Reportaža iz Posavine: Terra Dinarica u Tišini (FOTO)

Kaže se da čovjek zaslužuje ime koje nosi. Tako je i s mjestima, a Velika Tišina i Mala Tišina su naprosto utjeha za moderno, ubrzano i haotično vrijeme kojem, nažalost, svjedočimo. Tišina je bara, malo jezero smješteno na sjeveru Bosne i Hercegovine, pored regionalne ceste R464 koja povezuje posavske gradove Šamac, Domaljevac i Orašje.

Ovaj kraj je posjetila ekipa udruženja Terra Dinarica, s namjerom da istraži vrijednosti ovog područja.

Obje Tišine su dio istog savskog kanalnog sistema, napravljenog prije jednog i pol vijeka, s namjenom odbrane od poplava. Graditelji sigurno nisu mogli pretpostaviti da će taj tehnički kanal danas biti dom za 108 vrsta ptica koje ovu baru čine jedinstvenom u radijusu od oko 400 kilometara od Sarajeva. Jer, do Lonjskog polja s jedne i Hutovog blata s druge strane, nema ničeg sličnog Tišini.

U Tišini i njenoj okolini žive kormorani, divlje patke, labudovi, čaplje, rijetki gakovi, liske, rode i ostale velike i male, znane i neznane ptice. Na putniku namjerniku je da ih otkrije.

Ako već "zalutate" u ovaj dio naše zemlje, sigurno trebate pitati za domaćinstva, njih 600, koja se bave izradom raznih predmeta od vrbovog pruća. Od stolica, stolova, košarica, vješte ruke znaju sve isplesti, a ljubazna domaćica tima Terra Dinarice, čije vrijedne ruke pletu i s punih 80 godina, kaže da čak i čovjeka može napraviti u prirodnoj veličini "samo joj treba dan-dva". Lokalni vodič Tošo uz smiješak kaže da se ne šali.

Šamac je uspavani gradić na samoj granici s Hrvatskom, koji se oporavlja od strašnih poplava, kada su rijeke "pomogle" da nivo vode u samom centru grada bude oko 1,80 m. Zahvaljujući solidarnosti i saradnji, ovi ljudi se polako vraćaju u svoje kuće, iako još uvijek postoje brojni problemi, a svako daje i doprinosi društvu i lokalnoj zajednici kako zna i umije, pa tako i sove ušare, njih 115, koliko smo izbrojali na četiri stabla u samom centru grada. Miševi su jednostavno nepoznanica za Šamčane, a i sve što s njima dolazi, upravo zahvaljujući ovim tihim letačima čije su lovne sposobnosti odavno poznate.

Iz Šamca, prateći sove, tim Terra Dinarica se zaputio ka Tolisi, lijepom i urednom mjestašcu iz 13. vijeka, u kojem se nalazi samostan Uznesenja Marijina. Samostan je također dom sovama ušarama koje su, očito, zavoljele tamošnju tišinu i mir, ondje ih obitava pedesetak.

Od Tolina su nastavili ka Orašju i naselju Ugljara u kojem, nije šala, možete vidjeti ostatke vunastog mamuta, stepskog bizona, vunastog nosoroga, kao i golemog jelena, starosti oko 12.000 godina. Svi eksponati izloženi su u galeriji Abonos, gdje se može kupiti i naručiti stilski namještaj napravljen od abonosa koji je nekoliko hiljada godina sazrijevao u mulju rijeke Save, dok ga, igrom slučaja, nije pronašao Hrvoje Benković, "prirodoslovac, kipar, stolar, arheolog i umjetnik - amater", kako sebe opisuje vlasnik ove galerije.

"Volim Domaljevac, nema predaje", natpis je postavljen na samom ulazu u taj grad, također pogođen poplavama i koji objašnjava predanost, volju, rad i trud Domaljevca i regije koja se razvija oko Velike i Male Tišine. Domaljevac danas izgleda čisto i uredno i bez ikakvih vidljivih tragova poplava koje su ljude natjerale da se privremeno presele, baš poput roda. Na lokalnim stubovima za struju rode svijaju svoja gnijezda. Rode su ovdje poput kućnih ljubimaca - nešto kao psi lutalice u Sarajevu ili krave i majmuni u Indiji, pa mještanima nije bilo jasno zašto bi ih neko fotografisao.

Posavina je regija pred kojom je, zahvaljujući prije svega pticama, ali i vrijednim ljudima, neobičnim zanatima i odličnoj hrani, ogromna mogućnost da iskoristi potencijal kojim raspolaže. Novac ne pada s neba ali bi baš odatle, uz trud i rad, mogao doći.

U fotogaleriji pogledajte šta su članovi udruženja Terra Dinarica zabilježili za vrijeme istraživanja posavskog kraja.