Banjaluka daleko, a u Sarajevu previše džamija

Piše: Mirza Ajnadžić, IWPR

Izloženi predrasudama svojih roditelja i uticaju lokalnih medija, mladi ljudi u Bosni i Hercegovini rijetko se odlučuju na putovanja izvan entitetskih granica.

Previše džamija

Dok stojimo na tvrđavi Kastel u Banja Luci, mladi muzičar iz tog grada, Đurica Štula, govori mi da on prilično često putuje u Sarajevo, ali da mnogi njegovi prijatelji to ni u snu ne bi učinili.

„Oni kažu da tamo ima previše džamija, da većina ljudi ima muslimanska imena i da je  kultura tih ljudi drugačija od njihove. Neki ljudi se plaše svega što je drugačije od onoga na šta su navikli“, kaže on.

Đurica dodaje da je čuo neke svoje sugrađane kako kažu da nikad ne bi išli u Sarajevo da ne moraju. „Mnogi od njih kažu da im se Sarajevo gadi. Oni su puni predrasuda.“

Širom Evrope, oko Banjaluke

Amra Draganić studira arhitekturu u Sarajevu. Ona je vesela osoba, aktivna u borbi za zaštitu prava životinja i veoma liberalna. Proputovala je cijelu Evropu, ali nikada nije bila u Banja Luci.

„Zaista želim da jednog dana odem tamo, ali do sada nisam imala ni razloga, a ni priliku da to učinim“, kaže ona.

Amra spada među one mlade ljude iz BiH koji radije putuju u inostranstvo nego u druge dijelove svoje zemlje, o kojima jako malo znaju.

Iako oštro osuđuje predrasude koje Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju jedni prema drugima, ona je svjesna da su ovakvi stavovi dio bosanske realnosti.

Tihim glasom ispričala mi je priču o jednom svom poznaniku, muzičaru iz Republike Srpske (RS),  koji nije želio svirati u Sarajevu, jer je smatrao da bi bilo neprimjereno da nastupa u „jednom muslimanskom gradu“.

Sve što znam o RS-u, znam iz medija

Nakon Daytona, prekida rata i podjele zemlje, cijela generacija Bosanaca rođena uoči i nakon rata vrlo malo zna o životu svojih vršnjaka u drugom entitetu, a često se i plaši prelaska entitetske linije zbog predrasuda koje je stekla zahvaljujući svojim roditeljima i lokalnim medijima.

Jasmina Nakić, studentica filozofije iz Tuzle, kaže da nema novaca, a ni potrebu da posjeti druge bosanske gradove, pogotovo one u RS-u. Ona priznaje da se njeno viđenje života u RS-u zasniva isključivo na izvještajima iz medija i onome što čuje od ljudi koji su tamo putovali.

„Čula sam da ljudi u Banja Luci žive mnogo bolje od nas, da im je [predsjednik RS-a Milorad] Dodik obnovio gradove, da je noćni život sjajan i da svi imaju dovoljno novca. Čula sam da obožavaju Dodika“, kazala je ona.

Pojas sigurnosti pri ulasku u Federaciju

Dok šetam banjalučkim ulicama u društvu Dejana Matijevića – studenta filozofije i borca za ljudska prava – pitam ga da li zna gdje se nalazi granica RS-a. Osim par oznaka pored puta,  ništa ne ukazuje na to gdje se jedan entitet završava, a počinje drugi.

„Kada sa ocem putujem autom, on uvijek stavlja sigurnosni pojas čim uđemo u Federaciju. To je zato što je policija tamo strožija nego u RS-u, i što bi morao platiti kaznu. Eto kako znam da smo prešli entitetsku granicu“, kaže on.

Dejan dodaje da njegovi prijatelji u Banja Luci imaju vrlo negativan stav prema Sarajevu, koji je uglavnom posljedica nedostatka informacija o tom gradu. On sam je tamo više puta išao zbog posla i nikada nije imao nikakvih problema.

„Moji prijatelji ne razumiju kako mogu provesti noć u kući nekog Bošnjaka, a da ne strahujem za svoj život“, kaže on.

Druženje bi pomoglo

„Ljudi osjećaju strah od onoga što im je nepoznato. To je prije svega zato što nisu mogli putovati onda kada im je to bilo najpotrebnije, u vrijeme kada su odrastali. Sada ih predrasude o drugima sprječavaju da putuju po BiH. Ne mora to nužno biti mržnja, već jednostavno strah od nepoznatog“, kaže Robert Jandrić iz Mostara.

On dodaje i da je ključ za prevazilaženje tih predrasuda povezivanje mladih ljudi svih nacionalnosti i organiziranje zajedničkih aktivnosti u kojima bi oni uživali i bolje upoznali jedni druge.

„Vjerujem da su nam zaista neophodni takvi projekti. Djecu iz oba entiteta trebalo bi slati u ljetnje kampove da učestvuju u zajedničkim aktivnostima. U stvari, trebali bismo poslati sve naše političare u neki ljetni kamp na nekoliko mjeseci“, dodaje on uz smijeh.

Putovati preko škole

Amra vjeruje da bi strategija za prevazilaženje jaza među mladima iz dva BiH entiteta mogla biti vrlo jednostavna – ali samo ako bi postojala politička volja da se ona implementira.

„Škole bi u sklopu nastavnih planova trebale slati djecu na putovanja širom Bosne i Hercegovine. Na taj način bi djeca bolje upoznala svoju zemlju, ali i vršnjake iz drugih dijelova BiH. Međutim, mislim da tu ideju vlasti ne bi prihvatile, jer oni grade svoju moć na podjelama. Što su  podjele veće, to su oni jači.“

Dužu verziju teksta pročitajte ovdje.

Mirza Ajnadžić je obučeni novinar IWPR-a iz Sarajeva. U pisanju ovog izveštaja učestvovao je i Ajdin Kamber iz Sarajeva. Ovaj tekst je dio  projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Vlada Kraljevine Holandije. Projekat realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Centar za savremenu umjetnost, SCCA/pro.ba, i Studentski eFM radio.