Feljton o Bijelom dugmetu, 3. dio: Glavni junak jedne knjige došao je da se žali

Treći nastavak priče o Bijelom dugmetu donosi priče o tome kakva je bila konkurencija između bendova toga vremena, kako je Željko Bebek, počevši od mandoline stigao do gitare, i kako je Mića Vukašinović propustio da bude Beštija...   

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu

Osam mjeseci mlađi od epohe medija u Sarajevu, Željko Bebek nije smio ni sanjati da će je baš on obilježiti. Na rođenju, 16. decembra 1945. u Sarajevu, prezivao se drukčije. Kad je postao punoljetan, uzeo je prezime Bebek. Novo prezime donijelo mu je sreću  – danas svi znaju za Bebeka.

U vremenu u kom se, tek prohodao, sretno smije fotografu, s radija su svirale samo sevdalinke, narodne i meksikanske pjesme. Odmah se vidjelo da ima sluha: na usnoj harmonici, koju je negdje iskopao, naučio je svirati Mamu Huanitu iz filma Jedan dan života. Poslije je zabavljao goste na maminim sjedeljkama i zarađivao prve honorare – koji se tada, doduše, nisu isplaćivali u novcu, nego u komplimentima.

U trećem razredu osnovne zgrabio je mjesto mandoliniste u školskom orkestru. Rano je imao viziju da bude gitarist i da još uz to pjeva. Nastavnik se nije složio, rekao mu je da prvo mora naučiti mandolinu. Dozvolio mu je da je nosi kući, preštimava po svom ukusu i vježba. Bio je marljiv, brzo je postao najbolji mandolinist u školi i stekao pravo na svoju gitaru.

Izbačen je iz zbora jer je dobivao napade smijeha, gledajući kako ostatak tima skladno otvara i zatvara usta („kao ptići u gnijezdu kad im lasta donese hranu“). Zamoljen je da pjevačku karijeru nastavi kod kuće. Na putu do kuće prolazio je pored muzičke škole, ali mu nikada nije palo na pamet da zaviri unutra. Nije mogao razumjeti kako trombonistu ne ide na živce godinama vježbati dva tona.

U to vrijeme još se pjevalo – možda i u muzičkim školama: Amerika i Engleska biće zemlja proleterska. Amerika i Engleska imale su tad već druga posla: stigao je rock’n’roll, valjalo ga je njegovati da naraste. Tamo je rock’n’roll prvo bio zvuk, poslije je postao način života. U Sarajevu je bilo obrnuto: prvo je bio način života, pa onda zvuk. Ali isto kao u SAD-u, tako je i u Sarajevu rock’n’roll nastao od takvih koji su s prezirom prolazili pored muzičke škole shvaćajući da negdje u njima postoji i neka druga muzika.

Ako si imao svoj instrument, nisi više morao čekati na red u Ehu.

U Zabavnom klubu „Eho 61“ Bebek se sreo s braćom Redžić – Fadilom i Zoranom. Fadil je rođen u Bihaću 1946. godine, a onda su Redžići prešli u Sarajevo pa je Zoran rođen u glavnom gradu, 29. januara 1948. Njihov tata Enver, povjesničar, akademik, po potrebi političar, mogao im je kupiti gitare, nisu se morali snalaziti sami. Zoka je imao skoro trinaest godina kad je Fadil dobio prvu gitaru. Bilo mu je dosadno da svira sam, pa je zvao Zorana. Obojica su dobili učitelja, naučili prve akorde i pravilno držanje vrata lijevom rukom. 

Kad je bilo mali, Zoka je volio bježati na željeznički kolodvor. Sjeo bi u neki vlak i šutio. Poslije, kad je počeo svirati, prestao je bježati. Kad je prestao, dobio je svoju gitaru. Sjeća se da je to bila neka „vel’ka“ gitara, veća od njega, uvijek je bio omalen. Stavljao je na nju magnete od telefonskih slušalica. Zoka pamti da je gitara imala loše žice, ali tko je još mario za to. Ako si imao svoj instrument, nisi više morao čekati na red u Ehu.

Fadil i Zoka uklopili su se u Aktiv Saveza omladine općine Centar i napravili prvi, bezimeni bend (nezvanično kršten baš tako – Aktiv Saveza omladine Centar) – i to će biti prva sarajevska „supergrupa“: Fadil je svirao solo gitaru, Zoka je svirao bas, ritam-gitaru svirao je Željko Bebek, bubnjar je bio Vladimir Borovčanin Šento. Fadil će poslije, kao član Indexa, postati najvažniji basist Jugoslavije, Šento će biti član najslavnije postave Pro arta.

Bio je to instrumentalni bend, nije još bilo vrijeme pjevača u popularnoj muzici. I, nije bio prvi bend: već su postojali Indexi, od 1962, poslije njih Plavi dijamanti s Edom Bogeljićem i Mićom Vukašinovićem, Pauci s Mahmutom Pašom Ferovićem i – kasnije – Davorinom Popovićem, Lutalice sa Slobodanom Kovačevićem Bodom i Slobodanom Kovačevićem Slobom. Činilo se da Sarajevo brzo smanjuje zaostatak: Bijele strijele u Zagrebu, a Iskre u Beogradu, postojale su tek od 1961. godine.

Prvu „gažu“ ugovorio im je Zoka, za pet tisuća starih dinara, u Jablanici, s pojačalom od petnaest vati i zvučnikom naslonjenim na kamen. Natovario je opremu u taksi i krenuo šest sati ranije. Znao je da će se nešto pokvariti od drmanja na lošem putu i da će se morati popravljati. Tako je i naučio popravljati. Jednog dana, umio je popraviti svako pojačalo i svaki automobil. Svirao je i popravljao, sve dok Fadil  nije otišao u Lutalice, da bude basista kod Bode. Za Bodu se već tada znalo da će biti najveći gitarist u Sarajevu.

Preraspodjele snaga unutar sarajevske scene

Kad je Fadil otišao u Lutalice, Aktiv se raspao. U isto vrijeme, raspali su se i Plavi dijamanti. Pauci su se raspali jer je Davorin Popović otišao u Indexe. Prva preraspodjela snaga unutar sarajevske scene bila je iscrpljena, bilo je vrijeme za drugu. 

Edo Bogeljić je napravio Kodekse s idejom da budu superioran cover bend tog vremena. Znao je da je Bebek marljiv i rekao mu ovako: „Ako kupiš dobru gitaru, možeš da sviraš s nama“. Bebek je posudio novce, kupio gitaru i odmah se snašao. Začas se čulo za njih jer im je repertoar uvijek bio aktualan. U knjizi Ništa mudro Bebek je pričao šta su bendovi tog vremena radili, i ne znajući jedni za druge: „Bili smo kadri da u nedjelju navečer snimamo program Radio Luxembourga, da u toku narednih dana uvježbamo nekoliko prvih pjesama s top-liste i već bismo za sljedeći nastup imali svjež repertoar“.

Bogeljić je – čini se – inzistirao na „pravovjernosti“, jer postoji i ovakva Bebekova izjava: „Prema mom mišljenju, Kodeksi su možda povremeno trebali i podilaziti publici da zarade koji dinar, umjesto da svojeglavo idu naprijed, a bez prihoda. U krajnjoj liniji, težio sam nekoj vrsti kompromisa: da u onome što radim uživam i ja sam, ali da uživa i publika“.

Ta želja da bude komunikativan u odnosu s publikom neće ga više nikada napustiti. U to vrijeme, sreo je Đorđa Novkovića, s kojim je bio prošao kroz istu gimnaziju. Đoko mu je rekao: „Čuo sam da dobro pjevaš. Hajde da ti napravim neke pjesme, pa da ih snimimo, da vidimo kako bi išlo“. Bebek nije htio ni čuti da postane pjevač, htio je svirati u bendu koji ima kvalitetan repertoar stranih hitova i dobro zarađuje. 

Ali, da bi zaista došao do toga što je želio, bio mu je najprije potreban basist. Kodeksi nikako nisu imali sreće sa basistima. Promijenili su ih dvadeset i pet prije nego što je Bebek otišao u Dom socijalističkog saveza u Kovačima da vidi i čuje grupu Beštije. Bio je posudio gitaru jednom od njih. Tu je zapazio zgodnog basista kako se krevelji i nervira raju. Bebek veli da je momak imao lokot na šlicu: „Kao, on je veliki ljubavnik, ali ne možeš do njega doć'“. Kad je Bebek prišao bini, basist ga je prepoznao i pitao kako mu se dopadaju Beštije. Nije imao dva prednja zuba. Bebek ga je pozvao da izađu i popričaju. Sutradan, isprobali su ga za klavirom Ranka Rihtmana. Tako su Kodeksi dobili basista, a basist je mogao reći da je uspio u životu: od muzičara s periferije postao je muzičar iz grada.

Ali, da se još malo zadržimo na Beštijama, prije nego što im basist ode u Kodekse. Kad je čuo da postoji grupa s tim imenom, Mići Vukašinoviću je baš bilo krivo što nije njegova. U bosanskom žargonu, beštija je baš ono što je on želio biti, ovim redoslijedom: „probisvijet, razvratnik, boem“.