Andrej Đerković: Una Nació, una Selecció!

Piše: Andrej Ðerković

Tokom svjetskog prvenstva, fudbal se lijepi uz izraz i smisao nacionalnog identiteta tako lako, baš kao i kultna paninijeva sličica na svoje odgovarajuće mjesto u albumu. Nacionalni timovi postaju ogledala nacionalnog naslijeđa, koje se nadopunjuje obostrano i nesvjesno kako od strane selektovanih igrača, tako i od samim navijača.

Krajem prošle godine u medijima se pomalo neobrađena, našla informacija o mogućnosti da se fudbalska reprezentacija Kosova nađe u kvalifikacijama za Svjetsko Prvenstvo u Brazilu 2014.godine.

Kosovska fudbalska reprezentacija rađana je istovremeno sa idejom Kosova kao samostalne države i do sada je odigrala utakmice protiv reprezentacija Albanije, Monaka i Saudijske Arabije, te protiv švicarskog fudbalskog kluba Xamaxa. Iako sa Kosova potječe nekolicina fudbalera koji igraju u jačim klubovima Europe, većina ih trenutno igra za druge nacionalne timove, među kojima Valon Behrami rođen u tadašnjoj Titovoj, danas Kosovskoj Mitrovici koji zajedno sa veoma perspektivnim Xherdanom Shaqirijem, rođenim u Gnjilanima igra za Švicarsku; prištinac Lorik Cana igra za Albaniju, dok je Fatos Bećiraj rođen u Peći, reprezentativac Crne Gore. Aktualni kosovski tim se sa druge strane, sastoji od još uvijek neafirimiranih igrača od kojih većina igra u sjevernoeuropskim klubovima.

Ovu informaciju je tada samouvjereno potvrđivao i nekadašnji igrač Partizana, a sada predsjednik Fudbalske Federacije Kosova (FFK), Fadilj Vokri koji je kazao:
"To je neminovna stvar. Realnost! Uveliko radimo na tome da učestvujemo u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Brazilu i ne vidim nijednu stvar da to ne sprovedemo u djelo. Državu Kosovo je priznala 71 država, od kojih su većina ekonomske, ali i fudbalske sile čija je želja da naša reprezentacija bude član UEFA-e i FIFA-e. Volio bih da u našem prvom kvalifikacionom ciklusu za Svjetsko Prvenstvo budemo u grupi sa Srbijom. To bi umanjilo tenzije. Svrha fudbala i jeste da spaja ljude i države. Također, velika želja ljudi iz naše federacije je da što prije odigramo prijateljski susret sa "orlovima", a lično moja da se ta utakmica održi na stadionu Partizana, za koji me vežu najljepše uspomene iz igračke karijere".

No, još uvijek aktualni čelnik UEFA-e, Michel Platini tada je nemogućnost ulaska Fudbalske federacije Kosova (FKK) u UEFA-inu obitelj objasnio riječima: “Pravila se znaju, da bi država dobila pravo sudjelovati na Europskom ili Svjetskom Prvenstvu mora biti članica Ujedinjenih naroda, a Kosovo to još nije”. Istovremeno, to je prije nešto više od mjesec dana tokom posjete dužnosnika kosovske delegacije Cirihu, potvrdio i generalni tajnik FIFA-e Jerome Valcke: “Kosovo će postati dio FIFA-e tek kad ga prizna većina članica Ujedinjenih naroda. Da bi Kosovo dobilo mogućnosti zaigrati u kvalifikacijama, najprije mora postati član FIFA-e, a potom i UEFA-e, koja bi tek 2012. mogla verificirati članstvo. A tada bi već bilo kasno za početak kvalifikacija za SP 2014. u Brazilu.”

I tu se najvjerovatnije završila priča sa Kosovom na Svjetskom prvenstvu. Barem za ovo 2014.godine.

Katalonija

Negdje početkom zadnjeg Svjetskog prvenstva u fudbalu u Južnoafričkoj Republici, “Plataforma ProSeleccions Esportives Catalanes” pokrenula je medijsku kampanju pod nazivom “Catalunya al Mundial Brasil 2014” koja bi rezultirala sa idejom da i Katalonci kao još jedna europska nacija učestvuju u kvalifikacijama za predstojeće Svjetsko Prvenstvo u fudbalu koje će se održati u Brazilu 2014.godine. U kampanju se aktivno uključio i Pasqual Maragall i Mira, bivši gradonačelnik Barcelone (1982-1997) i bivši katalonski predsjednik (2003-2006), također počasni građanin Grada Sarajeva, koji je izjavio da “Svaka nacija mora imati svoju reprezentaciju”.

Sergi Blàzquez, dopredsjednik “Plataforma ProSeleccions Esportives Catalanes”, ovu (ne)očekivanu akciju objasnio je riječima: “Kampanja 'Catalunya al Mundial Brasil 2014' ima za cilj sakupiti dovoljan broj potpisa koje bi predali Katalonskoj Fudbalskoj Federaciji (Federació Catalana de Futbol), koja će naknadno prenijeti naše zahtjeve dvijema krovnim međunarodnim fudbalskim organizacijama. Pred nama su manje od četiri godine rada i Platforma ima objektiv da završi započeti posao, jer to je i jedini razlog našeg postojanja do dana kada budemo priznati, kada više neće biti potrebe za našim postojanjem. Taj dan će biti najsretniji dan naših života”. No najdalje u ovom amalgamnom izlivu nacionalizma i utopije, išao je sam predsjednik ove organizacije Xavier Vinyals, koji je samouvjeren i pun optimizma da će im baš ta "2014.godina biti sretna i od specijalnog značenja za Katalonce, jer je to godina 300-te obljetnice gubitka naše nacionalne slobode i to će biti način da se kaže da smo, unatoč svemu, mi još uvijek ovdje”.

Katalonski nacionalni tim nastao je prije malo više od sto godina, 1904.godine. Kroz svoj vijek, tim je nekoliko puta promijenio ime: Selecció Catalana, Selecció de Barcelona, Catalan XI), te je preživio i Frankovo doba, tokom kojeg je čak igrao dvije utakmice protiv Španjolske fudbalske reprezentacije. Još prije početka ove kampanje, Selecció de futbol de Catalunya intenzivirala je međunarodne susrete (Paragvaj, Kostarika, Nigeria, Kolumbija, Brazil, Kina, Baskija i Honduras), dok je vrhunac bila utakmica protiv Mesijeve Argentine na prepunom Camp Nou, koja je završena pobjedom Katalonaca od 4:2. Dva mjeseca prije te utakmice, prije nekih godinu dana, trenersku poziciju katalonske reprezentacije preuzeo je Barcelonina igračka i trenerska legenda, nizozemac Johan Cruyff. Tokom svoje promocije kao trenera, Cruyff je izjavio: “Kao što možete primjetiti, utakmice ovdje sa zastavama, himnom i punim stadionom... su prave fešte, i to i treba da bude: nacionalna fešta.” Cruyff je naklonost katalonaca zaslužio ne samo svojom igrom koja i danas ostavlja traga, već i intimnim isticanjem svog “usvojenog” identitetom, kada je još u Generalísimovo doba, prvo odabrao Barsu umjesto Real Madrida baš zbog te povezanosti kraljevskog kluba sa Frankom, te kasnije i nazvao svog sina katalanskim “svetim” imenom Jordi, a to isticanje se nastavilo “s koljena na koljeno” i tokom igranja Jordija za Barcelonu, kada je Cruyffu mlađem na dresu pisalo samo ime, a ne slavno prezime.



Za razliku od kosovskog nacionalnog tima, katalonski nacionalni tim je bukvalno sastavljen od igrača koji su aktualni svjetski i europski prvaci i koji su što je još važnije za ovu operaciju, izvorno privrženiji svom katalonskom identitetu naspram aktualno “legitimnog” španjolskog. Ta neupitna privrženost se mogla direktno gledati i na televizijskim ekranima širom planete, kroz ponosno paradiranje Xavija i Puyola sa trofejom i katalonskom zastavom preko Soccer City stadiona u Johannesburgu. Činjenica da većina njih (Víctor Valdés, Gerard Piqué, Carles Puyol, Xavier Hernández, Sergio Busquets, Bojan Krkić) istovremeno igra i za najsnažniji katalonski simbol, fudbalski klub Barcelonu, savršeno se poklapa sa komercijalno-identitetskim lajtmotivom ‘más que un club’ (više od kluba) Barceloninog sponzora Nike. Novoizabrani predsjednik ovog kultnog kluba, Sandro Rosell je također otvoreno stao uz kampanju izjavivši: ''da postoji sedam miliona Katalonaca koji žele da vide svoj nacionalni tim i onima koje to pogađa, mogu samo reći da bez predrasuda shvate da je to činjenica.''

Katalonski nacionalni tim, baš kao i nacionalni tim Kosova, nije član ni FIFA-e ni UEFA-e, tako da poslije negativnog (za sada) odgovora kosovskoj fudbalskoj federaciji, ostaje pitanje, da li će katalonce zadesiti ista sudbina i ako se to desi, koja je daljnja svrha ove kampanje ili ćemo sa druge strane, napokon saznati koliko je stvarno jak lobi Barceloninih funkcionera i mit zvani Johan Cruyff?