Hase je naš Tito: Dan kada je rođen sarajevski fudbalski boem

- Mali gdje si ti krenuo

- U Centar, gdje drugo

- Još si ti mali za Centar, ali možeš s nama, pa sjedni na tribine i gledaj

I tako otprilike počinje djetinjstvo na Vratniku. Onog dana kada dođeš do Centra na Kovačima otvara se jedan potpuno novi i drugačiji svijet. Dolaziš na mjesto urbane legende, tamo gdje su ispričane brojne fudbalske bajke, tamo gdje je on počeo igrati fudbal.

Sjedneš na tribine, gledaš starije kao igraju i nadaš se da će im "zafalit'" igrač. U tom slučaju kreće "potraga" na tribinama, pogled se zaustavlja na vama, dva prsta na usnama, zvižduk i riječi "hajde mali na gol", u vama naprosto izazivaju pomiješana osjećanja. To vam je istovremeno najdraži i najteži trenutak u životu do tada. Sretni ste jer ćete stati među stative centra, na pravoj mahalskoj utakmici, a istovremeno uplašeni zbog činjenice da će topovska đula koja ispaljuju starija raja odsjesti na našim nejakim rukama. Dlanovi bride, loptu ponekad i ne vidite i samo se nadate da neće "završiti na čelu". Sve će se drugo već nekako predeverati...

Prolazile su godine, odrastali smo, zauzimali bitniju ulogu u hijerarhiji Centra. Igrali su se turniri, školske utakmice, foliralo se pred školskim simpatijama, igralo viktorije, iza devet, 25-5, gađali smo prečke s centra. Kako su godine prolazile sve smo više slušali o njemu, najvećem svih vremena grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Bio je neki mitski lik, a opet tako stvaran. Eto baš iznad tog Centra, tog igrališta nalazi se njegova kuća. Sa tog mjesta gledao je "mahalce kako valjaju loptu", haklere i vjerovatno ih u zasluženoj fudbalskoj penziji skautirao i tražio one koje bi preko Kovača, Mihrivoda i Bjelava odveo na šljaku Koševa gdje se još stotine dječaka rođenih podno Trebevića nadalo da će baš oni biti odabrani do obuku bordo dres.

I proteći će još mnogo vode Miljackom, doći će i Pape, za mnoge najbolji svih vremena, čak i Jugoslavije, doći će odmah nakon njega iz Janje vjerovatno i najbolji "špic" kojeg je koševska publika ikada vidjela, doći će malo kasnije i njegov brat, obojica će svojim golovima donijeti titulu na Koševo. Onu jugoslavensku, veliku kao svemir. Ali niti jedan od njih nikada neće dostići status, legendu, ikonizam Asima Ferhatovića Haseta.

Potpuno je nebitno koliko je urbanih legendi ispričanih o Hasetu istinito, koja jeste, a koja nije. Hase je legenda, a odrastanje uz njih pomoglo nam je da zavolimo fudbal. Neki su ga zaigrali i profesionalno, neki su se u njega jednostavno zaljubili i ostali navijači, simpatizeri, upravo zbog priča koje smo čuli o fudbalskom genijalcu i majstoru rođenom tik uz vratničke bedeme.

Sjećam se kao da je bilo danas. Ljeto je, raspust, čim se oči otvore traži se prilika da se pobjegne iz kuće i da se po čitav dan trči za loptom. Najbolje u mahali, na ulici, gdje su dva kamena kao stative. Hlad koji prave kuće savršen je za odigravanje utakmice između dvije mahale. Gornje i Donje. Valja pobijediti one iz "karanfil" mahale. To Vam je veće i od El Clasica. Kad postane prevruće okupi nas Dino i započne svoje priče o Hasetu. "Jednom na moru, tražimo na plaži radio prijenos utakmica Prve savezne lige Jugoslavije. Igra se sarajevski derbi. Komentator je u jednom trenutku rekao da je Hase slomio prečku na Grbavici. To je bilo dovoljno, tranzistor je završio u moru", priča nam Dino. Potpuno je nebitno da li je Dino ovo izmislio, to su bile priče zbog kojih smo se zaljubili u "bubamaru". 

Priča i kako ga nisu voljeli selektori reprezentacije Jugoslavije. Nema veze što je one Korejance izvozao i "bacao na glavu", nema veze i što su radio komentatori njegovu igru opisavali na način "slušat ćemo muziku iz studija dok Hasetu ne uzmu loptu". Hase je bio za raju, njemu nisu trebala svjetla reflektora. On bi prvo na Bentbaši igrao s rajom, a onda na Koševu protiv Džaje i Šekija, koji mu se ove godine pridružio gore na vječnim fudbalskim ognjištima. Tu je i Dino, gleda ih negdje s tribina, uživa u majstorijama.

Nema više Dine, nema ni Haseta, a nema ni onog terena na kojem su stasali sarajevski fudbalski šampioni, ali ostala je legenda. Legenda koja nikada neće izblijediti, legenda koja će nastaviti da raste, a neki novi klinci će zavoljeti fudbal, zaljubiti se u loptu i dribling zbog čovjeka koji je rođen na današnji dan prije 86 godina u Sarajevu i koji je "lopte" mogao samo u Sarajevu igrati. Ne zato što ga drugi nisu htjeli, nego zato što je samo u Sarajevu mogao biti uz raju i za raju.

Jer, "ne mogu, brate ja, igrati za novac i slušati kako trebam igrati. Hvala im, bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja mogu samo u Sarajevu igrati", riječi su koje su čuli čelnici Fenerbahčea tog ljeta 1963. godine u gradu na Bosforu. Izgovorio ih je Asim Ferhatović Hase - najbolji strijelac Sarajeva svih vremena sa 100 postignutih golova u bordo dresu.

I ostat će žal što teren ispod Hasetove kuće nije preživio ove mirnodopske godine, što se na njemu ne igraju turniri u čast ovog majstora, čovjeka koji je uvijek bio tu za svoje sugrađane. Čovjeka koji vaš poziv u pomoć nije mogao odbiti i koji je postao jedan od simbola tog sarajevskog "merhametluka" i blagosti. Ostat će žal što baš tu, njemu u čast više ne dolaze bivši fudbaleri Sarajeva i Željezničara kao što su nekada dolazili Pape, Šljivo, Musemija, braća Medo i Pike Mujkić...

Tu gdje je Pape na košarkaškom terenu, koji se nalazio odmah iznad fudbalskog i na kojem su čelične konstrukcije koševa koristile kao golovi "s gola na gol" provukao "bubamaru" kroz noge Mede Mujkića. Nema ni boksera Harema da čeliči sarajevske talente, jer "ko prođe kroz njegovu školu može igrati bilo gdje"...

I dobro su to rekli Sula i Zena, Hase je Sarajevu bio što je Jugoslaviji bio Tito. Nema veze što nije bila nedjelja i što nije došao Osijek i što je pjesma o Hasetu pjesma o Titi. Hase i jeste naš Tito!