Kako je čika-Huso linijarom rezao baklave

Negdje popodne ili predveče za Bajram komšije nam vraćaju tanjure od Uskrsa i Vaskra - pune baklava, ružica i ostalih kolača.

Tekst u rubrici Šta drugi pišu preuzimamo s prijateljskog portala Al Jazeera.

Piše: Zvonimir Nikolić

Kada u Sarajevu provedeš sve svoje godine života, naučiš i običaje i neka pravila ponašanja. Sjećam se još kao dijete da moja mati nije nikada prala veš niti ga sterala na balkonu kada je Bajram. Još pamtim šamar moga oca kada sam na dan Božića i pred sam dolazak gostiju, kao dječak, istim nožem zarezao i komad prasetine i jagnjetine. 

A mi djeca... mi bismo se radovali svakom prazniku kao svom, jer smo znali da će biti kolača. Uz odrastanje naučiš da postoji i nekoliko dana u godini kada smo (samo taj dan) drugačiji jedni od drugih. Sjećam se, kao momci, gimnazijalci, da je naš drug Mirza odlazio pred mrak na iftar sa svojim roditeljima. A mi smo ga čekali u "Parkuši" da se vrati. Možda u to doba vjerski praznici nisu tako svečano obilježavani kao sada, jer mnogi nisu htjeli rizikovati karijeru koja je dobrim djelom bila uslovljena i članstvom u Savezu komunista. 

A opet, ne mogu da se ne sjetim baklave tete Dude, majke moga kuma Mesuda, baklave tete Hajre, majke mojih prijatelja Maide i Ize, koje bi čika-Huso uz pomoć lenjira izrezao da svaka baklava bude ista u milimetar. Ili baklave koju je pravila teta Vasva, majka Snježanine kume Dine. Da li je tajna bila u načinu pečenja (da nikada previše ne potamne), količini oraha, načinu pravljenja tirita ili pravom omjeru šećera u agdi - ne znam. Ali znam da su zaista baklave tete Vasve bile nekako drugačije. I izgledom i ukusom.

Poseban okus i miris

Svako onaj ko je rođen i rastao u Sarajevu, ne može da se ne raduje somunima koji su u vrijeme ramazana drugačiji nego inače. Posuti ćurekotom koji im daje poseban okus i miris. Taj mjesec i ulice grada mirišu drugačije. Kad smo se tek vjenčali, htjeli smo da živimo sami, pa smo iznajmili stan u ulici Kriva. Iznad Logavine. Koja ima 350 brojeva i gotovo svaki ima i A, B, C... 

Prizemlje kuće sa predivnim cvijećem u bašti na putu do kuće i još ljepšom verandom. Znam da smo prvo jutro nakon povratka sa bračnog putovanja i prvo jutro u "našem" stanu, uz kafu na verandi, shvatili da smo gotovo prekoputa bob-staze na Trebeviću. Ali taj period u toj ulici je bio prelijep. Svako veče bi dolazili neki momci na vrata sa korpama punih toplih somuna, a predivne gazde kuće bi nam se danima izvinjavali zato što oni, eto, kao hodaju po noći. Mada ih mi nikada nismo ni čuli.

Kada u Sarajevu provedeš sve svoje godine života, naučiš i običaje i neka pravila ponašanja. 

Nekoliko godina pred rat, zbog bolesti punice, doselili smo kod Snježaninih roditelja na Grbavicu. U vrijeme ramazana nikako nismo jeli hljeb, jer je punac Bogdan, dijete Kovača, svaki dan išao po somune kod neke, kako je on zvao - Mujćinovke na Baščaršiji. U njegovom izgovoru nije postojalo slovo "č", tako da se i ta žena zvala Mujćinovka. Govorio je da su tamo najbolji. Iako smo ga mi ubjeđivali da ima i boljih somuna, nikada nije promijenio pekaru.

Ratni Bajrami

Zadnji Bajram pred rat i nije nešto čega se rado sjećam. Ali, ipak, ne mogu da se ne sjetim onih Bajrama iz rata, kada bismo u jedinici imali nešto bolji obrok nego inače i kada bismo poslije ručka zasladili hurmašicom. U mojoj jedinici Armije BiH isti takav ručak bi bio i za Božić, Uskrs, Vaskrs. Uvijek bi bila po hurmašica za svakog vojnika. Mnogi bi tu hurmašicu spakovali u salvetu ili umotali u papir da je ponesu kući.

Svako onaj ko je rođen i rastao u Sarajevu, ne može da se ne raduje somunima koji su u vrijeme ramazana drugačiji nego inače. 

Da je podijele sa suprugom ili odnesu svom djetetu. U to doba je i hurmašica bila delikates, jer je kilogram šećera koštao 50KM. A mi smo početkom 1993. godine za 24kg šećera zamijenili gotovo novog Yugu 55 (nekakav PTT) moga brata. To je tada bilo 1.200 maraka.

Mjesec kad mirišu somuni

Nakon rata, Bajram je postao neradni dan. Da smo ostali normalni ljudi kakvi smo nekada bili, trebali bismo se radovati bar tom neradnom danu. Kada se navikneš sa ko zna koliko godina staža na rano ustajanje, onda isti režim važi i za nedjelju i za praznik. Ma koliko sam sebe nagovarao da ću ove nedjelje spavati najmanje do 10, onaj nekakav programirani sat u meni ne dozvoljava nikako san poslije sedam. A taj dan je baš lijepo rano ustati i  biti dio ovoga grada. 

U godinama nakon rata pojavili su se i ulični trubači koji sviraju po sarajevskim naseljima i čekaju novčiće sa balkona. Primijetio sam da im je omiljena pjesma "Ramo, Ramo druže moj". Valjda su tu najbolje savladali i najčešće je sviraju. A taj dan nema one uobičajene i svakodnevne galame po ulicama. Sve je drugačije, svečanije. Već od ranog jutra vidiš ljude koji se vraćaju s namaza i jedni drugima čestitaju Bajram.

Oko podne, ti isti ljudi u pratnji svojih porodica, sređeni i dotjerani, sa punim kesama poklona, i žene sa buketima cvijeća idu u obilazak svojih roditelja ili starije braće i sestara. Negdje popodne ili predveče, naše komšije vraćaju nama one tanjure od Uskrsa i Vaskra pune baklava, ružica i ostalih kolača. Moja mati bi uvijek predveče nazvala da mi izdiktira spisak kome je sve čestitala Bajram. Da ja, ipak, provjerim da nije koga slučajno zaboravila.

Svako veče bi dolazili neki momci na vrata sa korpama punih toplih somuna, a predivne gazde kuće bi nam se danima izvinjavali zato što oni, eto, kao hodaju po noći. Mada ih mi nikada nismo ni čuli.

Majke naših kumova već odavno nisu sa nama, ali nas Dina uvijek obraduje bajramskim baklavama. Koje nisu nimalo lošije nego što ih je teta Vasva pravila. Jer su pravljene na isti način i po istom receptu.

Ponekad me iznervira službenica na nekom šalteru ili gradski saobraćaj, pa onako u sebi opsujem i kažem: Kud i ja ne odoh odavde? Što je meni ovo trebalo? A onda, nekoliko minuta kasnije (čim me malo prođe huja), u sebi pomislim: Ne lupaj, Zvonko! 

Ovo je grad koji voliš. Tvoj dom. I gdje još to na svijetu ulice mirišu mjesec dana? Gdje još na svijetu dobiješ i pojedeš toliko kolača da si vjerovatno zreo za inzulina? Gdje to još na svijetu ima da se gazda izvinjava podstanaru što je napravio nekoliko koraka po noći u stanu iznad?

Mnogi su otišli iz našeg grada. Neki su to htjeli. Neke je povukla ideologija. Neki su morali. Neki nisu imali drugog izbora nego djeci tražiti budućnost po "bijelom svijetu". Ali vjerujem da svako od njih, bar nekad, pomisli: Bože, da mi je onog mirisa sarajevskih somuna... Ramazanskih...

I vjerujem da svako od njih ima svoju tetu Dudu, Hajru, Vasvu i njihove baklave.

Yugo i šećer

Nakon rata, na pijaci Ciglane ugledah natpis... AKCIJA - ŠEĆER KG - 90 FENINGA!! I kažem ženi: "Vidi, Boga ti, dadosmo auto za 22 marke?"

Ali to je bilo neko drugo vrijeme. Ne ponovilo se nikada. I nikome.