Feljton o Bijelom dugmetu, 5. dio: Sjaj ludog dijamanta

Peti nastavak feljtona o Bijelom Dugmetu donosi priču o jednom od duhova - pokretača sarajevske rock scene: Milić Vukašinović je bio (i ostao) neka vrsta antagoniste Goranu Bregoviću: divlji, nesračunati, energični bubnjar –“čudo od djeteta” – jednom je neprekidno svirao 26 sati. I još štošta.  

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu

Mića se zvao Milić Vukašinović, bio je Beograđanin među njima, a bio je već s trinaest godina lokalna zvijezda u Sarajevu otkad je na svirci Plavih dijamanata odsvirao besprijekoran solo na bubnju. Rodio se 9. marta 1950. godine u obitelji majora Udbe i stanovao u četverosobnom stanu u Kosovskoj ulici u Beogradu. Ima jedna slika u parku ispred Glavne pošte s Mićom u kratkim hlačama, sa starijim bratom Milovanom, zvanim Vukas. Tata im je bio Crnogorac, iz Andrijevice, osobni ljubimac tadašnjeg šefa Udbe Slobodana Penezića Krcuna. Krcun ga je školovao za suca, kako bi ga mogao poslati u Peć da rješava probleme s balistima.

Zato je Mića od pete godine bio Pećanac, s idejom svojih roditelja da kroz dvije ili četiri godine ponovo bude Beograđanin – doduše, s jakim kosovskim akcentom. Ali, nije ispalo tako. Kad su se problemi u Metohiji sredili, Krcun je zaboravio na Mićinog tatu i najbliže što mu je ponuđeno bio je Mladenovac. Tata se naljutio, jer je htio da mu djeca budu akademski obrazovana. Pozvao je prijatelje u Sarajevu i augusta 1958. godine doveo Miću u Ulicu Sumbula Avde. To je bilo kad se krene od Centra prema Bjelavama. 

Drvene vješalice umjesto palica

Onda je Vukas, zaražen muzikom, molio tatu da mu kupi gitaru. Tata je pristao, pa još kupio Mići violinu i upisao ga u glazbenu školu. Bila je to teška godina u Mićinom životu, dok nije zauvijek izbačen. Još je pritom nešto ružno bio rekao nastavnici, na rastanku. Možda bi zauvijek mrzio muziku da ga Vukas nije stalno tjerao da mu drži ritam. To mu se isplatilo: kad je Vukas imao prvu svirku sa svojim bendom, u Domu kulture na Vracama, bubnjar ih je „izradio“ i Mića ga je otišao zamijeniti. Imao je ovakav komplet: ogroman vatrogasni bubanj za koji je nekako uspio nabaviti pedalu pa je udarao po njemu nogom, doboš za koji nije uspio nabaviti stalak pa ga je držao u krilu i malu činelu koja je bila vezana konopcem pa je pri svakom udarcu letjela na sve strane. Umjesto palica imao je drvene vješalice – koje su odmah pukle. Ipak, da bi fascinirao djevojke u sali, odsvirao je solo partiju i ispao najveća zvijezda svirke. Imao je oko dvanaest godina.

Uvijek do kraja egocentričan, začas se posvađao s bratom. Vukas je bio upao u fazu da „pokazuje svoje umijeće na gitari“, što je nerviralo Miću jer te pjesme nisu bile „ni za ples, ni za zabavu“, to jest – nisu bile pogodne za „muvanje“ djevojaka. A i vidjelo se, u stvari, tko bi trebao biti šef u tom bendu. Edo Bogeljić ga je pozvao u Plave dijamante i Mića je otišao.

"Buba na rukama obožavalaca"

U grupi su svi bili plavokosi i nosili su šiške, pa su ih sarajevski mangupi prozivali „bitlisima“, a ponekad i tukli – kad ih ne bi uspjeli ošišati. Na nekoj gitarijadi osvojili su drugo mjesto, a Mića je ispao zvijezda večeri jer je odsvirao solo u pjesmi See You In My Drums grupe Shadows – koji je prethodno temeljno uvježbao na štednjaku. Ali, priča se da ga je publika iznijela na rukama i da je sutradan u Oslobođenju izašao naslov: „Buba na rukama obožavalaca“.

Onda su se sukobila dva jaka ega. Bogeljić nije znao pjevati, a nije htio pjevača da pažnja publike ne bi skrenula u drugu stranu. Mada su drugi bendovi već imali pjevače, Plavi dijamanti su tvrdoglavo ostajali instrumentalni bend. Tad je Mićin otac čuo da se Mića prihvatio bubnja i kratko rekao: „Ode Mića u cigane“. Za njega je bubnjar bio onaj što na vašarima najavljuje „mečku“.

Onda se zakačio s Edom oko neke cure, i to je bio kraj Plavih dijamanata. Sve je opet bilo kao nekad: Vukas svira gitaru, a Mića ga prati tako što udara rukama po kuhinjskom stolu. Sve dok jednog dana netko nije zazvonio na vrata. Mićin otac je otvorio. Pred njim su stajali Mahmut Paša Ferović, Zoran Redžić Zoka i Dragan Danilović Gagi. Došli su ga pozvati u grupu Čičak.

Najstariji Vukašinović se okrenuo, ušao u sobu, pokazao palcem prema vratima i rekao: „Traže onog idiota“. 

Čičak je parafrazirao „seks, droge i rock’n’roll“ u „alkohol, seks i rock’n’roll“. Prvi su u Sarajevu ušli u rock kao način života. „Prihvatili su nekakav rockerski život pun drugarstva, dvadeset četiri sata dnevno, koji je u to doba bio vrlo čudan“, sjeća se Bregović u knjizi Ništa mudro. Njihovi tulumi trajali su po tri dana i o njima se pričalo. Recept je, doduše, bio tačan: piće, muzika, seks. Valjda ih je zato raja najviše voljela od svih bendova u Sarajevu. Indexi su bili najpoštovaniji bend, ali i sami ponekad ljubomorni na „čičke“, pa su im jednom, na nekoj gitarijadi u Fisu isključili struju usred svirke – bez obzira na to što je Zoran Fadilov brat.

Možda je Bebek trebao pjevati s Čičkom? Jer, oni su sasvim dostigli njegov ideal. Mahmut Ferović Paša, gitarist, Dragan Danilović Gagi, gitarist, Zoran Redžić Zoka, basist, ili Milić Vukašinović Mića, bubnjar – svaki od njih će reći isto: „Svi smo uživali. I publika, i mi“. Bendovi obično govore: „Mi i publika“.

Bili su spremni na sve. Jednom su Kodeksi svirali na Jahorini i napon struje je bio slab, pa su se iznervirali i otišli. S Jahorine su poslali kola po Čičak. Kad su došli tamo, struje je sasvim bilo nestalo. Uz nekoliko svijeća, Mića je držao ritam da bi raja mogla plesati, a Paša, Zoka i Gagi su pjevali ili skakutali oko Miće kao Indijanci. I svima je bilo dobro. Paša će reći s ponosom: „Ništa nas nije moglo iznenaditi“.

A pjevali su „strašno“. Na ono malo snimki koliko su ostavili, može se to samo donekle spoznati jer su pjevali loše pjesme. Nikad ne možeš dobro pjevati lošu pjesmu. Ali, kad su pjevali nešto od Beach Boysa, bili su kao oni. Mića kaže da su on i Gagi imali takav falset da su mogli pjevati i više od Beach Boysa.

Plikovi na guzici od sica, a na rukama od palica.

S tim se, ipak, nije moglo u budućnost. Bio im je potreban nadaren kompozitor, ali nisu ga imali. Pojačanje u vidu klavijaturista Ranka Rihtmana nije donijelo obrt. Posljednja „diverzija“ koju su izveli bilo je nezvanično obaranje svjetskog rekorda u neprekidnom sviranju, 1970. godine. Od 1. januara u šest popodne do 2. januara u osam navečer nisu sišli s bine Doma mladih u Sarajevu.

Paša se te svirke sjeća ovako: „Tito kad je doš’o, pa je otvoren Dom mladih (o Danu Republike, 1969. godine – prim. a.), svakog dana je bila igranka. Tri benda su svirala, od sedam do deset, po sat vremena. Svakog dana, mjesec dana. A finale je bilo doček Nove godine. To je hepening bio, pet dana i pet noći neprekidno. E, mi smo taj prvi dan, kad je Nova godina bila, i sutradan, svirali neprekidno dvadeset šest sati u komadu, i onda su drugi bendovi nastavili. I to je ta priča. Nije to bilo nikavo obaranje svjetskog rekorda. To su novinari izmislili“.

Heroj svirke bio je opet Mića Vukašinović. Sve vrijeme je sjedio na neudobnom sjedištu skinutom s bicikla, a onda je na kraju svirao solo od pola sata jer su svi drugi bili toliko umorni da nisu mogli ni glasa pustiti. Paša i Zoka priznaju: „On je napravio svjetski rekord. Nikad nijedan bubnjar nije svirao dvadeset šest sati neprekidno“. Zoka je dodao i ovu sliku: „Imao je krvave plikove na guzici od sica, a na rukama od palica“.