Jaz teorije i prakse: Kako poboljšati inicijalno obrazovanje predmetnih nastavnika u BiH

Centar za politike i upravljanje, nezavisni think tank iz Sarajeva, u proteklom je periodu bio posvećen temi usko vezanoj za visoko obrazovanje, tačnije, za univerzitetsko obrazovanje predmetnih nastavnika. 

U sklopu redovnih aktivnosti, istražili su planove i programe po kojima se školuju predmetni nastavnici na Univerzitetu u Sarajevu i sačinili kompletan pregled njihovog inicijalnog obrazovanja s kritičkim osvrtom. U toku istraživanja konsultirali su obrazovne stručnjake: predavače psihološko-pedagoške i didaktičko-metodičke grupe predmeta, te savjetnike iz Prosvjetno-pedagoškog zavoda Kantona Sarajevo, da bi mapirali najveće slabosti trenutnih uvjeta u kojima se nastavnici pripremaju za rad u učionici.

Neki od osnovnih zaključaka analize bili su da budući predmetni nastavnici (nastavnici u višim razredima osnovne, te u srednjoj školi) na Univerzitetu u Sarajevu prva znanja o svojoj profesiji stječu u veoma teškim uvjetima, pritisnuti brojnim i složenim predmetima sa matične studijske grupe (odabrana naučna disciplina) u kontakt s učenicima za vrijeme studija dolaze veoma rijetko, i to u vještačkim, laboratorijskim uvjetima, nisu informirani o savremenim trendovima u nastavi, niti o realijama obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini, te nemaju šanse steći profesionalni identitet koji je nužan za samopouzdanje i efikasnost u budućem poslu. 

Posljedice ovakvog stanja mogu biti dramatične, te školovati nastavnike koji neće moći da odgovore na izazove savremenog, inkluzivnog i interkulturalnog obrazovnog sistema, a samim tim ni na potrebe djece.

Analiza Centra za politike i upravljanje nudi neke mogućnosti za brzo i palijativno djelovanje za poboljšanje na ovom polju, a ovi prijedlozi su nastali u saradnji sa našim sagovornicima: profesorima koji predaju predmete koji su integralni i nezamjenjivi u pedagoškom obrazovanju nastavnika.

O njima možete čitati u sažetku analize ovdje.

Istraživanje, kreirano u saradnji s UNICEF-om u okviru projekata Dijalog za budućnost, donijelo je sljedeće zaključke:

1. Kvalitet nastavnika osnovna je pretpostavka kvaliteta obrazovnog sistema u cjelini, a način na koji se obrazuju nastavnici u mnogome determinira njihov budući rad i karijeru i uvršćuje njihov profesionalni identitet. Čemu bosanskohercegovački obrazovni sistem uči buduće nastavnike? Kako ih priprema za rad u učionici? Da li ih inspirira i uči kritičkom i kreativnom mišljenju onako kako od njega ili nje očekuje da to u budućnosti čini?

Infografika prikazuje uvjete u kojima budući predmetni nastavnici stječu prva znanja o svojoj profesiji. Studenti nastavničkih studija pritisnuti su obavezama matične studijske grupe, o svojoj profesiji uče jako malo, u kontakt s učenicima dolaze veoma rijetko za vrijeme studija, i to u vještačkim, laboratorijskim uvjetima, nisu informirani o savremenim trendovima u nastavi, niti o realijama obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini, te nemaju šanse steći profesionalni identitet koji je nužan za samopouzdanje i efikasnost u budućem poslu.

2. Postoji veliki jaz između teorije i prakse u obrazovanju budućih nastavnika. Trenutni koncept školske prakse studentima ne može ponuditi autentično školsko okruženje u kojem bi mogli testirati vlastite profesionalne vještine. Praktično obrazovanje se oslanja na pripravnički staž kao istinsku „školu“ nastavničke profesije, što je nemarno i nedovoljno, jer je praksa, baš kao i ogledni čas u okviru studija, svedena na pripremu za polaganje stručnog ispita i dobivanje nastavničke „licence“. 

3. Evropski obrazovni sistemi teže da integriraju pedagoška znanja i metodičke vještine sa sadržajem nastavničkog studija. Bh. univerziteti nemaju jedinstven minimum nastavničkih kompetencija, adekvatno izražen u ECTS, što pokazuje da nisu posvećeni školovanju i za profesiju. Zbog toga nastavnici u toku studija često ne dobiju relevantna i iskoristiva pedagoška znanja, nemaju prostora da usavrše profesionalne vještine, te ih školska svakodnevnica dočeka nespremne i prepuštene sebi i vlastitoj kreativnosti i entuzijazmu.

4. Evropski obrazovni sistemi u pogledu poboljšanja kvaliteta obrazovanja imaju jednu zajedničku osobinu – to je razumijevanje da je ulaganje u obrazovanje nastavnika zapravo ulaganje u budući kvalitet obrazovanja u cjelini. Oni vrše strogu selekciju kandidata za buduće nastavnike, dok na bh. univerzitetima selekcija nije prioritet – ne testiraju se motivacija i sposobnost za profesiju, nego se kandidati uglavnom rangiraju prema općem uspjehu i ocjenama iz relevantnih predmeta.

5. Nastavnici u BiH se školuju prema zastarjelim i predmetno orijentiranim planovima i programima, bez holističkog pristupa inkluziji. Moramo se zapitati: da li je uopće moguće očekivati od nastavnika da budu spremni za inkluzivnu učionicu i kako je akademska zajednica i cjelokupno bh. društvo sebi dopustilo takav propust? 

6. Ukoliko istinski želimo kreirati obrazovanje za sve, ne smijemo zanemariti socijalni i interkulturni karakter inkluzije (ravnopravno uključenje djece koje pripadaju ranjivim ili manjinskim skupinama, odnosno nadarene djece, kao i svakog djeteta sa posebnim obrazovnim potrebama). Iako je zakonodavni okvir za provođenje socijalnog aspekta inkluzije pragmatičan, šta možemo učiniti za učenike-pripadnike manjina koji nisu dio zakonom predviđene trećine ili petine? 

7. Obrazovno zakonodavstvo u BiH već od 2003. godine implementira inkluzivni koncept nastave u osnovnim i srednjim školama, ali i na visokoškolskim ustanovama. Problematika inkluzije se tipično posmatra kao budžetsko opterećenje (teškoće u upošljavanju stručnih asistenata - defektologa, troškovi stručnog usavršavanja nastavnika) međutim, situacija je kompleksnija od toga: inkluzija nije isključivo defektološki problem (djeca s poteškoćama u razvoju), premda je taj aspekt prioritetan. 

8. U univerzitetskom obrazovanju sadržaji kakvi su metodičke inovacije, kurikularni sadržaji ili upotreba novih tehnologija veoma se rijetko proučavaju. Naši nastavnici postaju informirani i kompetentni u okviru predmeta studija, međutim, stjecanje vještina za prenošenje tog znanja učenicima gotovo je u potpunosti prepuštena njima samima. Ne čudi što planovi i programi, tek uz rijetke izuzetke, povezuju predmetni sadržaj studija sa školskom praksom i njenim savremenim potrebama ili mogućnostima inovacije. 

Infografika prikazuje pedagoško-psihološke i didaktičko-metodičke grupe predmeta na nastavničkim odsjecima i studijskim grupama UNSA. Svi budući nastavnici izučavaju opće pedagoške i psihološke predmete, a pohađaju i predmetne metodike s pripadajućom školskom praksom. Također, i inkluzivnom obrazovanju posvećeno je veoma malo pažnje.