Feljton o Bijelom dugmetu, 12. dio: Mojih pet minuta - sex & drugs & rock and roll

U ovom nastavku pročitajte kako se ispunio san dječaka koji su u popularnu muziku krenuli da bi radili ono što vole, i možda usput nešto i zaradili, postali su mega zvijezde. I, valjda, nešto naučili iz toga.

Piše: Dušan Vesić, Šta bi dao da si na mom mjestu 

Bijelo dugme je krenulo na jugoslavensku turneju 4. aprila iz Maribora. Prvi zaista veliki koncert u Beogradu, onakav kakve će grupa poslije redovno praviti, Bijelo dugme je držalo 27. aprila u hali „Pinki“ u Zemunu.

Da to neće biti koncert kao svaki drugi, vidjelo se još popodne pred halom. Dolazile su čitave kolone djevojčica s transparentima i dugmadima od platna prišivenim na odjeću ili zastave. Dvije hiljade ljudi je bilo ostalo bez karte, ali, nikome nije padalo na pamet vratiti se kući. To smo tad vidjeli u Beogradu i nikad više: kad su se vrata otvorila, sva ta masa jurnula je i prodrla u halu. Bio je takav stampedo da je samo sreća učinila da nitko ne strada. Kad su redari dobili pojačanje, u sali je već bilo hiljadu ljudi više nego prodanih karata. 

Pred izlazak Bijelog dugmeta ugasila su se svjetla i djevojčice su u mraku počele vrištati od uzbuđenja. Toga do tada nije bilo u Beogradu, čak ni kad bi gostovale svjetske grupe. Stariji su, doduše, pričali da su se tako dočekivale Siluete ponekad, u Domu omladine, ali to je bio mnogo manji prostor. Onda je počela nevjerojatna zabava. "Kaputi, džemperi i kape za sve vreme koncerta leteli su u vazduh, igralo se, treslo, skakao i vrištalo, a što je najvažnije, više od četiri hiljade ljudi uživalo je, nešto zbog muzike a nešto zbog svega što se naokolo dešavalo", izvijestio je Dača Štrbac u Radio TV Reviji. "Najinteresantnije je to što kontakt između izvođača i publike – kakav do sada nije viđen na domaćim scenama – nije trebalo uspostavljati za vreme koncerta. On je bez sumnje postojao i pre nego što se začuo prvi akord, verovatno zbog muzike sarajevske grupe koju mladi prihvataju kao svoju sopstvenu. To nije čudno: ’u futroli rocka’, petorica Sarajlija serviraju mladima muziku koja se umnogome oslanja na tradicije našeg narodnog melosa. Koliko je to tačno najbolje je posvedočio trenutak kada su članovi Bijelog dugmeta bez ikakve muzičke pratnje zaprevali poznatu narodnu ’Ajd’ idemo, Rado’: četiri hiljade poklonika domaćeg rocka istovremeno je zaskičalo od zadovoljstva."

Dugmemanija

Bijelo dugme je završilo koncert u oblaku umjetnog dima koji je izlazio iz aparata za pravljenje takozvanog suhog leda. To je donekle izvuklo produkcijski nivo koncerta: čak i za to vrijeme bilo je neobično da se svira u hali s nedovoljno jakim ozvučenjem i bez konzole sa svjetlima iznad bine nego s tri reflektora raspoređena u kutovima bine. Ali, nije to nikome smetalo. Kada su krenuli pozivi Bijelom dugmetu da izađe na bis, hala se bukvalno tresla.

To još nije bilo sve. „Kad je koncert, najzad, završen – pisao je Dača – postalo je jasno da popularnost sarajevske grupe prerasta u nešto što se s pravom može nazvati ’dugmemanijom’. Naime, pred izlazom hale izvođače je čekala oduševljena gomila obožavalaca (u stvari, obožavateljica – prim. D. V.), pa su organi reda i mira morali da se posluže šmrkovima i pendrecima ne bi li muzikante spasli neke vrste ’linča iz ljubavi’.“

Da li je moguće zamisliti danas koncert poslije kojeg se obožavateljke ne bi mogle rastjerati drugačije nego šmrkovima?

Nikad dotad nije bilo toliko vruće na koncertima Bijelog dugmeta, ni u toku koncerta, ni poslije. Ipak, kad se danas taj koncert spomene Bregoviću, njegova prva asocijacija je prevara. „Nismo ni znali da smo zvijezde – sjeća se Bregović. – Mi smo tad shvatili da smo zvijezde i da smo prevareni: drugi su zgrnuli milione, a mi smo taj koncert svirali za po pet stotina dinara.“

U to vrijeme moć tiska je bila velika, ali s Bijelim dugmetom i ona je ispisivala nove stranice. Vjerojatno nitko nije napravio Bijelom dugmetu takvu reklamu kao Dača Štrbac tada u Radio TV Reviji, kad se u njegovom nadahnutom izvještaju osjetila ta radost njihovih koncerata. Djevojčice su pročitale što se dogodilo u Beogradu i naučile kako se ponašati. Od 27. aprila nastupilo je vrijeme „dugmenanije“. Poslije tog koncerta svaki koncert je počinjao i završavao isto. 

„Dugo smo se štipali za obraze, poslije svakog koncerta te godine, i pitali se: Da li je ovo moguće? – sjećao se Bebek 2005. godine. - To je, zapravo, bilo ostvarenje snova, a stalno na granici između jave i sna – bilo mi je potrebno malo više vremena da shvatim da je to taj uspjeh. Naravno, materijalno je to brzo bilo vidljivo, mogli smo da živimo bolje nego naši vršnjaci, mogli smo da kupimo sebi sve što smo poželjeli u tom momentu. Nismo više morali da tražimo nekog kod koga ćemo svirati na moru, za ljetovanje, išli smo na ljetne turneje koje su bile skup događaja iz snova: od enormnog konzumiranja seksa do svega ostalog što prati rock’n’roll, i to od Kopra do Bara.“