Feljton o Bijelom dugmetu, 6. dio: Put u Italiju

Osvajanje kulta: prvo su dobili angažman u Dubrovniku u striptiz baru, a onda ih je neki tip i čuo angažirao ih u Napulju: sloboda, droga, seks i sve što ide uz rock and roll konačno je bilo s njima. Ali, bilo je i problema.    

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu

Sve do ljeta 1969, Kodeksi su svirali plesnjake po Sarajevu. Bebek se sjeća da se među članove benda bila uvukla monotonija. To je uvijek najveća opasnost za svaku grupu. Doveli su Ismetu Dervoz da pjeva jer se Bebek htio posvetiti gitari. Tada su dobili neobičnu ponudu da sviraju u striptiz-baru „Splendid“ u Dubrovniku. 

„Ma, ljudi, šta ćemo mi u baru – čudio se Brega. – Zna se šta se svira tamo. Jesmo li mi pop-grupa, ili nismo?“

„Ćuti i uživaj – odgovorio mu je Bebek. – Tamo idemo da sviramo zbog love, a bez nje danas ne možeš ni da budeš pop-grupa.“

Otišli su u postavi s Edom Bogeljićem na gitari, Lucianom Paganottom za bubnjevima, Bebekom na ritam-gitari, Bregom na bas-gitari i Ismetom Dervoz za mikrofonom. Začas su se odrekli svake želje za sviranjem nekakve „progresivne“ muzike tog vremena. Uvježbali su animir-muziku za barove, među njima jedan kazačok. Ispast će da im je to bila najuspjelija tačka. „Došao je neki stari heroinist koji je imao zubnu ordinaciju, a pošto je bio bogat, imao je i noćne klubove“ – sjeća se Bregović. – Zvao se, dakle, Renato Peccifico i bio je vlasnik noćnog kluba u hotelu „Royal“ u Napulju. Pozvao ih je da sviraju kazačok u njegovom klubu. Mislili su da se šali. Ali, kad su se vratili u Sarajevo, tamo su ih čekali ugovori.

Padobranom s Urala

Otišli su u Napulj početkom 1970. godine. Postava je bila ista kao ona dubrovačka, ali bez Ismete Dervoz. Nije dolazilo u obzir da je roditelji puste u Italiju s četvoricom razvratnika. Bila je još nevina.

„Prvi mjesec samo smo igrali flipere i jeli toast – sjeća se Bregović. – Toast je bio glavna furka. Takvi smo jungferi stigli iz Jugoslavije, a taj jungferluk bio je nepoznat našim tamošnjim vršnjacima. Oni su u osamnaestoj godini razumjeli da im se u tridesetoj neće dogoditi ništa lijepo i da sve što treba da im se dogodi, treba da im se dogodi odmah... od slobodnijeg odnosa prema spolnom pitanju, pa do droge. Mi smo na to stigli kao da su nas padobranom bacili s Urala.“ 

Bebek se morao vratiti mikrofonu. Htjeli su fascinirati Talijane, pa su vježbali Cream i Hendrixa. Gazda ih je slušao tri večeri, pa ih ljubazno zamolio da se vrate na kazačok iz Dubrovnika. Poslušali su ga i vrlo brzo stekli renome jednog od najboljih animir-bendova na Capriju i Ischiji. Do kraja aprila živjeli su u hotelu „Royal“ i svirali od sedam do dva u najljepšem noćnom klubu u Napulju tog vremena. Onda je Edo Bogeljić rekao da je vrijeme da se vrati u Sarajevo i nastavi studije arhitekture. Bregović je u tome vidio prst sudbine. Riješio je preći na solo gitaru. Otišao je i kupio crnog „les paula“. Bubnjar Luciano Paganotto se sjeća da je neko vrijeme svirao s njima basista Fernando Savino. Kad im je istekao, ugovor dobili su novi angažman u diskoteci „Alampare“ na ostrvu Ischia.

Nisu se dobro složili sa Savinom. Brega je pozvao Zoku Redžića. Zoka je shvatio da je Čičak na kraju puta i riješio prihvatiti. Paganotto je razumio da je vrijeme za „generacijsku smjenu“ i vratio se u Sarajevo da završi studije. Poslije se zaposlio u „Skenderiji“.

Zoka je zvao Miću Vukašinovića. Mića je raspad Čička doživio tako da je tih dana bio riješio prestati s porocima i postati novi čovjek. Kako sad, taman kad je ovo riješio, da ode negdje gdje već u nazivu mjesta smrdi na razvrat i blud? Mada je imao već dvadeset godina, nikada dotad nije putovao sam. Bio je u panici: kako će sam, s pet velikih kofera u kojima je bilo sve što je imao?

Putovao je najprije busom do Bara, pa trajektom do Barija, zatim vlakom do Napulja i, najzad, hidrogliserom do Ischije. Tu ga je opet uhvatila panika: šta ako ga ne sačekaju?

Čekali su ga. Bili su pravo buduće Bijelo dugme na okupu: Željko Bebek, Goran Bregović, Zoran Redžić i Milić Vukašinović.

Vlasnik kluba u kom su nastupali bio je i vlasnik pizzerije, pa su spavali u njegovoj kući i hranili se u njegovom restoranu. Mića, navikao na meso, odmah se snuždio. Kako da se najede od to malo ispečenog tijesta premazanog nečim što je njemu izgledalo kao „menstruacija“?

Svirali su tri bloka od po sat i pol, s dvaput po četvrt sata pauze između blokova. Samo svjetske hitove. Mića je uočio da je Bebek jako napredovao. Ne samo da je dobro pjevao, nego je još bolje komunicirao s publikom. Dobro su svirali, dobro su izgledali. Klub je svake noći bio pun.

Whole Lotta Love

Mića ih je sve iznenadio svojim novim Ja. „Nije pušio, nije pio, nije govorio, samo je svirao“ – sjeća se Bregović. Sutradan, prošetali su ga da vidi Ischiju. Iz jedne prodavaonice treštali su Led Zeppelin. Zastali su i uzbuđeno slušali Whole Lotta Love. Onda su se vratili u sobu s vojničkim krevetima i Mića je odlučio da je to taj trenutak. Iz jednog od pet kofera izvadio je gramofon i ploče. Htio je u njihovim glavama izazvati onu revoluciju koju je on sam već bio proživio.

Puštao im je hard rock i objašnjavao novu filozofiju svirke. Brega i Zoka su se odmah primili, Bebek nije. Odmah su počeli raditi. Brega je tek bio prešao na gitaru, imao je skidati rifove i sola. Još dvije ili tri noći svirali su samo hitove, a onda je Mića procijenio da su dovoljno napredovali i da je vrijeme da promijene stav.

U jednom trenutku, na Mićino insistiranje, krenuli su improvizirati boogie. Publika je bila zblanuta, menadžer kluba zbunjen. Bebek se bio ozbiljno naljutio. Obećali su mu da neće više. Sutradan su sve ponovili, samo su bili sačekali čas kad je u klubu najviše ljudi. Mića je namjerno mijenjao tempo kako nitko ne bi mogao plesati. Odmah su dobili otkaz. Brega i Zoka su se smijali, bili su uvijek naduvani. To im je bila još jedna tekovina Italije. Bebek je bio bijesan. Mića je likovao: konačno su postali rock’n’roll bend.

Menadžer Silvio našao im je stan i dao im prostor za vježbanje i oni su sasvim zaronili u novu muziku. Više nisu skidali stvari s ploča, nego je Mića smišljao nešto na licu mjesta. Bebek nije dolazio na te probe jer je Mića preuzeo mikrofon. Bebek je lako razumio da je suvišan. Poslao je gitaru i pojačalo u Bari, a onda navečer pošao za njima. Istim pravcem, a suprotnim smjerom od onog kojim je došao Mića, Bebek se vratio u Sarajevo. Otišao je zaraditi, a vratio se bez prebijene pare: taksi od stanice do Bulbuline 10 platila je njegova majka.

Priča se po Sarajevu da su sva trojica odlijepili od droge

Priča koju je Bebek ispričao Zoranovom bratu Fadilu i Goranovoj majci Borki nije bila ništa prema onome što će se u Italiji tek događati. Kad nisu kasnile, Sarajlije su uvijek bile korak naprijed: poslije nekoliko dana, Brega i Zoka su konačno otkrili LSD, donijeli brdo voća i razbijali ga o zidove stana. Zvali su to „tripom Salvadora Dalija“. Izbačeni su po kratkom postupku. Silvio im je potrpao opremu u kombi i poslao ih na trajekt za Napulj.

Našao im je gažu u restoranu kod nekog mafijaša, na samoj litici. Mafijaš im je rekao: „Hoću da svirate tako tiho, da se čuje samo more i vi“. Tu su svirali nekoliko puta. Dobili su lijep stan, u kom su mogli mirno raditi. Čak ih je Silvio poveo da sviraju svadbu u okolini Napulja, samo da zarade nešto. Onda su sljedećeg dana zakasnili cijeli sat i dobili nogu iz restorana. Sjeli su za stol da Brega i Zoka smotaju džoint. 

Tada su ušli Zoranov brat Fadil, upravnik Doma mladih Tamba i njegov pomoćnik. Fadil je bio „dobro bijesan“ na Zorana. Nije se javljao, nije upisao godinu na fakultetu, nitko ne zna da li je uopće živ, priča se po Sarajevu da su sva trojica odlijepili od droge. „Onda je Fadil upitao možemo li da smotamo po jednu – sjeća se Bregović. – Kad smo mi izvadili kesu, on je sve pobacao u more i htio je da se tuče.“ Ustao je i zaprijetio: ako se sami ne vrate, i to odmah, angažirat će policiju da ih provede.

Bregina majka Borka čekala ga je u nekom restoranu nedaleko odatle, umorna od puta. „Dobro je – rekao joj je Fadil – našao sam ih.“

Mnogo godina kasnije, na snimanju za TV serijal „Rockovnik“, Zoka će reći: „Šteta. Mogli smo da uspijemo u Italiji. Siguran sam“.