Sarajevo i BiH 1945: Partizani i kolaboracionisti

Piše: Vuk Bačanović

Izričito naređenje Adolfa Hitlera izdato u martu 1945 da Sarajevo mora ostati u rukama Wermachta, kako bi sačuvao prestiž i interes Trećeg Reicha u Bosni i Hercegovini, prerastalo je najosnovnije mogućnosti njemačke vojske. Budući da se XXI brdski korpus Wermachta nije mogao oduprijeti nadirućoj partizanskoj vojsci, Sarajevo je „taktički“ napušteno u noći između 5. i 6. aprila. Ustaška država je, prethodno, svoj posljednji teror izvršila nad građanima Sarajeva, od kojih je 314 mučeno i ubijeno i zakopanu u masovnu grobnicu Vile Wilkert, od čega je 55 antifašista obješeno na sarajevskom Marindvoru sa natpisima „Živio poglavnik“.

Pa ipak, glavni grad Bosne i Hercegovine je u Drugom svjetskom ratu, osim mjesta užasa za pripadnike narodnosti i ideologija, nepoćudnih za ustaški režim bio i centrom izrađivanja različitih antikomunističkih političkih memoranduma, posebno u zadnjim danima NDH. Radilo se o nacionalističkim i kolaboracionističkim alternativama AVNOJ-u i ZAVNOBiH-u.

Ravnogorski cilj je bio jasan: Bosna i Hercegovina u sklopu buduće srpske federalne jedinice (Velike Srbije) u centraliziranoj velikoj Jugoslaviji (s tim da se posljednjih dana rata, u očajanju zbog neizbježnog poraza taktiziralo pominjanjem i muslimanske “kulturno-vjerske” autonomije u BiH i Sandžaku). Jasno je da je ovo imala biti samo varka, budući da je interna četnička prepiska jasno ukazivala da će se uništenju “nenacionalnih” grupa pristupiti nakon ostvarenja pobjede.

Ustaški ideolozi (Hrvati i muslimani) nastojali su BiH po svaku cijenu zadržati u granicama NDH i zbog toga su svoju političku i vojnu borbu do kraja vezali Treći Reich. Treća skupina, muslimani nenaklonjeni Paveliću, ali ni komunistima, radili su na formiranju “župe Bosne” pod protektoratom Trećeg Reicha i u tu se svrhu obraćali Hitleru Memorandumom u kojem čak spominju osnivanje autohtone bosanske “nacional-socijalističke partije”. Sve opcije, budući kolaboracionističke, nastojale su iskoristiti snagu njemačkog okupatora da se obračunaju sa protivničkim političkim grupacijama, a u tu svrhu i međusobno sklapale i raskidale privremene saveze.

U sveopštem rasulu kolaboracionističkih grupa, sve su opcije bile na stolu. Komandant JVuO Draža Mihailović je tako u januaru 1945. izdao naređenje prema kojem je se trebaju formirati “muslimanski četnički korpusi”, uz slovenačku, hrvatsku i srpsku armiju, iako za takvo nešto nije bilo ni ljudi ni mogućnosti. Još prije toga je (u novembru 1994.) Mihailović, posredstvom Nijemaca, slao svoga oficira Mustafu Mulalića u Sarajevo das a “uglednim” muslimanima dogovori uspostavljanje ravnogorske vlasti u gradu. Poveznica između ovih “uglednih” muslimana i Dražinih četnika, bio je, naravno, otpor NOB-u.

Među “uglednim” muslimanima vjerovatno je bila i grupa oko Uzeira Hadžihasanovića, koja je u famoznom memorandum Hitleru iz 1942., ustvrdila da “Bošnjaci – Muslimani Bosne…”, svoje oslobođenje mogu postići “samo u borbi protiv slobodnog zidarstva i boljševizma na čelu sa njemačkim narodom pod vođstvom njegovog Firera”. Ovaj plan je, međutim nakon propasti 13. SS Divizije pao u zaborav, najprije zbog nazirućeg sloma Trećeg Reicha. Potpredsjednik vlade NDH, dr. Džaferbeg Kulenović je, međutim, imao plan, prema kojem hrvatska vojska treba da „ostane u zemlji, da se koncentriše u Bosni i započne gerilski rat protiv komunističke vlasti“. Spomenuta „gerila“ svakako bi morala uključivati i raznolike muslimanske zelenokadrovske i srpske četničke jedinice koje su kolaborirale s Wermachtom. S obzirom da mu je prijedlog odbijen, ostalo mu je samo da zajedno sa Antom Pavelićem. Slične planove o združenoj antikomunističkoj gerili, ali pod svojom komandom imao je i Draža Mihailović.

Svi ovi planovi pali su u vodu definitivnim izvlačenjem Wermachta iz BiH preko Save, što ukazuje na oporunističko-profašistički karakter svih njihovih kreatora. Petog aprila 1945. u Sarajevo su ušle jedinice XVI muslimanske brigade NOVJ-a, da bi 6. aprila grad bio pod potpunom partizanskom kontrolom.

Već krajem aprila održano je i III zasjedanje ZAVNOBiH-a i obrazovana vlada federalne BiH, čime je vlast NDH, kao i utjecaj okupatorskih kolaboracionista u BiH definitivno okončan.