Dušan Vesić: U mome životu nikada ništa neće biti veće od Bijelog dugmeta

Povodom 40. godišnjice od izlaska prvog albuma grupe Bijelo dugme davne 1974. godine, Dušan Vesić napisao je knjigu Šta bi dao da si na mom mjestu posvećenu upravo ovom muzičkom fenomenu. Vesić je za Radiosarajevo.ba ispričao koliko su mu značajni bili momenti koje je provodio s Bijelim dugmetom tada, u trenucima kada se velika priča ispisivala, i kako gleda na svoju novu knjigu koja je nedavno promovirana u Sarajevu.

Iz biografije:

Dušan Vesić je rođen 27. oktobra 1959. godine u Beogradu. Kao klinac želio je biti vozač tramvaja. Taj plan je propao kobnog junskog dana 1972. godine u Tučepima, kad je budžet za sladoled svjesno potrošio na ulaznicu za koncert grupe Pro arte, i od tada je muzika sva njegova fascinacija. Nakon jedne (ne)sportske povrede koja ga je zauvijek odvojila od sviranja bubnjeva, malo je studirao historiju, a onda se posvetio izučavanju fenomena jugoslavenske popularne muzike. To je radio na razne načine: puštao je hitove na školskim igrankama (u čemu uopće nije bio loš), pisao (odlične) intervjue za Zdravo!, Rock, Pop Rock, Itd, Ćao i razne druge medije, povremeno sam sebi bio fotoreporter (to je naročito volio), jednako neuspješno kao i drugi ogledao se kao rock-kritičar (Politika, Duga, Jež, Džuboks), u jednom trenutku prirodno postao urednik za domaću scenu (Rock, Pop Rock), pjevao prateće vokale na pločama (Krvna grupa, Plavi orkestar), radio kao trgovački putnik (prodavao je Hanku Paldum i Vatreni poljubac za Sarajevo disk), jedno vrijeme bio izvršni producent i menadžer (Marine Perazić), muzički producent (Instant Karme), organizator rok-koncerata (Pop Rock izbor 1989. i 1990.), manipulant medijima (Bijelo dugme i Bajaga), član šire porodice Bijelog dugmeta (što je nepokolebljivo ostao i u najtežim trenucima) i direktor festivala zabavne muzike Beogradski šlager – Menadžer (tu je s ponosom pomogao jednu generaciju pristojnih muzičara). Pokušao je da ostavi nekog traga u diskografiji (6CD-box set Sedamdesete za Croatia Records). Na kraju se posvetio izradi dokumentarnih emisija u vlastitoj produkciji (sad već kultna TV-serija Rockovnik u 40 epizoda), serija i film EKV – Kao da je bilo nekad, dva TV-filma o Bajagi i svašta drugo). Živi u Beogradu i Puli.

Knjigu je bilo lijepo stvarati, ali je ipak ljepše biti u trenucima kada se nešto zaista i dešava. Bez obzira na to šta će mu se još desiti u životu, Bijelo dugme je ona njegova najveća priča, kaže Vesić za Radiosarajevo.ba

"Uvijek ću se opredijeliti za trenutke u kojem se nešto dešavalo. To su jedinstveni trenuci, jer je Bijelo dugme na svoj način jedan planetarni fenomen i bilo je prelijepo pratiti to iz prve ruke. Među mojim kolegama koji su se zgražavali nad njima, Bijelo dugme je bilo sinonim za seljakluk. Međutim, meni je bilo glupo ne posmatrati jedan takav fenomen iz prve ruke i danas sam jako sretan zbog toga. Možda ću sutra biti predsjednik Srbije, ali nikada ništa neće biti veće od Bijelog dugmeta u mom životu."

U knjizi Šta bi dao da si na mom mjestu opisani su mnogi intimni trenuci koje je Vesić imao s članovima benda, ali on posebno izdvaja epizodu sa Mladenom Vojičićem Tifom koja mu je ostala u najdražem sjećanju. Bijelo dugme nije bio samo muzički fenomen, bio je to društveni i kulturni fenomen, možda najveći kojeg je Jugoslavija imala, smatra Vesić.

"Bijelo dugme je uvijek djelovalo na društvo i na vrijeme. U tom historijskom periodu koji nazivamo Jugoslavija, Bijelo dugme je možda najvažnija kulturna pojava. Jedino je Bijelo dugme mijenjalo svijet oko sebe. Uvijek ima ta priča kako muzika ne može da promijeni ništa, ali Bijelo dugme je sve mijenjalo i svi mi iz tih država koje su tada činile bivšu državu, moramo to da imamo u vidu jer je to bend koji je potpuno utjecao na naše živote. Ipak, kada sve to prođe, jedino što ostane jeste muzika. Mi danas možda vidimo da je muzika u tom vremenu, kada se dešavala, bila nepravedno zapostavljena zbog tih nekih drugih stvari kojima je Bijelo dugme mijenjalo svijet oko sebe."

Ono što je nekada stvaralo Bijelo dugme teško da se danas može ponoviti. Za takvo nešto ne postoji tržište dovoljno veliko i jedinstveno da bi se na njemu stvarala velika imena.

"Današnje mlađe generacije apsolutno su uskraćene za takav fenomen. Takva jedna stvar je danas nemoguća. Mi smo svi danas rascjepkani na mala tržišta, ne postoji scena i ne postoje utjecaji – dobri utjecaji. Mi smo jako daleko od nečega takvog. Ja se nadam da je moja knjiga prvi korak prema pozicioniranju Bijelog dugmeta tamo gdje mu je mjesto. Posljednjih godina izlaze biografije i autobiografije raznih važnih imena rock scene u kojima se Bijelo dugme uopće ne spominje, a od '74. se sve mjerilo prema Bijelom dugmetu. Možda je tim mojim kolegama koji se bave pisanjima takvih enciklopedija bila potrebna jedna teoretska postavka za Bijelo dugme koju sami nisu umjeli da naprave, pa se nadam da će moći sve da nađu u ovoj knjizi i onda će moći da se pravilno postave u svom daljem pisanju", zaključuje Vesić.