Nisam li pjesnik, ja sam barem četnik

Piše: Amer Tikveša, BH Dani

Kada je u Sarajevu 1990. obnovljeno Srpsko prosvjetno i kulturno društvo Prosvjeta, za njenog predsjednika izabran je bio Vojislav Maksimović. Maksimović je u to vrijeme, kao i za vrijeme rata, bio jedan od najbližih suradnika Radovana Karadžića. Bio je jedan od inspiratora i ideologa zločina nad nesrbima, a smatra se i za jednog od najodgovornijih kada su u pitanju zločini na teritoriji općine Foča, gdje je bio jedan od glavnih ljudi u Kriznom štabu za vrijeme rata.

Prosvjeta i SDS

Neosporiva je, gotovo nužna uloga SDS-a za obnavljanje Prosvjete, jer političko jedinstvo Srba uključivalo je i njihovo kulturno jedinstvo, a da bi se ono ostvarilo SDS je preuzeo ideološko, kadrovsko i svako drugo ustrojstvo svake institucije koja je bila određena kao srpska. U ratu, naravno, tako ustrojena Prosvjeta nije mogla egzistirati na teritoriji koju su kontrolirale bošnjačke i hrvatske vojne snage. Ona svoj rad nastavlja u RS-u i zaista je bitna ideološka razlika između Prosvjete koja djeluje tamo i one koja djeluje na prostoru Federacije BiH. Prosvjeta iz RS-a ideološki je pozicionirana krajnje desno. Jedan od njenih glavnih ljudi i dalje je Maksimović, on je i priredio posljednji Prosvjetin Kalendar. Ona je jedan od glavnih zastupnika tendencije u kreiranju srpskog kulturnog i nacionalnog identiteta baziranog na viktimologiji. To je priča o Srbima kao o žrtvama, o Srbima okruženim neprijateljima sa svih strana. U srpskoj nacionalnoj svijesti pozicija Srba kao žrtve konotira najveću žrtvu u kršćanskoj mitologiji: Isusa. To je, naime, jedna od glavnih ideoloških potki srpskog nacionalizma koja pravi vezu između Srba i Boga i preko koje Srbi postaju odabrani, Božji, nebeski narod. Samim tim, zločin koji Srbi počine nije zločin, jer žrtva ne čini zločine, ona se brani. S druge strane, ma kako on monstruozan bio, taj čin uništavanja drugog nije ništa drugo do Božji gnjev koji preko ruku Srba nalazi svoju realizaciju, između ostalog, i u genocidu. Npr., Mladićeva osveta Turcima u Srebrenici. Genocid je tako, između ostalog, produkt i jedne tendencije u srpskoj kulturi upregnute za ostvarenje projekta Svi Srbi u jednoj zemlji. Nezanemarljiv zastupnik te tendencije je i Prosvjeta iz RS-a.

Prosvjetu u Federaciji BiH formirali su i održavali oni ljudi koji su u tom projektu vidjeli zlo i ponudili kakvu-takvu mogućnost ideološkog pluralizma među Srbima, pogotovo među srpskim institucijama. U diskursu srpskog nacionalizma to su oni Srbi koji važe za Alijine, za izdajnike, za brankoviće i sl. Odbačeni u potpunosti od dominantne ideologije među Srbima u BiH, a to je nacionalizam u njegovom najekstremnijem vidu, ne može se reći da su ikad u potpunosti bili prihvaćeni na teritorijima gdje su dominantni Bošnjaci i Hrvati. Na bošnjačkoj teritoriji ono što važi za srpsko u većini slučajeva odraz je toleriranja, dakle ne potpunog prihvaćanja i davanja tome jednakog statusa kao bošnjačkom. Nerijetko je na tome bošnjačka politika nastojala i profitirati kroz stvaranje privida multietničnosti i mogućnosti BiH kao ravnopravne države svih njenih građana bez obzira na naciju, vjeru i sl., te da je ta i takva BiH jedino moguća među Bošnjacima.

U dijelu BiH sa hrvatskom većinom prema srpskoj manjini niti i prema čemu srpskom nije pokazano ni toleriranje dok se nisu desili hrvatsko-bošnjački sukobi. Svjedoče tome porušeni vjerski objekti diljem teritorija sa hrvatskom većinom, popaljene kuće, ubijeni ljudi... Ambijent za stvaranje minimuma tolerancije prema Srbima javlja se kad Srbi postaju plodotvoran politički, a u nekim dijelovima BiH i vojni saveznik Hrvatima u ratu protiv Bošnjaka. Dakle, ti Srbi koji su bili izloženi svakovrsnim opasnostima među većinskim Bošnjacima i Hrvatima, nezaštićeni, na razne načine ranjivi, pogotovo oni na kulturnom, političkom, bilo kakvom javnom poslu djelujući, u ratu su, a dobrim dijelom i poslije rata, bili jedini tračak svijesti kod drugih o tome da srpsko ne znači isključivalačko pa i zločinačko. Dakle, ovi drugi nisu Alijini, ali oni prvi definitivno jesu Radovanovi Srbi. Drugi su samo Srbi.

Karadžić i u Federaciji

Ako je tim prvima, Radovanovim, preko Prosvjete ili bilo čega, na prostoru onoga što je Dejtonskim mirovnim sporazumom nazvano Federacija BiH, bilo onemogućeno djelovanje, danas više nije. Osim federacijskih odbora srpskih političkih nacionalističkih partija, dakle političkog oblikovanja Srba u nacionaliste, danas imamo to i na kulturnom planu.

U aprilu je u Mostaru formiran gradski odbor Prosvjete, kojem je krovna organizacija ona iz RS-a. Za predsjednika tog odbora izabran je Aleksandar Ratković, a za potpredsjednike Ranko Čvoro i Veselin Gatalo. Ovaj posljednji je medijski najeksponiraniji i najaktivniji kad je riječ o organizaciji odbora. On je povodom osnivanja odbora rekao: “Mostar je dugo bio uskraćen za autentičnu kulturu, uključujući i srpsku na kojoj je ogromnim dijelom i ustanovljena kultura i istorija Hercegovine. Šantićev i naš Mostar će nastaviti tamo gdje se stalo nakon kratkog oživljavanja mostarske prosvjete te 1990 godine.”

Jasno je sa čime se tu pravi kopča, s onim monolitnim Srbima, po principu kakav Radovan takvi i ostali. Prešućuje se činjenica da se nije stalo devedesetih, da već niz godina iza rata Prosvjeta u Mostaru postoji, a jedan od njenih ključnih ljudi je Ratko Pejanović. On novoformirani Gradski odbor smatra nelegalnim, jer prosvjeta iz RS-a ne može bez registracije djelovanja na prostoru cijele BiH praviti odbore po Federaciji niti se to obratno može dešavati. Osim toga, u Prosvjetinom statutu, onom iz 1902., koji nije po tom pitanju nikad mijenjan, ne postoji nešto što se određuje kao gradski odbor. Pejanoviću je ovdje indikativna i podrška grada jednom takvom odboru, a nju vidi u tome što je Prosvjeta, čiji je on član, izbrisana sa spiska za dodjelu budžetskih sredstava, a na njega je stavljena humanitarna crkvena organizacija Dobrotvor.

Inače, crkva je u Mostaru sklonija ovoj novoj Prosvjeti. Osim što Gatalo prešućuje tu Prosvjetu, prešućuje i da je ona do danas organizovala Šantićeve večeri poezije čiju je nagradu i sam jedne prilike dobio: “Želimo da vratimo dostojanstvo književnoj nagradi Aleksa Šantić i manifestaciji Šantićeve večeri, koje ćemo održati na ljeto.” Da li su ta nagrada i ti susreti imali dostojanstvo kad je on na njima učestvovao, odnosno dobio nagradu, ili su ga upravo tad izgubili? A šta smatra autentičnom srpskom kulturom i na koji način će vratiti dostojanstvo Šantićevim večerima poezije, pokazalo se već prvom aktivnošću novoosnovanog gradskog odbora: dovođenje Matije Bećkovića i Rajka Petrova Noge u manastir u Žitomisliće. 5. 6. su gostovali, a taj događaj predstavljen je kao najava za nadolazeće Šantićeve večeri poezije.

Ako su oni najava, kakva li nas tek četničija očekuje na samim susretima, možda Bora Čorba, glavom i bradom. Bećković i Nogo pripadaju upravo spomenutom viktimološki postuliranom modelu srpske kulture i jedni su od najznačajnijih propagatora tog modela. Bećković je monarhist kojem je Kosovo “najskuplja srpska reč”, propagator “ćeranja”, a Nogo Srbe poredi s krompirom, jer se pod zemljom najbolje razmnožavaju i priča o 5.000 istih na najbrutalniji način mučenih i ubijenih u Sarajevu za vrijeme rata. Kad je o Hercegovini riječ, smatra dobrim “savjet” dat Srbima u ustaškoj pjesmi za vrijeme Drugog svjetskog rata da iz Hercegovine idu preko Drine, jer da su to poslušali, ne bi se desili zločini nad njima. Obojica su, naravno, veliki prijatelji Radovana Karadžića i brojnih drugih zločinaca iz srpskog naroda koje se trude pretvoriti u heroje. Radi se ustvari o poetskoj nekrofiliji, o proročkom diskursu, jer njihova poezija, kao i u svakog narodnog glasnogovornika, nema zapitanosti nad bilo čim, već pretendira da je konačan i istinit odgovor na neko pitanje koje se tiče sudbine nacije, a svi ti odgovori itekako imponira srpskom nacionalizmu. Dakle, za Gatala se autentična srpska kultura ukazuje u djelu ove dvojice.

Iznenađujuće je, međutim, da niko ni iz sarajevske ni iz mostarske Prosvjete ovaj problem ne vidi kao problem političko-ideološke prirode, svi ga vide kao administrativno-pravni problem. Tako, recimo, Milica Kajević, predsjednica Upravnog odbora Prosvjete Sarajevo, ne čita u ovome ništa ideološki problematično, ali pravno da. Bećkovića smatra dobrim pjesnikom, u čijem odabiru ne vidi ništa loše, ali s njegovom se ideologijom, kako kaže, ne slaže.

Dušan Jovanović, predsjednik Prosvjete RS-a, na pitanje da li su Bećković i Nogo šamar javnosti u Federaciji, kaže da je takav pristup stvari dnevnopolitički, a da se u tom događaju radi o umjetnosti. Na pitanje zašto baš njih dvojica, a ne neki drugi srpski pjesnici, odgovara da se radi o medijski najeksponiranijima, o onima koji su u stanju privući veliki broj publike. Pozicioniramo li ovaj događaj u trenutnu političku konstelaciju, on uveliko izlazi iz okvira umjetničkog događaja, sve i kad bi se mogla oprostiti ideologija zločina Bećkoviću i Nogi. Naime radi se o političkom događaju par excellence.

U vrijeme Dodik – Čovićevog saveza, ovaj događaj nije ništa drugo nego učvršćivanje istog i preko kulture. Na mjestu gdje je hrvatski zločin nad Srbima bio nesagledivih razmjera, dešava se oprost. Ne te vrste da se on traži od Srba, već da jedna ideologija zločina oprašta drugoj ideologiji zločina s kojom je bila na suprotstavljenim stranama u ratu. Dakle, oprost u cilju zaborava za sva međusobno učinjena zla, a zarad saveza u obostranu korist. Uglavnom, sad je poznato, rečeno diskursom srpskog nacionalizma, osim Alijinih, Mostar sad ima i Radovanove, odnosno Dodik – Čovićeve Srbe i to je od sada grad i njihove (ne)kulture.

Tekst prenosimo iz BH Dana uz dozvolu autora