Feljton o Bijelom dugmetu, 14. dio: Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac

Kako je Đorđe Marjanović bio Elvis Presley, a Mišo Kovač Tom Jones, kako je rock and roll prodro na selo, i šta je zaista (bila) tajna uspjeha Dugmeta.

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu 

U popularnoj muzici Jugoslavije imali smo do tada nekoliko prevratnih pojava. Ono što je u Americi bio Elvis Presley, to je ovdje bio Đorđe Marjanović. On je iznio na scenu drugo ponašanje od uobičajenog. Pjevači su do njega stajali pred mikrofonom uštogljeno, s rukama spuštenim niz tijelo, ili su besciljno njima mlatarali po zraku, Đorđe je zaposlio ruke mikrofonom, zaplesao i prošetao se kroz publiku. Moglo mu se reći da ne zna pjevati, ili da je patetičan, ali nije mu se moglo osporiti da je imao stav. Mada bi povremeno zbilja prešao granicu ukusa (u Romani ili Emi, Emili, na primjer), njegov tanki glasić i slatkasta pojava nisu ga mogli svrstati u pjevače agresivne emocije – mada je on to želio biti pa je svoje prirodne nedostatke oblačio u neku vrstu scenske glume. Ipak, Marjanović je bio klasična urbana pojava tog vremena, prodro je čak i u predgrađa, ali nije stigao do sela.

Sljedeću revoluciju nije napravio pjevač nego skladatelj. Tom Jones je – pjevajući Delilah – objasnio Đorđu Novkoviću kako bi trebala zvučati nova generacija pjevača, i Novković je to odmah primijenio kroz Mišu Kovača. To je prvi pjevač čiji se upravo stav ogledao u ogoljenoj i agresivnoj emociji. Kovač je zbrisao predgrađa kao tajfun i njegove ploče bile su najtraženije u džuboksima bircuza u onim sredinama koje su se polako bila odvajale od sela, ali nisu još bile po svemu grad. Uprkos agresiji koju je izvršio na predgrađa, ni on u prvim pokušajima nije uspio prodrijeti u sela. Kad je želio tugovati, seljak je i dalje radije slušao Silvanu Armenulić ili Tomu Zdravkovića nego Mišu Kovača. Ali, na bazi Novkovićevog iskustva Budimir Jovanović izveo je na svjetlo Šabana Šaulića i pokorio selo jednom jedinom pjesmom, koja se zvala Dajte mi utjehu. Takva agresija emocije kakvu je imao Šaulić, to je bilo nešto sasvim novo.

Nakon Splita svi znaju za Pekara

Sljedeća revolucija bilo je Bijelo dugme. Godinama prije toga, u Brajkovcu, rodnom selu moga oca, nisam uspijevao naći saveznika za svoju muziku: za Time i Indexe nitko nije bio ni čuo, od Korni grupe se znalo za Trla baba lan, Josipa Lisac je „zavijala“ (a Šaban, kao, nije), Yu grupa je bila „kilava“. Odjednom, kada sam otišao u selo poslije tog Splita, našao sam da svi znaju za Pekara. Bio sam zbunjen. Pitao sam zašto im se dopada Bijelo dugme. Odgovor je bio šokantan: „Dobro sviraju“. O, zar im kritika nije prebacivala da ne sviraju dobro? Već sam i sam tada razumio da je „dobra svirka“ Time ili Jugoslavenska rock- jazz selekcija. Ali, Bijelo dugme?!?

Sreća je pristala da me odvede na seoski vašar na kom je narodnjački orkestar „dobro svirao“. U prijevodu, nije pametovao nego svirao „na radost“. Ima kod Puriše Đorđevića u filmu Podne scena u kojoj Olga Jančevecka govori svojoj učenici u bijelim dokoljenkama: „Ruska pesma i kad je tužna, u njoj se oseća radost“. Takva je bila muzika Bijelog dugmeta. Godine 1974. godine kritika je bila zaboravila da je prvi smisao muzike da podstakne, povuče i isprati emociju, a ne da nužno priredi slušatelju umjetnički doživljaj. Kritika je malo podržavala emociju, mnogo je podsticala sviranje. Znao je seljak pozdraviti virtuoznog harmonikaša ili violinista koji bi svirao iza glave – ali, to je bio dio spektakla, nikako afirmacija ega. I, tad sam shvatio da je Pekar uspio zato što je izgledao kao isječak s kakve vesele seoske zabave – mada takve zabave možda uistinu nisu ni postojale.

Na molbu da pojasni uspjeh Bijelog dugneta, Bregović je potkraj 1974. godine ovako odgovorio Veljku Despotu: „Ovo je rock-generacija, ali nije engleska generacija nego jugoslavenska. Ona od svojih djedova nosi u sebi taj ritam, tu melodiju i taj tekst. Trebalo je da im ga neko kaže ponovno i da ga zavole. To je korijen uspjeha Bijelog dugmeta, i ništa više“.

Nisam se s tim složio. Što je, dakle, to što je presudilo? Janje moje bijelo? Stav? Tempo? Radost? Nešto peto?

Pripadam, dakle, onima (malobrojnima) koji vjeruju da je spisak razloga za tajfun Bijelog dugmeta (ovim redoslijedom?): stav, radost, erotski naboj, emocija otpjevana jednostavnim i lako pjevljivim riječima našeg jezika i uvijena u čvrst, agresivan ritam i taj nevjerojatan tempo uznemirenog pulsa – Pekar je dizao iz mrtvih brzinom od sto šezdeset otkucaja u minuti. Folklor je u njihovim porukama nesumnjivo važan, ali je precijenjen. On je ionako bio samo verbalnog karaktera – na prvim pločama, u muzici Bijelog dugmeta gotovo da ga nije bilo. 

Kakve dokaze imam za ovu tezu? Neda Ukraden bi mogla biti dobar primjer. Neda je pjevala narodnjake na pop način, bila je zgodna žena, tople boje glasa i autentične interpretacije – ali njen utjecaj nije bio naročit. Nedostajao joj je stav. Tek kad je iznijela stav, sve je kod nje došlo na svoje mjesto. Ipak, prva stvar koji je ovu tezu učinila zaista ozbiljnom dogodila se tek četiri godine kasnije. Album Bitanga i princeza, na kom je bilo svega nekoliko grama teško uočljivog narodnog, nije propao – mada bi bilo logično da propadne netko tko je najprije uklonio temelje, a onda sagradio četvrti kat. Naprotiv, Bitanga i princeza bila se prodala znatno bolje od prethodna tri albuma s „narodnjacima“ – i to bez tako eksplicitnog hita kao što je bio Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac. Nije se to dogodilo slučajno