Parkour je strast koju razumije samo traceur

Razgovarala: Anesa Marić, radiosarajevo.ba

Ulični sport parkour, u kojem akteri bez ikakvih rekvizita izvode spektakularne skokove, salta, okrete i druge akrobacije koristeći već postojeće prepreke, u našoj zemlji i nije toliko raširen. Srećom, postoje i ovdje entuzijasti koji se ovom vještinom strastveno bave. Ovo je priča o njima.

Za sebe kažu da su 'traceuri', a okupljeni su u Bosnia Parkour Nation Burn Teamu. Ima ih desetak, a pored parkoura, ovi momci bave se i freerunningom. Nedavno smo ih upoznali i kroz popularni video u kojem su predstavili  'Nove discipline ZOI 2012 - Lavording'

Parkour je prirodna metoda razvijanja ljudskog tijela kako bi bilo sposobno kretati se što brže, sigurnije i efikasnije kroz okolinu, koristeći samo svoje tijelo i um. Traceurima se nazivaju oni koji praktikuju ovu vještinu.

Traceuri, ili kako smo ih do sada pogrešno zvali 'parkurovci', svoje vještine treniraju na svakom mjestu koje im se učini dovoljno izazovno za izvođenje flow-a (kretanja), a kako kažu, svaki trening im protekne sa osmijehom na licu. Tako to biva kada se bavite onim što volite.

O ovoj vještini, popularizaciji parkoura i planovima traceura u našoj zemlji razgovarali smo sa Benjaminom Bakovićem, studentom druge godine Pravnog fakulteta u Kiseljaku, kojeg s pravom možemo nazvati pionirom parkoura u našoj zemlji. 

Radiosarajevo: Od kad se baviš parkourom, kako je sve to krenulo i zašto baš ova vještina?
Baković: Parkourom se bavim od 2008. godine, a zanimanje za ovu vještinu počelo je još dok sam kao jako mali gledao Power Rangerse i filmove Jackie Chana. Uvijek sam volio gledati te akrobacije iako tada nisam znao šta je to zapravo, ni kako se zove. Ranije sam trenirao mnoge sportove, ali ni o jednom nisam razmišljao toliko često. Za mene ne postoji bolja vještina, o njoj jednostvano razmišljate dok pričate sa nekim, dok gledate TV, kada ste pri kompjuteru... Takvu strast jedino mogu razumjeti traceuri, jer mi jednostavno živimo parkour, onaj osjećaj koji je savršen!

Radiosarajevo.ba: Koliko je zapravo opasno ovo što vi radite?
Baković: Ovo jeste opasna vještina, ali opasna je onoliko koliko mi to želimo da bude. Mi imamo postavljene grance do kojih idemo. Ima ljudi i koji idu i preko granica, ali njihove šanse za uspjehom su znatno manje, jer tada njima upravlja samo adrenalin. Kada se poveća adrenalin u krvi trebate samo stati i ne raditi to što ste naumili, jer upravo tada se dešavaju gadni padovi, koji mogu nositi grozne posljedice. I kod nas je bilo povreda, ali sitnih - malo su bolili zglobovi, cjevanice, tabani i to sve zbog nepravilnosti treniranja. A nažalost, dva druga su završili sa lomovima, nakon čega su se morali prestati baviti parkourom i freerunningom.

Radiosarajevo.ba: Radi se o vještini koja nije popularizovana u BiH... Šta radite po tom pitanju?
Baković: Što se tiče popularizacije, dajemo sve od sebe da u što većoj mjeri učinimo dostupnim ovu vještinu mladim ljudima i da onima koji se nisu susreli sa njom u što bolje dočaramo sve njene ljepote. Od samog početka bavljenja parkoura radim na tome. Trenutno, zajedno sa Burnom, planiramo organizovanje  regionalnog takmičenja, koje bi se održalo narednog ljeta. Ne želimo brzati stvari, želimo osposobiti još nekoliko naših traceura, koji će našu zemlju predstaviti u najboljem svjetlu, pred sudijama, ali i publikom.

Također, imat ćemo Parkour radionicu početkom aprila u Sarajevu, gdje će nam Burn omogućiti palete i još neke sprave da bismo to napravili kako treba. Udružili smo se traceurima iz Hrvatske, Srbije i Slovenije, čija nam iskustva u organizovanju takmičenja i radionica mnogo znače.

Radiosarajevo.ba: Da li ineteresovanje mladih za parkour raste i da li ima djevojaka u BiH koje se njim bave?
Baković: Mladih je sve više i to je ohrabrujuće! Pored mene tu je još devet momaka u koje zaista vjerujem, jer vidim njihov napredak i da im odlično ide. Sada više ne uče samo oni od mene, sada i ja učim od njih. Do sada su trenirale dvije djevojke, koje su naučile do pet i više salti, ali ih u zadnje vrijeme ne viđam na treninzima. Bilo bi dobro kada bi se još djevojaka uključilo, ali ne zbog toga da bi bile prve u BiH koje se ovim bave, već  da zaista žele nešto postići. 

Ovim putem pozivam sve mlade da 'bace like na našu Facebook stranicu i da se tu obrate ukoliko žele početi trenirati parkour i freerunning!

Radiosarajevo.ba: Šta treba posjedovati neko ko želi da vam se pridruži?
Baković: Kao i za svaki sport, prvenstveno predlažem da se počne trenirati u što ranijoj dobi. Svi oni koji žele da nam se pridruže moraju imati jaku volju i želju, moraju biti uporni, jer se rezultati ne pokažu u par prvih mjeseci. Pored tih, nazovimo osnovnih uslova, za ovu vještinu najvažniji su gipkost i eksplozivnost. S tim u vezi, onim nešto starijim osobama, posebno ukoliko ranije nisu trenirali neki sport, bilo bi teže napraviti neki značajniji rezultat, ali naravno, ni to nije nemoguće.  

Radiosarajevo.ba: Koliko vremena posvećujete treninzima i kako parkour usklađujete sa svakodnevnim obavezama?
Baković: Pa recimo, ja sam uzastopno trenirao dvije i pol godine, po 6-8 sati dnevno, no sada su došle obaveze - posao, fakultet... tako da više nemam toliko vremena. Sada treniram vikendom, obavezno, a radnim danima to činim koliko mi svakodnevne ovaveze dozvoljavaju. Mlađi sada, baš kao što sam ja to radio u početku, treniraju non-stop, što je  veoma dobro. Odlično je i što sve to rade sa mnogo entuzijazma i zanosa.

Radiosarajevo.ba: Da li imate nečiju finansijsku podršku ili se sami snalazite?
Baković: Pored već pomenutog Burna dobili smo pomoć od firme Gajic koja nam je poklonila trenerke, majice i marame. U potrazi smo za sponzorom, koji mi nam pomogao u tom smislu. Inače dio novca koji sami skupljamo za treninge u FIS-u, stavljamo u kasicu prasicu za Bosnia Parkour Nation sprave koje namjeravamo postaviti u Skejt Parku na Marijinom Dvoru.

Radiosarajevo.ba: Svjetska takmičenja i tvoji planovi?
Baković: U svijetu postoji Art of Motion gdje se takmiče velikani i upravo odlazak na ovo takmičenje je i moj cilj. Što se tiče rezultata – zauzeti  prvo, drugo ili treće mjesto, to me uopće ne zanima...bitno mi je učestvovati i doživjeti sve to. Već 9. marta idem u Bremen, gdje se održava sajam ekstremnih sportova. U Njemačkoj ću tako svojim učešćem promovisati parkour zajedno sa Teamom Ashigarom, koji mi je u finansijskom smislu omogućio da tamo odem. To je veliki korak za mene jer tu će biti i Enis, Jason i Pasha, inače veoma dobri  traceuri, ali i dobri prijatelji.

Radiosarajevo.ba: Šta za tebe znači bavljenje ovom vještinom, je li to jednostavno rečeno stil života...kako bi ti to opisao?
Baković: Upravo, kako bi mi traceuri to rekli, ovo je način života. Sa parkourom svijet stvarno gledate drugim očima. Prije dok smo bili 'normalni' ljudi i nismo se bavili parkourom, toliko puta smo prošli kroz grad, svim tim ulicama ne zapažajući sve te prepreke. Sada dok treniram parkour obratim pažnju na svaku prepreku, počevši od malog kamenčića, pa sve do velikih zgrada i u razmišljanju na koji način preći preko svih tih prepreka... Zaista je nevjerovatno baviti se parkourom, osjećaj je to za koji se može umrijeti!