Ušutkani satiričari u ex-yu medijima

Pišu: Eldin Hadžović, Dražen Remiković, Balkan Insight

Kada je poznati kolumnista Boris Dežulović napisao članak koji parodira bosansku vjeru u „iscjelitelje“, nije bio toliko iznenađen time što mu je njegova novina, sarajevsko Oslobođenje, odbila tekst.

Dežulović je elegantno ismijao javnu fascinaciju Mekkijem Torabijem, samozvanim čudotvornim iscjeliteljem iz Maroka, koji se koristio i bocama vode tokom iscjeliteljskih sesija.

Tokom svoje prve posjete u Sarajevu, u ljeto 2010. godine, Torabi je prodao desetine hiljada boca sarajevskeenergizirane vode, koja je dobavljana iz Sarajevske pivare. Ta je kompanija dio velike MIMS korporacije koja, između ostalog, posjeduje i Oslobođenje.

Dežulovićeva priča otprilike ovako ide: Elem, otišao Mujo u Zetru da mu Mekki Torabi energizira gajbu Sarajevske vode, pa se iznenada prosvijetlio. Sutradan nasred mahale podigao mali štand i prodaje energiziranu vodu. Ista k'o obična Sarajevska, samo čudotvorna. Povećava kvocijent inteligencije, rezultati vidljivi odmah, flaša pedeset maraka. "Čuj?", iznenadio se Suljo, pa vrti onu bocu u rukama: "I radi?" "Jašta neg' radi", odgovorio Mujo. "Daj onda jednu", ohrabrio se Suljo, izvadio pedeset maraka i odmah potegao nekoliko gutljaja, pa gleda čas flašu, čas Muju. "Bogami si me lijepo zajebo", veli na kraju, "ovo je obična voda!" "Eto vidiš", pobjedonosno će Mujo: "Već si pametniji!"

Smušeno objašnjenje urednice

Za većinu čitatelja ova šaljiva opaska je u granicama pristojnosti, ali za urednicu Oslobođenja Vildanu Selimbegović – Dežulović je prešao crtu.

„Od nje sam dobio nejasnu poruku, o tome da je bosanska Islamska zajednica također protiv Torabijevih sesija i da ona ne želi da Oslobođenje povlađuje Islamskoj zajednici“, kaže u nevjerici Dežulović za Balkan Insight.

Glavna i odgovorna urednica Oslobođenja odbila je komentirati cijeli slučaj i reći za što nije objavila Dežulovićev tekst.

Da ironija bude veća, Dežulović je za Oslobođenje počeo pisati samo par mjeseci nakon što je dobio otkaz u Nezavisnim novinama.

Ovaj banjalučki dnevnik ukinuo je Dežulovićevu kolumnu u januaru, nakon što je u jednom tekstu Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, portretirao kao varalicu.

Ali, ironiji nikad kraja.Nezavisne su sada prenijele tekst o Torabiju, koji je Oslobođene odbilo.

„Problem cenzure u medijima je problem u cijeloj regiji, a Oslobođenje i Nezavisne nisu izuzetak“, kaže Dežulović.

Prisjeća se mnogobrojnih poteškoća tokom pisanja za korporativne medije. S istom se cenzurom suočio dok je pisao za hrvatski dnevnik Slobodna Dalmacija, koji je u vlasništvu medijskog giganta EPH.

„Nijedna medijska kuća nije apsolutno oslobođenja cenzure“, kaže on.

Ipak, uprkos odbijanju teksta o iscjelitelju, Dežulović nije prekinuo saradnju sa Oslobođenjem.

Rudan se ne uklapa u koncept

Dežulovićevo iskustvo nije incident u regionu, gdje su vlasnici medija jako osjetljivi na članke koji zadiru u njihove interese ili bi mogli uznemiriti moćne interesne grupe, kao što su političari ili religijske zajednice.

Kada je Vedrana Rudan napisala članak kojim žestoko napada Papu, uoči njegove posjete Hrvatskoj, ne samo da je cenzurirana nego je otpuštena iz sedmičnika Nacional.

„Papa je vođa zločinačke organizacije koja je tokom dvije hiljade godina ubijala, krala, silovala i obećavala kraljevstvo nebesko budalama voljnim platiti“, napisala je. „Papa bi trebao ići u Haag“, dodala je Rudan. Nacional je prekinuo saradnju.

Poslije toga koristila je svoj blog da se čitateljima zahvali na podršci koju je dobila nakon otkaza, tvrdeći da joj je urednik kazao da novi većinski vlasnik novine, Harald von Seefried, ne bi bio sretan s napadom na Papu.

„Urednik me zvao nakon tog teksta i kazao mi da je vlasnik malo konzervativan i zahvalio mi se na saradnji. To je zvanično objašnjenje“, napisala je Rudan.

Iz Nacionala su kasnije poručili da mijenjaju uredničku politiku i da se Rudan ne uklapa u novi koncept.

Plaćen da ne piše

Viktor Ivančić, također poznati satiričar i novinar, suosnivač međunarodno priznatog splitskog satiričkog sedmičnika Feral Tribune, imao je isto iskustvo.

Kada je Feral, koji se samoproglasio „tjednikom hrvatskih anarhista, protestanata i heretika“, ugašen zbog finansijskih problema, Ivančić je dobio posao u riječkom Novom listu.

Tamo je bukvalno bio plaćen da ne piše, nakon što je odbijen njegov članak o bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu, koji je sada u Austriji i čeka izručenje Hrvatskoj zbog optužbi za korupciju.

Ivančić je javno progovorio o svojoj situaciji i potom počeo pisati za sarajevski sedmičnik BH Dani i beogradski književni časopis Reč, iz čega je nastala i knjiga pod imenom Zašto ne pišem i drugi eseji.

Ivančić kaže da je većina novinara danas svjesna da moraju služiti interesima vlasnika medija i da je otvorena cenzura manji problem nego proždiruća kultura autocenzure.

Autocenzura i autokastracija

„Pravi problem su autocenzura i autokastracija, koji sve više postaju 'profesionalno pravilo'. To je proces u kojem novinari svojevoljno učestvuju“, kaže Ivančić.

Ivančić se nije dugo zadržao ni u Danima. Dvije godine kasnije, u oktobru 2010., Oslobođenje je kupilo Dane, a Ivančić je potom odbio nastaviti suradnju, zajedno sa 13 od ukupno 15 novinara ovog magazina.

„Nisam od onih koji misle da bi se korporativno novinarstvo trebalo ili moglo unaprjeđivati. Jedina stvar vrijedna djelovanja je potkopavanje temelja ovih medija i njihovog načina funkcionisanja“, dodaje.

„U ovakvim okolnostima to znači djelovati ka slobodnom novinarstvu. Sloboda govora i sloboda informacija znače slobodu od novca i moći“, kaže Ivančić. „Bez obzira kako to utopijski zvuči, ipak je neusporedivo pragmatičnije nego uljepšavanje čudovišta.“

On smatra da je u korporativnim medijima u bivšoj Jugoslaviji pravi „novinski“ sadržaj potpuno irelevantan.

„Oni se vode logikom profita, i zainteresirani su tek za manipulaciju javnošću“, kaže Ivančić.

Kao primjer ovog rastućeg prezira prema novinarstvu Ivančić navodi skorašnje izdanje zagrebačkog Večernjeg lista, od 27. juna, u kojem je cijela naslovna strana bila pokrivena reklamom American Expressa.

„Pazite: novinska naslovnica nema nijednog naslova, nijednog novinskog elementa. Šta je to drugo nego uništavanje profesije, demonstracija opšte cenzure“, kaže Ivančić.

Novinar govorio na protestima

Slučaj podgoričkog novinara Marka Milačića je još jedan primjer odumiranja slobode govore, ovaj put u Crnoj Gori.

Državna televizija je suspendovala Milačića u aprilu ove godine na mjesec dana jer je učestvovao na anti-vladinim protestima, na kojima je javno kazao da je „buđenje građanske svijesti u Crnoj Gori dobra stvar“.

Nakon mjesec dana vratio se na posao samo da bi ga rukovodstvo obavijestilo da će ostati bez posla nakon što mu ugovor istekne 4. jula.

Milačić kaže da je otkaz dobio kako zbog svog govora na protestima tako i zbog svojih kolumni u dnevnim novinama Vijesti.

„Rečeno mi je da ne pripadam državnoj televiziji. Pod pritiskom sam zbog svojih javnih nastupa i izrečenih stavova o Mili Đukanoviću i njegovim ljudima, koji vladaju ovom zemljom već dvije decenije“, kaže Milačić za Balkan Insight.

„Najviše me, ipak, boli to što vlasti javni servis tretiraju kao svoje igralište i svoj propagandni alat“, dodaje. „To se mora promijeniti.“

Prijevod teksta objavljujemo uz dozvolu autora