Tunel spasa: Brojni kopači više nisu među živima

Na današnji dan, prije 20 godina pušten je u funkciju "Tunel spasa" s kojim je prema mišljenju mnogih počela deblokada Sarajeva.

„U aprilu 1993.godine, uslijed blokade Sarajeva, te pogibija koje su se događale tokom pretrčavanja piste, Generalštab Armije RBiH je odlučio da prokopa tunel“, prisjetio se u razgovoru za Fenu sudionik i jedan od organizatora gradnje tunela Nazif Mahmutović.

Dodao je da je nakon niza održanih sastanaka dobio obavezu da svojom jedinicom Civilne zaštite iskopa tunel: „Situacija nije bila dobra. Sarajevo je granatirano. Formirali smo četiri radne grupe, a svaka grupa je imala po 15 radnika. Kopali smo 24 sata na dan.“

Prema njegovim riječima kopali su ručno, imali su samo lopate, ručna kolica, krampe, a voda je neprekidno izvirala.

Povodom obilježavanja 20. godišnjice otvaranja Tunela spasa, ministar za boračka pitanja KS-a Fadil Hećo položio je cvijeće te kazao da će glavno obilježavanje uslijediti u "Danima prvog korpusa" u septembru kada će doći svi rudari i projektanti koji su iskopali tunel. Cvijeće su položili i predstavnici JOB "Unije veterana Ilidža". Sekretar JOB "Unije veterana Ilidža" Izet Kahrić izjavio je za Fenu da je ova manifestacija znatno reducirana i sadržajno skromnija.

„Radili smo puna tri mjeseca i bilo je jako teško. Na početku je jedna smjena radila po metar i po. U to vrijeme je Igman već „padao“ te se od nas tražilo da kopamo duplo više. Nakon mjesec i po, kopali smo po tri metra na dan“, objasnio je.

Plan je bio, prisjeća se, da se s drugom stranom koja je prokopavana iz pravca Dobrinje, nađu na pola puta: „U jednom trenutku smo se jako bojali da se ne mimoiđemo sa suprotnom stranom, ali naši geometri su to vrlo stručno odradili. Kada smo ih vidjeli, bili smo presretni.“

Tu noć je njegova smjena trebala da završi zadnju podgradu, ali se to nije moglo dočekati: „Tu istu noć su pronijeli materijal za punjenje granata. Zatim je prošla vojska pod punom ratnom spremom koja je otišla da brani Igman.“ Mahmutović je kazao da je tunel odigrao historijsku ulogu.

„Cijene hrane su te noći pale za deset puta. Na pistama je poginulo oko 500 ljudi. Bilo je tu i šverca i ratnog profiterstva. Ali je njegova prvobitna namjera bila da se grad snabdije namjernicima te da izađe vojska. Deblokada Sarajeva je počela s „Tunelom spasa““, kazao je i dodao da se stalno javljaju neki ljudi koji tvrde da su oni iskopali tunel te da ne zna zašto se to dešava, jer postoje spiskovi ljudi koji su učestvovali u kopanju tunela.

„Mi smo tri mjeseca u nemogućim uslovima kopali tunel. Danas je manje od pola kopača živih“, zaključio je. 

„Nismo složni. Svi su napravili udruženja, i uskačemo jedni drugima tamo gdje ne bi trebali. U ono vrijeme smo bili složniji“, dodao je.

Tadašnji komandir inženjerske čete, inženjer rudarstva Fadil Budnjo kazao je da je to bio vrlo težak poduhvat.

„Dugo sam razmišljao kako to treba izvesti. U aprilu 1993. godine postavljen sam za komandira Privremenog sastava jedinice Četvrte motorizovane brigade koja je s strane Butmira izvodila radove. Tada smo saznali da se već mjesec i po iz pravca Dobrinje kopa tunel“, naglasio je Budnjo.

Prema njegovim riječima ova dva projekta su vođena odvojeno s obzirom na materijalne mogućnosti s kojima su raspolagale dvije strane. „Bio sam prisutan užasu koji se dešavao ovdje. Bio sam svjedok kad su tjerali ljude k'o zečeve preko piste, dok su na njih pucali „sijačima smrti“.“

To im je, dodao je, dalo još više snage da iskopaju tunel: „Okupili smo zanatlije rudare. Ali problem je bio kako proći kako da ne spadnemo ispod prirodnog nivoa podzemnih voda. Da se ovaj projekt radio u nekom civilnom vremenu, radio bi se dvije godine.“

Pošto je bio rat, u vrlo kratkom periodu su prešli u realizaciju. „Našli smo bunar u Kotorcu i izmjerili da je dubok sedam i po metara te zaključili da ne smijemo kopati ispod toga. Kopali smo pet metara ispod piste. S turističke karte smo uzeli koordinate te počeli kopati.“