Radiosarajevo.ba u Dječijem domu Bjelave: Kao da smo prepušteni sami sebi (FOTO)

Dječiji dom Bjelave osnovan je davne 1900. godine u Sarajevu. Kroz historiju se nalazio na više lokacija u gradu, a nakon Drugog svjetskog rata ostaje samo na jednoj lokaciji - na Bjelavama.

Od 1966. do 1992. ova ustanova je nosila ime Ljubica Ivezić, a od 1992. godine ima naziv Dječiji dom Bjelave.

Razgovarala: Hilma Unkić, Radiosarajevo.ba
Foto: Velija Hasanbegović, Radiosarajevo.ba

Danas u domu boravi 97 djece bez roditeljskog staranja, što je manje nego prethodnih godina kada je ovdje redovno bilo smješteno više od 100 djece.

Porodice iz kojih djeca dolaze su porodice u teškom stanju, u kojima se roditelji bore s alkoholizmom, narkomanijom, lošim financijskim stanjem. Tu su i roditelji koji boluju od psihičkih bolesti i oni koji se nisu sposobni brinuti za svoju djecu. Manje, ali ipak zastupljeni razlozi su i vanbračna trudnoća, a zatim i osude i pritisak porodice.

U domu postoji više odjeljenja: odjeljenje beba, odjeljenje predškolskog uzrasta i tri odjeljenja djece koja pohađaju osnovnu i srednju školu, a o svima njima brine se oko 60 zaposlenih.

„Nastojimo stvoriti ambijent sličan ambijentu prave porodice. To je, naravno, nemoguća misija u onom potpunom smislu porodičnog miljea, ali mislim da postoji velika razlika u onome šta je ovoj djeci prije nuđeno, i ono što sada imaju“, kaže sa Radiosarajevo.ba direktor Dječijeg doma Bjelave Saudin Đurđević.

„Ovaj posao se mora voljeti, i mora se razumjeti. Mislim da ljudi koji imaju svoju djecu kod kuće imaju poseban osjećaj za ono što je potrebno ovdje uraditi. Ja ovdje ostavljam djecu, i idem kući svojoj djeci, i tamo me čekaju neke druge obaveze i rutine, ali zaista često razmišljam je li u domu sve u redu, jesam li uradila sve ispravno, čujem se s kolegicama i razgovaramo o poslu. Zaista je i ovaj dio mnogo prisutan u privatnom životu“, govori odgajateljica Munevera Jusufović.

Stigma i diskriminacija još uvijek dio svakodnevnice

I pored nastojanja i mnogih reformi u sistemu obrazovanja, ova djeca i dalje nailaze na poteškoće u školama, ali i općenito u društvu.

„Mislim da još uvijek postoji stigma, a i blaga diskriminacija, kada je riječ od djeci koja dolaze iz ovakvih ustanova. Ako samo zagrebemo po površini možemo reći da se tretman ove djece u društvu ne razlikuje od onog koji imaju druga djeca, ali ako gledamo dublje, naravno da to nije baš tako“, dodaje direktor doma.

Problema s kojima se odgajatelji i rukovodstvo ove ustanove susreću je mnogo. Male plaće, previše djece u malom prostoru i mnogi drugi tehnički problemi dio su svakodnevnice. Ipak, ono što najviše boli zaposlenike jeste tretman koji ova djeca imaju u široj društvenoj zajednici.

„Ponekada se osjećamo da smo sami, i da smo prepušteni sebi. Ne govorim o onom financijskom segmentu, nego o tome da se nekada osjećamo sami kada nastojimo riješiti egzistencijalna pitanja ove djece, i ne samo njih, nego generalno djece koja su na nekoj socijalnoj margini“, kaže Đurđević.

Šta nakon 18 godina

Teško pitanje je šta kada ova djeca napune 18 godina. Prema zakonu, ukoliko ne nastave školovanje, djeca moraju napustiti ovu ustanovu. U domu nastoje pronaći posao za takvu djecu, ali to nije uvijek tako jednostavno.

„Jako je tužno i dramatično to šta se dešava nakon 18 godina boravka u ovoj ustanovi. Ti se problemi sada rješavaju u hodu, a zadnje što smo učinili je otvaranje Kuće za mlade, koja još uvijek nije u funkciji, ali se nadamo da će to biti do proljeća. Ona bi pružila mogućnost tim mladim ljudima da dovrše proces sazrijevanja. Imamo danas jednu generaciju djece, koju i ja poznajem; ako bih smio generalizirati – pola ih se snašlo, pola nije. Neki su otišli u inostranstvo, neki imaju posao, a neki su borbu za život shvatili kao otimačinu od drugih. To se kao bumerang vraća ovom gradu“, priča o ovom problemu Đurđević.

Apel: "Djevojka je dobila rješenje o napuštanju doma, ali još uvijek joj nismo našli posao."

„Imamo djevojku koja je već prošle godine dobila rješenje da mora napustiti dom. Mi smo u potrazi za poslom već dugo vremena, ali nismo uspjeli u tome. Djevojka je završila tekstilnu školu, i ovim putem molim sve koji mogu nešto uraditi da se ona zaposli. Djevojka trenutno ne živi u Domu, živi s momkom, ali treba našu pomoć“, uputio je apel direktor Doma svima onima koji bi mogli pomoći.