Fizičko kažnjavanje djece u BiH: Šta savjetovati roditeljima?

Kažnjavanje djece oduvijek je bilo sastavni dio porodičnog odgoja, a različiti oblici kažnjavanja primjenjuju se i danas. Dok su nekad roditelji nad svojom djecom imali neograničenu vlast, danas mnoge zemlje, uključujući i Republiku Hrvatsku, zakonom reguliraju roditeljsko pravo na tjelesno i ponižavajuće kažnjavanje djeteta.

Piše: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba

U Bosni i Hercegovini fizičko kažnjavanje se još uvijek koristi kao metoda odgoja djece. 

Ovi podaci izneseni su nedavno na predavanju Udruženja psihologa Hercegovine u Mostaru. Jedna od tema bila je i odnos prema fizičkom kažnjavanju djece između tradicije i zakona. 

"Pod utjecajem UNICEF-ove konvencije o pravima djeteta pojavila se inicijativa da se u BiH, kao i u drugim zemljama Evropske unije, zakonom zabrani svaki vid fizičkog kažnjavanja, uključujući i neke najmanje, najblaže oblike takvog kažnjavanja. A BiH i dalje zaostaje po tom pitanju. U školama i institucijama za djecu, kažnjavanje je zabranjeno zakonom.

Ali činjenica jeste da u BiH ne postoji zakon koji zabranjuje fizičko kažnjavanje djece u porodici i tek je od ove godine pokrenuta inicijativa za donošenje jednog zakona, kroz akcijski plan za period 2015-2018. Imamo pozitivne primjere iz susjedne Hrvatske u kojoj je donesen zakon i prve presude", kazala je za Radiosarajevo.ba Tea Vučina, predsjednica udruženja psihologa Hercegovine.

No, zakon je krajnja mjera, ono na čemu se mora raditi jeste da se digne svijest javnosti o pozitivnim metodama discipliniranja.

"Roditelji su određenom smislu nedovoljno educirani. Na jednoj od aktivnosti koje je organizirala podružnica psihologa Hercegovine, uvidjeli smo da roditelji razgovor vide kao latentnu metodu odgoja, tačnije nepreciznu odgojnu mjeru. Vjeruju da se pričom ne mogu dobiti rezultati, te da će na kraju dobiti razmaženo dijete. To je daleko od istine i postoje brojne metode, mnogo efikasnije i bolje za psihičko zdravlje djece, ali i postizanja i usvajanja nekog poželjnog ponašanja kod djeteta", dodala je Vučina. 

Spanking ili udaranje po guzi je nešto što postoji i danas, na šta se još uvijek gleda kao bezazlena metoda odgoja. Međutim, to je vid kažnjavanja koji može ostaviti posljedice i poremetiti emocionalnu vezu roditelja i djeteta, gdje dijete gubi povjerenje u roditelja, posebno ako se često koristi. 

Ujedno, utječe na formiranje odnosa s drugom djecom, ali i u odrasloj dobi s partnerima. 

"To je jedna od predrasuda, ako uklonimo fizičko kažnjavanje, to ne znači da će dijete biti loše odgojeno. Mogu postojati kazne i kažnjavanje u obliku uskraćivanja stvari koje voli, poput slatkiša, tehnologije, izlazaka... Tako dijete može prepoznati kakvo je ponašanje nepoželjno, a kakvo poželjno", pojasnila je Vučina.

Maja Pandža, asistentica za Odsjeku za psihologiju Filozofskog sveučilišta u Mostaru, vjeruje da je većina roditelja sklonija emocionalnom kažnjavanju poput vikanja i vrijeđanja. Roditelji su ovaj tip kažnjavanja spremniji priznati, ali ne i udarce. 

"Imamo zakone o zaštiti od nasilja u porodici i Porodični zakon unutar kojih se naglašava kako se djeca i članovi porodice ne smiju stavljati u poziciju da im se naruši fizički i psihički integritet. Zakon koji se tiče fizičkog kažnjavanja djece trebao bi biti donesen u narednim godinama, no dovodi se u pitanje njegovo provođenje. Ujedno, javlja se zabrinutost određenih struja da će ga iskorištavati pojedine interesne strane", izjavila je Pandža.

Šta savjetovati roditeljima kada osjete ljutnju prema svom djetetu?

"Ako roditelji primijete znakove ljutnje, trebali bi se odmaknuti od djeteta nakratko i razmisliti o posljedicama. Potrebno je roditelje poticati na edukaciju i promociju pozitivnog discipliniranja gdje se umjesto fizičke kazne, primjenjuje nagrađivanje i uskraćivanje povlastica. Kada je u pitanju sistem kazni i nagrada, važno je napomenuti da kod djeteta često dođe do zasićenja pa se i oni moraju prilagođavati. 

Roditelji ne shvataju da je njihov način kontrole ljutnje i djetetov model, jer se dijete uči na njima“, pojasnila je Pandža. 

U odgoju djeteta postoji i jedan bitan trenutak u kojem roditelji trebaju znati kada je dijete dovoljno odraslo da ostane samo u kući. 

"Sigurno je da djecu predškolske dobi ne treba ostavljati bez nadzora. Međutim, kada gledamo djecu koja su u početnim razredima osnovne škole i tu postoje razlike. Odluke o tome se moraju oslanjati na zrelost djeteta, njegovo razumijevanje situacije. Nekada ni sama dob nije presudna i ne garantira da će dijete biti dovoljno zrelo za razumijevanje određenih situacija. 

Istraživanja su nam pokazala kako je 35 posto djece do 12 godina spremno preuzeti brigu o sebi, dok je u dobi do osam godina samo pet posto spremno na to. Neki roditelji su u takvoj situaciji da nemaju kome ostaviti dijete na kraći period, pa ih ostave same. To može imati negativne posljedice na dijete koje nije psihički spremno i kod njih se često ostavi problem separacijske anksioznosti, kao posljedica preuranjenog razdvajanja od roditelja", upozorila je Pandža. 

Fizičko kažnjavanje djece, metoda je odgoja koju odobrava od 30 do 70 posto roditelja. Roditeljima se stoga poručuje: Naši mališani su jedino što nas iskreno nasmije i usreći, stoga izbrojite do deset i razmislite o svojim postupcima.