednom i u lijepom skladu naših razlika, jer toliko smo isprepleteni i usmjereni jedni na druge da nam i ne preostaje ništa drugo (rat smo kao opciju već potrošili!). Moramo poštovati druge kako bismo zadržali poštovanje prema samima sebi. Savremena ujedinjena Evropa ne ujedinjuje se zato što se međusobno obožavaju njeni narodi, ne mislim čak i da se vole, nego zato što svaki drugi način vodi u ekonomsku i kulturnu izolaciju, u dizanje zidova, u Balkan, u Bosnu. Mi na Balkanu i u Bosni takvim stvarima znamo i previše.
Zbog netolerantnih, beskompromisnih, nedobronamjernih stavova o Balkanu, od stranaca i domaćih, posebno o BiH kao balkanskom 'karakazanu', zbog ignorantske percepcije i površnih utisaka o kulturi i identitetima u nas, dešavalo nam se, i dešava nam se ovo što imamo: veliki netolerantni, beskompromisni nacionalistički ego. A zapadnjačko zamišljanje Balkana (Imagining Balkans!) u stvari je mnogo strašnije nego Balkan sam, jednako kao što je dekonstrukcija balkanskog mita teža nego jedna obična tranzicijska promjena Balkana izvan Evrope u Balkan u Evropi!
Za potvrdu kulturnog identiteta postoje mnogo pametniji načini, kao prije svega obrazovanje i širenje kulturnih tj. civilizacijskih vidika, a to znači demokracija, razvoj civilnog društva, kompromis, tolerancija, koju bih ja u našim uslovima nazvala komšiluk ili dobrosusjedstvo. Goran Bregović, čuveni roker iz ere komunizma koji po svijetu prodaje zjala na račun Bosne i Hercegovine, u svojoj ignoranciji jednom je ustvrdio da za riječ tolerancija ne postoji prevod u našem jeziku/našim jezicima: neka mu je na čast!
Čini mi se da najmanje tolerancije na našim prostorima ima među onima koji jedni drugima najviše nalikuju (narcizam malih razlika!), i da je militantno jačanje svijesti o vlastitom identitetu izazvano ideologijom koja nema nikakve ili ima sasvim malo veze sa suštinom našeg zajedničkog života ovdje.
Nažalost, ovdje više ne postoje kulture koje se međusobno prožimaju i obogaćuju − ovdje postoje billboardi nacionalističkih ideologija, kojima je najlakše zavaditi pa vladati, lakše to nego naučiti građane da misle svojom glavom i svojim glasom. Valja misliti istovremeno i na vlastitu i na korist drugih: put u Evropu koji treba da slijedi Bosna i Hercegovina nije izbor nego imperativ – i nije pitanje naše simpatije za Evropu nego praktična odluka, koja se, međutim, mora donijeti prvo u svakoj glavi pa onda u kolektivima koje te glave predstavljaju.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.