Kako ne biti papak oko pape, a i inače

Kraljević o Franji

Možete li vjerovati da danas u poplavi nižerazrednih kadrova i svakovrsnih diletanata koje nam partijske oligarhije serviraju kao “kandidate za novu vlast, spremnu za dijalog”, postoje ljudi koji govore pametno i iskreno? Ne možete, naravno, jer vas je varalo sa svih strana, ali vjerujte da je u diplomatskim i političkim krugovima, bilo i inteligentnih i ljudi s integritetom koji se nisu dali “na bubanj” jeftinog nacionalizma.

Dokaz da je Ii tako moguće je, recimo, Širokobriježanin Vlatko Kraljević, nekada u devedesetim u dva mandata veleposlanik BiH u Rimu i Vatikanu. Ovaj latinist, profesor francuskog najsuvislije je prokomentirao najavljeni dolazak pape Franje u Bosnu i Hercegovinu, u junu ove godine, rekavši za dnevnik.ba, između ostalog da “Papa u BiH ne dolazi kao predsjednik države-grada, nego kao poglavar Rimokatoličke crkve, da ohrabri bh. katolike da ostanu tu u svojoj vjeri i zemlji.”

Ko je kriv?

Kraljević s lakoćom objašnjava zašto je Papa za posjetu izabrao BiH prije nekih susjednih država: “Bosna i Hercegovina je i multireligijska (i polietnička) država s velikim postotkom muslimana, Sveta Stolica ju kao takvu želi sačuvati kako bi mogla biti država uzor i model za države budućnosti. Jer, vrijeme „etnički čistih" država je prošlo, globalizacija potiče migracijske procese, a njihova posljedica će biti mixtum-državne zajednice u etničkom i religijskom smislu.”

No, ono što je profesor Kraljević izveo sa odgovorom na pitanje je fakat “potez za notes”. Upitan “kako je pokojni, sada već sveti, papa Ivan Pavao II. dva puta bio u Bosni (1997. u Sarajevu, a 2003. u Banjaluci), a Hercegovinu i Mostar nije posjetio, makar najveći dio bh. katolika živi na ovom prostoru”, Hercegovac Kraljević ga je odmah “zakucao”: 

“Mislim da je odgovor na ovo pitanje najbolje tražiti od onih koji su postavili golemi križ na Humu ili izgradili stometarski zvonik franjevačke crkve.”

Lijepo je, eto, znati da svi skupa (nekada) nismo papci, i da još uvijek postoje oni koji nisu pristali da to budu. Vlatko Kraljević je, dakle, u svakom slučaju dostojan svoga prezimena. Biti kraljević (princ) u ovakvo vrijeme, možda nije svakidašnje, ali je, svakako, ljekovito.