Ardian Adžanela: Urbano kao put od etničkog do etičkog

Piše: Ardian Adžanela

Za očekivati je da pitanja poput Ethosa (narodnim jezikom rečeno “poštenja” u društvu) neće dobiti očekivanu pažnju ljudi u poslijeratnoj BiH, ali je ipak žalosno da se Ethosu, odnosno etičkom/moralnom sistemu vrijednosti daje toliko malo prostora u medijima i školstvu. Stoga i ne bi trebalo da čudi ako neka najnovija istraživanja pokažu da se etičnost percipira kao izvjesni “luksuz”, nešto što se ne može priuštiti tako lako danas od strane šire mase, a nažalost i dobrog dijela one “uže” mase, koja bi trebala da vodi i upućuje onu “širu”. Ako ćemo biti etički, ili “politički” korektni, u zemlji koja je imala velike civilne žrtve i žestoka razaranja poput Bosne i Hercegovine, tranziciona pravda (tužba za ratne kriminale) i antikorupcijski mehanizmi trebali bi imati prioritet nad drugim pitanjima, kao integralni dijelovi Vladavine prava. Međutim, promoviranje etičkog sistema vrijednosti u današnjoj Bosni i Hercegovini je skoro podjednako važno, dugoročno gledano, a u potpunosti je zapostavljeno, kako na profesionalnom tako i na privatnom nivou. Podsjećanja radi, Ethos je taj koji pokazuje nivo vladavine prava, ljudskih prava i demokratije u datom društvu. Ukratko, Ethos je ogledalo nivoa civilizovanosti jednog društva.

Pa šta se onda desilo sa Ethosom u BiH poslije rata?

Jedan od uzroka krize Ethosa u BiH usuđujem se pripisati jednoj očitoj posljedici rata – promjeni sastava stanovništva u urbanim centrima (velikim gradovima). Autentična urbana populacija (oni tzv. visokoobrazovani i savjesni građani) skoro je iščezla iz urbanih centara Bosne i Hercegovine, poput Sarajeva, bilo kao rezultat masovnog ubijanja civila, bilo kao posljedica evidentnog “odljev mozgova”(gubitak obrazovanih pojedinaca njihovim odlaskom van zemlje). Gubitak visokoobrazovanog urbanog stanovništva bio je paralelno popraćen protjerivanjem domicilnog seoskog stanovništva sa njihovih prirodnih prebivališta, kao i sistematskim ubijanjem civilnog stanovništva (“etničko čišćenje”), u najvećem broju Bošnjaka, koje je po protjerivanju bilo prisiljeno naseliti se u urbana područja, gradove. Gradovi za vrijeme rata nisu imala niti kapaciteta niti organizacije za njihovo smještanje i integrisanje stradalnika, stanovništva protjeranog iz seoskih sredina, a kamoli uspješnu integraciju u urbani modus življenja, niti bi to bilo moralno ispravno očekivati, obzirom na ratnu zbilju.

“Kap koja je prelila čašu” i promijenila prirodni balans u strukturi stanovništva nisu međutim bili navedeni stradalnici protjerani sa svojih ognjišta i nastanjeni igrom prilika u gradovima. “Čašu su prelili” oni pojedinci i grupe koji su naselili velike gradove u BiH za vrijeme i naročito poslije rata iz čisto oportunističkih razloga. Mnogi od ovih novih stanovnika, oportunista, zamijenili su autentično urbano-kozmopolitsko stanovništvo na njihovim pozicijama unutar državnih institucija. Ovi pojedinci i grupe zauzele su važne pozicije ne na bazi profesionalnih sposobnosti (profesionalnih i etičkih kriterija), već putem kanala (ličnih interesa i „veza“) ili putem „odgovarajućih“ političkih opredjeljenja, kao i linijom “odgovarajuće” etničke pripadnosti.

Stoga se, kao posljedica rata, sudbina svih onih istinski urbanih, etičnih, uglednih i kozmopolitski orijentisanih građana Bosne i Hercegovine koji su ostali u zemlji, u priličnoj mjeri našla u rukama “mnogih” pojedinaca i grupa upitnog moralnog i profesionalnog integriteta.

Veličanje onoga što nazivam autentično urbano/kosmopolitsko stanovništvo Bosne i Hercegovine svakako nije neutemeljeno*. Upravo je zasluga onih koji zagovaraju autentične urbane/kosmopolitske vrijednosti što se poslijeratna Bosna i Hercegovina, polako ali vidljivo pretvara u mirno, urbano, kulturno i posjetiocima privlačno mjesto, kao što je to bila prije rata, mada povremeni tragični slučajevi uličnog kriminala potpuno kvare tu sliku. Ipak je upravo ono autentično urbano stanovništvo uspjelo ostvariti najkonkretnije rezultate u razvoju BiH poslije rata, tako što je kultivisanjem kulturnih i svakako urbanih vrijednosti uspjelo povratiti kredibilitet BiH povezujući je sa ostatkom kulturnog svijeta putem događaja kao što je Sarajevo Film Festival i slično.

To su oni isti pojedinci i grupe koji su čuvali pluralistički i multikulturalni duh Sarajeva intaktnim čak i za vrijeme najgoreg perioda opsade ovog grada. Urbano stanovništvo je to koje je u svojim opkoljenim gradovima pružalo herojski otpor ratnim zločincima koji su opkolili gradove BiH i svakodnevno artiljerijom i snajperima ubijali njegove stanovnike, dok je s druge strana politička aparatura tih istih umobolnika jakom propagandom pokušala Sarajevo i druge gradove BiH koji su im pružali neviđen otpor, prikazati svijetu kao neko monoetničko konzervativno i fundamentalističko muslimansko društvo. U tome ratni zločinci nisu uspjeli upravo zahvaljujući istrajnosti svih onih kozmopolitski orijentisanih građana i raznih grupa, organizacija i institucija koje su uspjeli formirati čak i pod konstantnim, svakodnevnim pljuskovima granata i snajperskih metaka.

Najvažnije od svega, kosmopolitski građani BiH su ti koji danas djeluju kao civilni mehanizmi kontrole i ravnoteže nasuprot korupcije, oportunizma i nacionalizma, poslijeratnih boljki i kočnica prosperitetu Bosne i Hercegovine. Konačno, ovaj autentično kosmopolitski/urbani dio stanovništva savremene BiH je taj koji jasno demonstrira istinsku težnju za ponovnim uspostavljanjem sistema etičkih vrijednosti u poslijeratnom društvu Bosne i Hercegovine, i ako ništa, berem zbog toga zaslužuje mnogo veću podršku međunarodne zajednice, naročito EU nego što ju je dosada dobio. Oni su zapravo ti nevidljivi, zaboravljeni heroji BiH.

Naravno, ne bi bilo pošteno generalizovati pa je stoga važno napomenuti da je evidentno da stanovništvo autentične, predratne urbane provenijencije ne uspijeva stvoriti civilno društvo dovoljno jako kako bi uspostavilo minimum etičkih normi/standarda kao sistem vrijednosti evidentno prisutan u društvu. Konkretno mislim na jačanje ne samo vladavine zakona i ljudskih prava, nego i jačanje one svakodnevne etike koja se uči od malih nogu, u kući, školi i putem medija, one Pravde koju zakon ne pokriva a koja dominira svakodnevnim ljudskim odnosima.

Upravo je možda tu potreban dodatni napor građana BiH, usmjeren na jačanje angažovanosti školstva i medija u promociji etičkih vrijednosti. Konkretno, to bi u slučaju školstva značilo uvođenje predmeta (sekularna) etika, ili što bi vjerovatno bilo još realnije ostvariti, prožimanje značaja etike kroz sve predmete datog plana i programa. Potrebno je naglasiti i značaj odabira medota učenja, obzirom da od toga zavisi uspjeh etičkog osvješćivanja učenika. Sve se to naravno vraća na onaj prvi korak, reformu školstva, a to je opet posebna priča. Ovdje je posebno važno spomenuti značaj religijske etike, koja bi obzirom na evidentnu popularnost religije u poslijeratnom društvu BiH mogla biti izuzetna potpora sekularnoj etici, i etičkom osvješćivanju uopšte. Konkretni koraci u tom smislu podrazumijevali bi monitoring i praćenje promocije onih čisto etičkih elemenata u religiji, koji su nažalost danas čak i u religijskim krugovima nerijetko zasjenjeni elementima političkog ili historijskog karaktera, čime etika postaje taocem ekskluzivnosti date religijske grupe.

Kada je u pitanju promocija etičkih vrijednosti kroz medije, to svakako podrazumijeva uvođenja češćih programa i informativnih blokova koji ukazuju na značaj etike za pojedinca i društvo, kao i odabir zabavnih programa (filmova i serija) koja na direktniji ili indirektniji način promovišu etičke vrijednosti. Drugim riječima, nedostaje tzv. (sekularno-)etički marketing, koji obzirom na trenutne okolnosti, svakako vrijedi pokrenuti, jer se nema šta izgubiti, osim strpljenja onih struja koji etiku vide kao ekskluzivnu vlasništvo “svoje” grupe.

* Pod autentičnim urbanim/kozmopolitskim stanovništvom ne podrazumijevam pojedince koji su rođeni i koji žive u gradu, već sve one koji zagovaraju autentične urbane vrijednosti, koje bi prema većini definicija trebale implicirati moralni i profesionalni integritet.

radiosarajevo.ba