Dennis Gratz: Strassbourg

16:43
Brat je poginuo prije devet dana. Pad s građevine, naprsnuće grudnog koša, unutrašnje krvarenje. U Strasbourg sam došao po njegov leš.

14:15
„Ovo su zgrade institucije Evropske unije“, dobacuje bratova supruga, gurkajući me laktom. Njen govor tijela držim neprimjerenim, ali joj to ne dajem do znanja. Ona se zacijelo ne osjeća dobro. Lice joj je boje novinskog papira, a kuglice znoja joj se ne prestaju slijevati preko čela. Okrećem se paru što nas uzastopce prati. Sijedi, stariji čovjek je daleki rođak koji živi odmah preko, u Njemačkoj. „Tamo je bolje, ili gore, kako se uzme“, govori matori i provjerava vrijeme na svom golemom ručnom satu. Druga osoba je zalizani i pretjerano namirisani Francuz, ukočenog osmijeha, navodno kućni prijatelj. Nosi prstenje na objema rukama i zijeva.
Šetnja. Predvečerje. Prolazimo pored uzbujale i prljave rijeke. Okolo bezmirisno zelenilo. Gigantske zastave zemalja Evrope. Ubrzavam korak, želim pobjeći od svih ljudi, sporadični biciklisti remete mi ritam.

12:22
Odsjeo smo u hotelu Ibis, u centru grada. Moja soba je na prvom spratu. Sobarica koja ju ujutro posprema nije strankinja. To mi je interesantno i ja je pozdravljam. „Bonjour“, kažem. Ona ne odgovara na moj pozdrav, ali se smiješi.
Rapidno se presvlačim, dva do tri puta dnevno, u obližnjem šoping-centru sam si obezbijedio paket svježih potkošulja.
Žalopojke na televiziji, vijesti, tekuće trake bezrazložnih informacija koje upijam kao spužva. I valjanje po krevetu.
Starac mi je jutros pokazao sve znamenitosti grada. I gdje ima naše hrane. Bilo je zatvoreno. Potrgao sam poster sa najavom gostujućeg folk-pjevača. Moja ogorčenost je plastična.
I plave zastave sa zvijezdama, posvuda.

8:23
Švedski sto. Prejeo sam se. Plavo mi je pred očima. U hotelskoj sobi, opet, preovladava žuta boja. Skučeno je, samo je krevet velik, prostire se od jedne strane sobe pa sve do druge. Mali prolaz od nekih pola metra omogućava jedva dostojno kretanje.
WC je desno od ulaznih vrata. (Iz moje perspektive iznutra.) Ne volim ići na šolju. Ona je mala i postavljena je tako da jedva mogu sjesti na nju. Koljenima dodirujem zid. Kad god vršim veliku nuždu, isprljam unutrašnji rub šolje. Četke nema, pa izmet skidam toalet-papirom omotanim oko ruke. Potrošio sam puno papira, ali to sobaricu ne zanima. Ona se uvijek smiješi, kao da mi zahvaljuje na trudu.

15:09
Grad sam obišao odmah po dolasku. Bila je nedjelja. Prošetao sam najprije do katedrale. Nije bilo mnogo svijeta na ulicama. Tražio sam kiosk, u namjeri da kupim neke novine. Nijedan kiosk nije radio, pa sam bio prisiljen otići do glavnog kolodvora. Renoviraju ga. Ozlojeđeno sam registrovao haos, onaj nedjeljni. Jedva sam se snašao.
Stigao sam kupiti njemački Bild i vratiti se nazad u hotel prije nego što je počela padati kiša.
Poslije sam otišao do bratove žene. Papiri, i to. Francuz je već bio tu. Naravno da mi to smrdi na aferu, ali se suzdržavam od komentara.
Ne, nije se ubio. Bio je to nesretan slučaj.

19:02
Danas je četvrtak. Sutra letim nazad. Nakon što sam neko vrijeme ležao na krevetu i vrtio kanale na televiziji, izlazim napolje. Hodam po gradu po ko zna koji put. Želim popiti pivo i ispušiti par cigareta. Prestao sam pušenjem prije nekog vremena. Zapravo, nikada nisam ni počinjao, ali bih pokatkad zapalio pokoju. Ne znam da li me to čini pušačem ili nepušačem. U društvu ne volim pušiti, smatram da je to posebno. Volim pušiti uz kafu i pivo.
Nakon što sam našao prodavnicu duhana i kupio mekano pakovanje Marlboro Lights, odlučujem popiti piće u jednoj krčmi.
Nisam mnogo birao.
Vremena imam napretek.
Ne čitam ime etablismana. Unutrašnjost je staromodno uređena. Puno drveta i veliki šank u obliku pravougaonika. Viseće surle sa nakačenim bocama visokoprocentnog alkohola. Ulaštene poluge za točenje piva. To me raduje, to sa polugama. Izgleda uvjerljivo.
Naručujem pivo i kafu.
Prvo pijem pivo, onda srčem kafu. Kafa je vruća, pa se vraćam pivu.
Pušim prvu cigaretu.
Barmen je debeo Francuz sa velikim brkovima i dobrim znanjem njemačkog jezika. On mi je dao upaljač da zapalim prvu cigaretu.
Moj me školski njemački solidno služi i ja preciziram svoju narudžbu: „Die beste Bier French, bitte!“ Toči mi Pecheur, 0,25. Nisam oduševljen. Palim prvom cigaretom drugu i odlučujem ostati sjediti na visokom stocu za šankom, iako me bole leđa.
U međuvremenu sam prešao na kafu. Najprije sam stavio tri kocke šećera. Onda sam odlučio staviti i četvrtu. Miješam je metalnom kašičicom i pijem gutljaj. Kafa je još vrela, ali nisam opekao jezik. (To mi se nerijetko dešava.) Palim treću cigaretu onom drugom. Jezik već bridi od dima i gorčine.
Pušim četvrtu cigaretu.
Naručujem novo pivo.
Neku drugu vrstu, molim.
Barmen toči pivo crvenkaste boje u visoku čašu.
Na moje pitanje da li je pivo također francusko, on klima glavom.
Uzimam gutljaj svježeg piva koje ima ukus Kokte. Peta cigareta.
Onda tražim da platim.
Barmen se vraća do mjesta gdje sam sjedio i kupi tri mala računa. „Sieben und achtzig.“ govori mi.
U koricama pasoša držim pare. Dajem mu novčanicu od deset eura i kažem da je to u redu.
Pasoš.
Francuz mi se zahvaljuje.

23:59
Moj brat je bio uporan. A ja sam skoro bio odustao.

„Vrijeme je da jednom vidiš centar moderne Evrope. Da vidiš kako ljudi uredno žive.“
„A mi živimo neuredno, je l'?“
„Ne počinji. Dođi. Ne govori majci ništa. Samo dođi.“
„Kako? Odbili su me zadnja tri puta.“
„Poslat ću ti novu garanciju. Treba biti istrajan... Doleti, ne isplati se voziti.“
„Bojim se... Nikada prije nisam letio.“
„Ne zajebaji, cijeli svijet leti. Kad se zadnji put nešto desilo? Na cestama, ljudi stalno ginu...“
„U avion se ništa ne može ponijeti...“
„Pa i ništa ne trebaš ponijet...“

Odavde se stvari nose.

radiosarajevo.ba