Ibišević: Golgeter sa 'raspar' kopačkama

Ne volim gubiti, bilo s klubom ili na školskom igralištu. Plakao sam, jer sam uvijek želio da pobijedim. Tako je i sada, ništa se nije promijenilo. Porazi mi teško padaju, kaže za Al Jazeeru bh. centarfor.

Tekst objavljen u rubrici Šta drugi pišu preuzimamo s prijateljskog portala Al Jazeera.

Razgovarao: Emir Delić

S Vedadom Ibiševićem sam se sretao u pet - po meni - ključnih perioda i mjesta tokom njegove karijere: kada je debitirao za mladu reprezentaciju Bosne i Hercegovine u Prilepu protiv Makedonije u februaru 2004. godine, nekoliko mjeseci kasnije u Orašju, kada je Slovence "svezao u čvor" pred Platinijem, Ćurkovićem, Prosinečkim i najavio veliku karijeru. Bio sam u Parizu u ljeto 2004. godine, kada je potpisao za Paris Saint-Germain.

U Hoffenheimu sam četiri godine kasnije proveo nekoliko dana radeći reportažu o centarforu koji je sa "seoskom" ekipom razbijao najbolje njemačke klubove i "trpao" golove.

I, na koncu, nakon teške povrede koljena, odmah po izlasku iz bolnice, proveli smo dan u njegovom domu u Sinsheimu. Slušao sam čovjeka koji nije klonuo, bez obzira što mu je karijera visila o koncu i koji se nije predao iako mu je pred očima bilo povrijeđeno koljeno tih dana natečeno, izgledalo je kao košarkaška lopta s bezbroj hirurških rezova.

I svaki od ovih momenata je utjecao na Vedada, ostavljao trag na njegov karakter, na karijeru, na igru, na dušu... Iz svakog je izlazio jači, predaniji, vrijedniji, motiviraniji, stabilniji.

Gledam ga sada dok sjedi do mene, nazire se pokoja sjeda u kosi. Trideset i jedna mu je... Nije se puno promijenio kao ličnost, i prije je bio stabilan, kao da je stario pa mladio. Sada je to već odrastao čovjek, muž, otac... Sretan je dok mu prilaze djeca iz Nove Kasabe kod Vlasenice, s kojima se družio nekoliko sati, poklonio dresove, častio ručkom... Voli da pomaže ljudima, kaže da ga to ispunjava.

"To je stvar koja me čini sretnim i ne bi to radio da se svidi nekom drugom, to me lično ispunjava, posebno humanitarne akcije vezane za moj kraj, tamo gdje sam rođen i odakle su moji roditelji i to volim da radim", kaže za Al Jazeeru jedan od najboljih napadača Bosne i Hercegovine svih vremena.

Kolekcionar kopački i dresova

Vraćam ga u prošlost, "tjeram" ga da se prisjeti svojih početaka. Da li je sanjao ovakvu karijeru, da li je mogao pretpostaviti da će biti ovakav igrač.

"Sigurno da nisam razmišljao u ovom pravcu. Ali, sanjao sam da jednog dana obučem dres reprezentacije, to je ono uz šta sam odrastao, utakmice Bosne i Hercegovine, i da igram u nekoj od top liga u Evropi. A Bundesliga je ta, tako da su mi se ti snovi ostvarili. Maštao jesam, ali nisam vjerovao da će se moji snovi ostvariti."

Zmaj od Bosne je klub u kome je sve počelo. Kraj rata, Vedo je s porodicom iz rodne Vlasenice pobjegao u Tuzlu. Novo društvo, novo okruženje, novi život. Voli kad vidi svoje prijatelje iz djetinjstva.

"Društvena sam osoba, volim da sam u kontaktu s ljudima, da komuniciram. Volim da održavam stare veze kad sam tek počinjao, kad sam krenuo u svijet nogometa. Iako nije jednostavno, imam puno obaveza i malo vremena za te stvari. Volim svoje prijatelje iz Tuzle."

Koliko god volio drugove, toliko je mrzio poraze. Toliko da su ga dovodili do suza, još kad je počinjao.

"Bilo je to čudno, nisam volio da gubim utakmice, bilo s klubom ili na školskom igralištu. Plakao sam, jer sam uvijek želio da pobijedim. Tako je i sada, ništa se nije promijenilo. Porazi mi, jednostavno, teško padaju."

Njegov tuzlanski drugar Mensur Sinanović Peco mi je pričao da Vedad nije imao ni kopačke kako treba: ustvari, imao je, ali "raspar" - jedna "Puma", druga "Diadora". Ali, nije mu smetalo, glancao ih je, čistio i pazio kao da su od zlata.

"Svi klinci iz tog vremena, nismo imali uslove za rad, uslove za trening, a kopačke su nam bile neostvareni san, posebno kopačke u bojama, neke dobre", priča Vedad i nastavlja: "Danas skupljam kopačke, imam ih puno i uživam zbog toga. I to ima definitivno veze s počecima karijere."

Skuplja i dresove. Kaže da voli uzeti dres ekipe protiv koje je igrao. Nije mi bitno je li nekog poznatog igrača, ali ipak priznaje:

"Najvrijedniji dresovi u mojoj kolekciji su Neymara i Riberyja. Drago mi bude kad neki igrač prvi priđe i ponudi dres, znači da me poštuje. Ne odbijam dresove slabijih ekipa, kao što je Lihtenštajn."

Kod Vahe u Parizu

Kad mu se pružila prilika, jedan je čvrsto zgrabio - francuskog velikana PSG-a. Tada se osjećao kao da je cijeli svijet njegov. Stigao je kao Oscara Wilde, izgovarajući: "Nemam ništa prijaviti, osim svoje genijalnosti." Videosnimak s golovima iz St. Louisa natjerali su Vahida Halilhodžića da mu pruži šansu na treninzima i utakmicama, uz bok Pauleti, Jepesu, Rothenu...

"Bio je to lijep, ali i vrlo težak period, veliki korak i veliki šok za mene i ja vjerovatno nisam bio svjestan svega toga. Bio sam premlad i zelen za tako veliki klub kao što je PSG, ali za mene jako bitno, jer sam mlad ušao u taj ozbiljan svijet profesionalnog nogometa. Počeo sam da učim i to mi je pomoglo kasnije u karijeri."

Presudan za njegovu profi karijeru je bio Halilhodžić. Kada je Ibišević u nekoliko minuta protiv Slovenije u Orašju pokazao šta se nalazi u njegovim nogama, ekspresno je skrenuo pažnju na sebe. Sjećam se kakva je pometnja nastala među menažderima. Do kraja dana je dobio bar pet vrhunskih ponuda i još pet "onako". Tada ga je zvao Hajduk, Prosinečki mamio u Zagreb, Dino Pašalić u Porto i Fenerbahce, a Baždarević u Istres. Ipak, presudio je Vahin poziv.

"Vahidu sam zauvijek zahvalan što me doveo na probu u PSG. Došao sam iz St. Louisa sa svojim kopačkama na trening i uspio sam da ubijedim ljude u klubu i Vahu da vrijedim i da mogu da igram. PSG je veliki klub, to je teška sredina. Nije bilo lako Vahi, a nije ni meni. Ali sam puno naučio."

Izvukao se iz Francuske i preselio se u Njamčku. Alemania Achen, pa Hoffenheim. Iz druge u Bundesligu, a onda golgeterska rapsodija i teška povreda. Vedad kaže da o kidanju ligamenata koljena i šest mjeseci bez lopte ne razmišlja na negativan način.

"Razmišljam da sve što mi se dogodilo u životu nije moglo da me zaobiđe, i obrnuto; sve što mi se nije dogodilo, nije ni moglo ni trebalo da se desi. Da li bih završio u nekom većem klubu? Vjerovatno bih, ali ne znam da li bih bio sretniji. U tom periodu sam napredovao i kao osoba, i kao igrač i na neki sam način sretan zbog svega toga."

Gol za Brazil

Vedad je dva puta u kratkom vremenu ušao u historiju bsanskohercegovačkog nogometa.  Prvo je u Kaunasu dao gol vrijedan pobjede i plasmana na Svjetsko prvenstvo, a onda upravo u Brazilu ulazi sa klupe i protiv Argentine postiže prvi pogodak za Bosnu i Hercegovinu na velikim takmičenjima.

"Ponosan sam i sretan, jer sam obradovao svoj narod. To je nešto što ostaje za sva vremena, nešto čega ću se sjećati i ja, ali i svi Bosanci i Hercegovci."

Ajax i Kluivert

Kao klinac, koje ste utakmice gledali, koje se utakmice dobro sjećata na televiziji?

"Sjećam se utakmice finala Svjetskog prvenstva 1994. godine Italija - Brazil. Tada sam navijao za Brazil. Tada je Ajax bio aktuelan, gledao sam finale Lige šampiona 1995. godine, kada je Ajax bio prvak Evrope, kada je Patrick Kluivert ušao sa klupe i dao gol, a Van Gaal bio trener. To je bio moj klub, a Kluivert moj omiljeni igrač. Tada je Ajax imao sjajan tim - Litmanen, Davids, Seedorf, Overmars, De Bour, Blind..."

Na pragu Borussie Dortmund

Osjetio sam da se pomalo kaje zbog prošuštene prilike da potpiše za velikana, bivšeg evropskog i njemačkog šampiona Borrusiju Dortmund.

"Sjećam se vremena dok sam bio povrijeđen, pauzirao sam šest mjeseci i bio sam u Dortmundu na pregovorima s Borussijom. Bilo je to prije nego što su postali prvaci, ali tada nisu imali uslove da me dovedu. Nismo se našli, i to je to. Dortmund je tada bio u stvaranju, ali ko je znao šta će biti za godinu-dvije, kada su uzeli dvije uzastopne titule. Jednostavno, to je tako bilo, to su stvari koje čovjek nije znao, povukao sam neki drugi potez, ali ne žalim."

Voli ovu Borussiju, koju vodi Jurgen Klopp. I, generalno, ekipe s karakterom, gdje se vidi trenerski pečat.

"Volim da vidim nešto novo u nogometu, neki novi način igre. Volim ekipe koje igraju emotivno, koje igraju zajedno, nešto u fazonu Atletico Madrida i njihovog trenera Diega Simeonea, kad igraju zajedno, kad imaju dobru hemiju. Takva je i Borussija."

A šta misli o Pepu Guardioli i o njegovom Bayernu?

"Jako cijenim Bayern, jer je najveći i najorganizovaniji klub u Njemačkoj, s velikim potencijalom i mogućnostima. Guardiola je veliki trener i zna šta radi, ima puno iskustva, ali ja više volim Josea Mourinha i njegov način rada, iako su obojica dobri treneri."

Tumačeći Vaše odgovore, čini mi se da Volite trenere koji imaju prisan odnos s igračima, koji znaju "pogoditi žicu" nogometaša, a koliko te Vas poznajem, i niste imali sreće s takvim trenerima...

"Nisam. Uvijek sam pokušavao da se prilagodim i da dobro funkcionišem sa svim trenerima. Ali, više volim trenera koji psihološki dođe do ekipe i uspije da je motiviše i da izvuče još 10-15 posto da više da na terenu. Vjerujem u te psihičke trikove."

Vedad nije jedini igrač koji se ne vidi u ulozi trenera kad završi karijeru. Iako ih znam mnogo koji su se predomislili.

"Trenutno nisam motivisan da idem u tom pravcu, da budem trener, ali možda me 'nešto okrene'... Ne znam, sve se može promijeniti, ali bih volio da ostanem u nogometu."