Feljton o Bijelom dugmetu, 9. dio: Ništa mudro i Bebekova djeca

Deveti nastavak priče o Bijelom dugmetu donosi kulturološku ravan priče: „Pojava rock grupe Bijelo dugme imala je u našoj kulturi učinak elementarne nepogode“ – napisao je veliki Veselko Tenžera u predgovoru knjige Ništa mudro. Nikad ništa slikovitije nije napisano o Bijelom dugmetu. 

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu  

U vrijeme kad je objavljen prvi album, pojava Bijelog dugmeta je stvarno izgledala kao tornado praćen potopom iz vedra neba. I nema tog tko je sudjelovao u kulturi tog vremena, a da nije potopljen. To je htio da se ne udavi, morao je se popeti na stepenicu, dvije ili tri. Neki su se vadili iz mulja godinama.

Bijelo dugme je bilo prvi umjetnički koncept u Jugoslaviji koji je bio masovan. Umjetnost mora biti masovna da bi doprla što dalje. Tamo gdje ne dopre umjetnost, tamo vlada kič. Nije dobro za kulturu da su svi umjetnici avangarda – niti je to moguće. Mora biti onih umjetnika koji traže svoju publiku, nije dobro kad svi samo bježe od nje. Kakva je to umjetnost kojoj publika nije potrebna? 

Uostalom, kad su se prve strasti stišale, vidjelo se da se Bijelo dugme ni ne pokušava udjenuti u kulturu svog vremena, Bijelo dugme je imalo namjeru da bude kultura sama za sebe. Nije se ni htjelo osvrtati na „stare vrijednosti“. Ali, „stare vrijednosti“ morale su se suočiti s vlastitom dekadencijom. To je bila normalna smjena snaga u umjetnosti. Nije da se balkanska kultura do Bijelog dugmeta nije imala čime podičiti, ali nije sve moglo ostati na Krleži, Andriću, Arsenu Dediću i Saši Petroviću.

Nije li Goran Bregović, dakle, prvi jugoslavenski postmodernist? 

Đorđe Matić još na to tvrdi – i posve je u pravu – da je Bijelo dugme prvi postmodernistički koncept u Jugoslaviji (poslije su to bili Rokeri s Moravu, pa Idoli, potom Plavi orkestar i Laibach). Nije li Goran Bregović, dakle, prvi jugoslovenski postmodernist? Matić će to ovako objasniti: „Njegov je princip da ne izmišlja ponovo kotač, nego se igra već postojećim referencama, kolažira, premeće, igra se različitim realnostima (umjesto tražeći jednu kao apsolut, kao krajnost - ili da je pak razbija, kao što su radili modernisti). On se presvlači, skida i oblači nove maske, pokazuje lažna lica, mijenja identitete, spaja nespojivo – visoko i nisko, pop i filozofiju, Roxy Music i narodno, liriku i tekstualne pastiše, nesigurno lično i istinsko kolektivno (sve to je zapravo druga riječ za onaj njegov „eklekticizam“ koji stalno ponavlja u intervjuima)“.

Sam Bregović ovako je definirao prvi album Bijelog dugmeta: „To je nekakvo ljubavno pjevanje na bosanski način, uvijek između rock’n’rolla i narodnog pjevanja i govora. "Mi puno ne mudrujemo. Mi publici nastojimo da pružimo jedan jugoslavenski ugođaj, kako bi naš čovjek rekao – dernek na rock and roll način“. 

Bebek je bio revolucija u pristupu. 

To o čemu on govori, to ne bi moglo bez fantastičnog Željka Bebeka. U predgovoru knjige Ništa mudro Veselko Tenžera ushićeno govori o Bebeku kao prevratnoj pojavi u koncepciji našeg estradnog pjevanja: „Taj bakalar za mikrofonom, nekako stidljivo agresivan, okićen naušnicom i prstenjem, propet na visoke pete, sastavljen gotovo samo od afrofrizure i usta, raspukla glasa, srušio je sve vladajuće predodžbe o našem estradnom pjevaču. Gomile lakiranih frizura, blistavih gebisa, nespretnih manekena s jedne strane i buljuci pažljivo pohabanih rockera s druge strane, ustupili su mjesto u srcima publike ovoj egzotično urednoj ruševini s golemom energijom i plućima atleta“. 

Te, dakle, 1974. godine, Bebek je iznio na pozornicu sve svoje strahove, sve svoje blamaže i sve svoje adrese i rekao: „Tko je isti kao ja – za mnom“. Bio je prvi tip koji je izgledao kao pravi tip: Đorđe Marjanović je prije njega bio isuviše slatkast (mada je bio jednako lud), Ivo Robić nije nikada bio ideal nekoga tko je osjećao u sebi krv buntovnika, Arsen Dedić je izgledao cinično odmaknut sam od sebe. Bebek je bio revolucija u pristupu. On je bio sve odjednom. I đavo s mađioničarskim šeširom i minđušom, i mitološko biće iz bosanskih šuma, i štreber i lučonoša, i general i najbolji vojnik tog istog generala. Bregović jeste bio inspirator revolucije, ali taj tko je revoluciju izveo i iznio, to je bio Bebek.

Sve je kod njega bilo impresivno i inspirativno: mada je važio za hladnog pjevača, njegova emocija je bila ubojitija od svih. Možda se za Bebeka može reći da je uvijek bio najbolji glumac među pjevačima. Njegova interpretacija je uvijek bila nešto posebno. Možda je neke pjesme drugih pjevača mogao lijepo i lako pjevati svatko drugi, ali Selmu je mogao dočarati samo Bebek. U njegovoj interpretaciji osjećala se od prvog časa i njegova prirodna inteligencija, i njegov kućni odgoj, i završene škole, i kafana – u kojoj je proveo više vremena nego u školama ili kod kuće. U njegovoj pjesmi uvijek se osjećala ta iskra života i radosti. I dan-danas je upravo fascinantno s kojom je lakoćom pjevao Ne spavaj, mala moja, muzika dok svira s onoliko isjeckanih stihova i kako je na koncertu umio zaustaviti pjesmu i po pet minuta klinački se igrati s publikom i uživati zajedno s njom kao da su svi u nekom velikom vrtiću. Nije se to često moglo vidjeti, da publika doživi na koncertu to zbog čega je i došla – da svi kolektivno postanu djeca. To im je mogao napraviti samo netko tko je među njima sam bio najveće dijete.

Bebek je taj koji nas je uvalio u to da nam je rock’n’roll prirodno stanje, isto kao narodna muzika. On je iznio stav, radost i magiju Bijelog dugmeta. Bregović je poslije postao važan kao autor, ali najvažniji period Bijelog dugmeta, to izjednačavanje rock-kulture s folklornim tradicijama, to duboko uvlačenje u klin narodnjaštva, te beskompromisne udarce u glavu izvjetrenom šlageru, to definiranje tinejdžera u Jugoslaviji, tu revoluciju ukusa – to je sve iznio Bebek. On je sve to napravio, prije njega nije bilo ništa. U stvari, svi mi koji smo 1974. prepoznali tu muziku i tu pojavu kao svoju – svi smo mi Bebekova djeca