O knjizi 'Feminizam i kako ga steći'

Piše: Nada Ler Sofronić

U vremenu u kome je ono što se danas naziva, ili bolje rečeno samonaziva feminizmom, definitivno izgubilo kritičku oštricu kako prema vladajućoj društvenoj paradigmi, tako i prema seksizmu, malograđanštini u našem svakodnevnom životu koju ta paradigma proizvodi, knjiga Đurđe Knežević Feminizam i kako ga steći (Fraktura, Zagreb, 2012) djeluje kao utjeha da ipak nije sve izgubljeno.

Naime, nije to onaj otužni, estradni feminizam vagininih monologa, niti je to sterilno lamentiranje nad nasiljem nad ženama ili “nedovoljnoj zastupljenosti žena u politici”; nije to beskrajno mlataranje statistikama bez upita zašto su one takve, na štetu žene i zašto su sve gore. Još manje je to kvazi postmodernističko visokoparno zamajavanje “politikama identiteta“ i postmodernističke relativizacije čime je feministički mainstream vješto izbjegavao pitanja u kakvom mi to društveno ekonomskom i političkom sistemu danas živimo.

Ženska prava u kapitalizmu

Đurđin feminizam nema dakle ništa sa onim feminizmom koji je poodavno abdicirao sa mjesta prvog među progresivnim pokretima koji pokreću strukturne socio-kulturne promjene i koji se udobno smjestio u koordinate neoliberalnog kapitalizma.

Ovo nije feminizam tipa “ne čačkaj mečku, pravi predstavu” kojeg smo toliko site. Implicitni, a u nekim tekstovima i eksplicitni fokus ove knjige je upravo ono oko čega feministički mainstream danas obilazi kao mačak oko vruće kaše: to su krupna pitanja o uzrocima ćorsokaka u kome su se našla ljudska prava žena u tipu kapitalizma koji danas živimo i kako funkcionira sprega između njega i patrijarhata koji ovdje moćno vlada kao ekonomski, socijalni , politički i kulturni obrazac.

Moralna lekcija „pripitomljenom“ feminizmu

Beskompromisno reagujući gotovo na dnevnoj bazi na konkretne primjere konzervativizma, seksizma, mizoginije, primitivizma i nasilja u samom srcu javnih i političkih centara moći, autorka daje moralnu lekciju tzv. feministkinjama koje imaju slijepu mrlju za ono što im se pod nosom dešava, pa čak i u vlastitoj radnoj sredini i čija je izgleda jedina profilirana politička strategija politika nezamjeranja i zaobilaženja suštine.

Za razliku od feminističkog mainstreama, Đurđa Knežević ne očajava i ne lamentira nad užasom nasilja nad ženama, na primjer, nego ukazuje na njegovu duboku ukorijenjenost u samoj prirodi sistema. Ona reaguje promptno, bez dlake na jeziku i političke kalkulacije i hrabro preuzima rizik ostrakizma, bilo da je riječ o sramnoj mizoginoj sudskoj praksi, primitivnoj i seksističkoj uređivačkoj politici u medijima, licemjerstvu glorifikacije materinske žrtve u kvazi patriotske svrhe, licemjernom ponašanju i pedofiliji i mizoginiji sklone crkve, ili da je riječ o primitivnim i seksističkim ispadima političara i javnih đelatnika. Sa istom lucidnošću ona reaguje i na estradno i profitersko ponašanje feminističkog biznis mainstreama koji ne samo da ne reaguje, nego se licemjerno prilagođava vladajućim centrima moći.

Moćne žene sa Forbesove liste

Za razliku od feminističkog mainstreama, autorka se usuđuje reći i napisati da su navodne ženske ikone u demokratijama savremenog globalnog kapitalizma, od kojih su neke dospjele kao moćne žene i na, Forbesove i slične liste (pri tome ne mislim na recentni hrvatski slučaj), zapravo i same agenti sistema koji melje i eksploatiše u najvećoj mjeri upravo žensku radnu snagu, a političarke i menadžerke sa tih lista ne pokazuju ništa više rodne osjetljivosti od prosječnog konzervativnog muškog političara, multimilijardera ili bankara sa desnice.

Đurđa Knežević odbija feminizam čija je jedina kritička pozicija spol i konzervativni esencijalizam, to jest, da su žene bogom dane da budu mirotvorke, na primjer, i argumentovano pokazuje da sama činjenica biološkog spola ne utječe bitno na njihovo socijalno i političko ponašanje.

Najznačajniji kvalitet knjige Đurđe Knezević Feminizam i kako ga steći, jeste da se ova zbirka njenih, pitkih, provokativnih i duhovitih publicističkih radova pisanih kroz gotovo cijelu deceniju (između 2002 i 2010 godine) zapravo može čitati kao pledoaje za formulisanje jedne kritičke, autonomne feminističke pozicije i artikulaciju političke platforme za feminizam koji osporava vladajuću paradigmu i zaista pokreće strukturne društvene promjene danas i ovđe. Što je ustalom i njegova, nažalost duboko potisnuta, osnovna zadaća.

Tekst je objavljen na Oneworldsee.org.