Feljton o Bijelom dugmetu, 13. dio: Susret s Bebekom u Splitu

Petnaestogodišnji klinac putuje na festival zabavne muzike u Split: Zašto je Vladimir Savčić Čobi, legendarni pjevač grupe Pro Arte mrzio Dugme, kako je Mišo Kovač pobijedio prije glasanja, kako je Tereza mahala rukama, i šta se sve zauvijek promijenilo. 

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu 

Svake godine, prvog vikenda u julu, održavao se u Splitu festival zabavne muzike. Uz onaj što se krajem februara održavao u Opatiji (tu se birao naš predstavnik na „Pjesmi Eurovizije“), to je bio najznačajniji muzički događaj u Jugoslaviji. Pričalo se godinama da su festivali velike zabave dokonih ljudi (pominjala se i riječ „orgije“), a da je najveća zabava od svih festival u Splitu. Tu su se skupljali najbolji skladatelji i najvažniji izvođači te vrste muzike, a novinari su naročito voljeli ići tamo jer im je to bila prva prilika u godini da se okupaju u moru. Diskografske kuće su koristile prisustvo velikog broja novinara kako bi promovirali nove zvijezde. Tako je jula 1975. godine bilo planirano da se u Splitu promovira Bijelo dugme. Na finalnoj večeri, između festivalskog programa i proglašenja pobjednika, dok bi se brojali glasovi, Bijelom dugmetu bili bi uručeni diskografski trofeji za prodanu nakladu albuma Kad bi’ bio bijelo dugme i singl Da mi je znati koji joj je vrag. Poslije toga, Bijelo dugme je trebalo svirati pola sata.

Poslije „Pinkija“, želio sam ih ponovo vidjeti, na nekom drugom mjestu. Naravno, to je bila prilika da vidim izbliza cijeli taj šlageraški svijet, za koji ne mogu reći da je kod mene izazivao divljenje, ali mi je svakako bio zanimljiv jer su festivali bili moja prva televizijska fascinacija. Pitao sam Vladimira Savčića Čobija, mog dragog susjeda, da li bi me htio povesti jer su Pro arte sudjelovali u programu s Novkovićevom pjesmom Vratija se barba iz Amerike. Čobi je pristao bez oklijevanja. Taman mu je bilo dobro došlo da mu netko pravi društvo na putu. Sjeli smo u njegovog „pezejca“ boje trule višnje i krenuli u Split.

"Bijelo dugme će upropastiti muziku"

Usput je Čobi govorio kako će Bijelo dugme upropastiti muziku u Jugoslaviji. Malo me je čudio njegov stav jer nije bio mnogo stariji od njih i toliki animozitet nije se mogao objasniti generacijskim jazom. Drugo, Čobi je mnogo godina živio u Sarajevu, mislio sam da su možda prijatelji. Međutim, nije bilo ništa od toga i ja sam morao sakriti pravi razlog zašto sam želio u Split. Ali, tada sam shvatio kakav strah je bio zavladao zabavnom muzikom. 

U „Marjanu“, gdje se bio skupila sama krema ove vrste muzike, nije, naravno, bilo mjesta pa sam spavao u nekom malom hotelu nedaleko od Prokurativa. Đorđe Novković mi je dao ulaznicu s koje je bio otkinut kupon kojim je vlasnik ulaznice mogao glasati za Mišu Kovača. Mišo je pjevao kompoziciju Ja ne mogu drugo nego da je ljubim Zdenka Runjića. Dan prije festivala znao sam da će Mišo pobijediti.

Dok je trajao festivalski program kiša je počinjala padati nekoliko puta i prestajala. U jednom trenutku izgledalo je da će se oblaci razići. Ali, kad su svi finalisti otpjevali svoje (zanimljivo, Mišo je dobio salvu zvižduka iz publike), linula je kiša. Prisutni na Trgu Republike povukli su se pod nadstrešnice i u kancelarije Festivala, čekajući da pljusak prestane. Kad se to nije dogodilo ni poslije sat vremena, program je otkazan. Festivalske nagrade podijeljene su u baru hotela „Marjan“.

Dogovorio sam se sa Čobijem da se u toku sutrašnjeg prijepodneva nađemo tamo, da mi da „zlatne“ i „srebrne“ ploče koje je dobio u Splitu od svoje tadašnje kuće „Suzy“, da ih ponesem u Beograd jer su Pro arte iz Splita odlazile na ljetnu turneju. Kad sam ušao u bar, tek su dva stola bila zauzeta, za jednim je sjedila logistika Miše Kovača, za drugim je sjedilo društvo Tereze Kesovije. Gledao sam Terezu kako drži govor praćen širokim gestikulacijama, i zaista – mada nisam još imao petnaest godina – nekako sam shvaćao da je vrijeme te manire prošlo i da će se svi oni koji se skupljaju ovdje morati mijenjati ako žele opstati. Sat kasnije već je sve bilo puno, samo je za mojim stolom još bilo mjesta. Čobija nije bilo nigdje.

E, to se već zvalo sudbinom.

U jednom trenutku začuh glas iznad glave, pitao je da li je slobodno. Bio je to poznat glas, i dok sam se okretao da potvrdno odgovorim, već sam znao kome pripada. Pet sekundi kasnije Željko Bebek se spustio na stolicu s moje lijeve strane. E, to se već zvalo sudbinom.

Rekoh mu da sam bio došao u Split da ih vidim i da mi je žao što nisu svirali. Bebek reče da je i njemu žao što nisu otpuhali „ove“ (tu je gadljivo mahnuo rukom prema susjednim stolovima). Reče još da čeka ostale, pa da krenu zajedno na put. Ali, dugo nije bilo ni Čobija ni Bregovića, pa smo mogli lijepo se raspričati. Bilo mi je žao što tad nisam radio za neke novine, imao sam potpuno ekskluzivni intervju. Pričali smo o muzici – jer o čemu bi drugom pričali najveća jugoslavenska rock zvijezda i klinac od nepunih petnaest – i ja sam s iznenađenjem shvatio da nam se ukus prilično podudarao: Yes, Genesis, Pink Floyd. Sjećam se da mi se žalio da su studiji za snimanje u Jugoslaviji odreda loši – mada se zvuku prvog albuma ne može mnogo prigovoriti. Ja sam rekao – Pa, zašto lijepo ne odete u London snimati drugi album. Na moje ogromno iznenađenje, Bebek klimnu glavom i reče: „Hoćemo“. 

U jednom trenutku, naravno, naletio je Čobi. Bio je zgranut i služben – poslije svih priča o Bijelom dugmetu tokom puta, evo mene gdje sjedim s pjevačem Bijelog dugmeta. Bilo mi je zanimljivo da se nisu ni pozdravili. Čobi je ostavio ploče i nestao. Onda su Bregović i Ipe ušli u salu praćeni zgranutim pogledima susjednih stolova i ja sam bio potpuno fasciniran koliko je Ipe izgledao drukčije od svih. Bebek je ustao, pozdravio se i otišao.