Druga godišnjica Queer Festa, ubistvo i saudijski princ

Piše: Vuk Bačanović

Godišnjica neodržavanja prvog Queer festivala u Sarajevu, kada je okupljena rulja selefija i huliganskog ološa napala i linčovala učesnike otvorne manifestacije, okupljene u prostorima Akademije likovnih umjetnosti, gotovo da se poklopila sa jednim vrlo bitnim događajem. Londonski sud proglasio je saudijskog princa Sauda bin Abdulaziza bin Nasira al Sauda krivim za ubistvo kojem je prethodio seksualni čin.

Ubijena osoba, međutim, nije bila ženskog spola, već prinčev lični sluga. Nesretni Bandar Abdulaziz (32) pronađen je pretučen i zadavljen sa jasnim dokazima analne penetracije. Saudijski princ je, doduše, priznao krivicu, ali samo za ubistvo iz nehata, jer, kako je izjavio pred sudom, nije imao namjeru ubiti slugu. Grehotnik je, dakle, sam kriv jer je umro od posljedica batinanja i silovanja, ne zatraživši, pri tom, dozvolu njegovog veličanstva (princ je i ranije bio osuđen zbog nanošenja teških tjelesnih povreda u istom hotelu, a dok je davio slugu bio je u alkoholiziranom stanju).

Princ Saud bin Abdulaziz bin Nasir al Saud, član je kraljevske porodice koja suvereno vlada Saudijskom Arabijom (ime dinastije je čak dio imena same države) i gospodari svetim gradovima Meke i Medine. Jednako tome, dinastija Saud izvor je i pokrovitelj vehabizma, koji je i osnovna vladarska ideologija ovog apsolutističko-monarhističkog društva, u kojima su žene svedene gotovo na status pokretne imovine. Porodica Saud vlada Arabijom od početka 19. vijeka, kada je, ovladavši Mekom i Medinom, u svome ikonoklastičkom fanatizmu dala uništiti više islamskih historijskih spomenika i svetišta uključujući ono na mezaru Muhammedove omiljene kćeri Fatime.

Pa ipak, uz to što je porušila spomenike od neprocjenjive vrijednosti i uspostavila režim u kojem se „čarobnjaštvo“ i homoseksualizam kažnjavaju smrću, dinastija Saud je i gradila. Između ostalog i u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, u naselju Mojmilo, gdje se uzdiže monumentalna zadužbina Fahda bin Abdula Aziza Al Sauda, oca sadašnjeg kralja Abdullaha Bin Abdulaziza Bin Abdulrahmana Bin Faisala Bin Turkija Bin Abdullaha Bin Muhammada Bin Sauda, a koji je opet djed princa Sauda, pravomoćno osuđenog za ubistvo i silovanje u Londonu.

Ironično, upravo je džamija Saudovog pradjeda bila jedan od moralističkih centara u Sarajevu iz koje se širila najagresivnija mrzilačka propaganda protiv sarajevske queer zajednice i njenog prava da organizuje festival posvećen svome načinu života. Plakati rasturani po gradu opisivali su queerovce kao od Boga proklete nosioce najstrašnijih bolesti, sudionike mračne zavjere sa ciljem da, jednog dana, i mi i naša djeca budemo pretvoreni u homoseksualce ili poumiremo od bolesti koju će nam ovaj pakleni nakot prenijeti.

Londonski događaj, koji je do kraja razgolitio jedno nasilničko društvo, u kojem društvene privilegije dopuštaju batinanja, maltretiranja i silovanja, daje nam povoda da se podsjetimo šta je zapravo homoseksualizam, a protiv čega su mislile da se bore sarajevski „zaštitnici morala“ od prije dvije godine. Homoseksualizma, u modernom smislu, a koji bi podrazumijevao socijalno etabliranu bračnu istospolnu zajednicu, nije postojao prije 19. stoljeća, kada je ovaj termin “homosexualität” skovao austrijski spisatelj Karl Maria Kertbeny.

Na engleskom govornom području, ovaj je termin je zaživio tek kojih dvadesetak godina kasnije. Kasnije su brojni društveni procesi doveli do toga da moderni homoseksualizam podrazumijeva deklariranu, društveno definiranu individuu, a koja svojom voljom ulazi u odnos s drugom osobom slične naklonosti. Dakle, moderna homoseksualnost nije proizašla iz prakse nasilja: pijaca robova, javnih kuća za maloljetne dječake, koje su, u “starim dobrim vremenima”, kada su bogati i moćni imali privilegiju tajnosti, cvjetale širom hrišćanske Evrope i islamskog svijeta.

Nekad i sad

Tako je, po svemu sudeći i danas u despotiji koja je svoje postojanje nekada imala zahvaliti britanskim interesima, a sada lobiju američkih naftnih barona: u Saudijskoj Arabiji će na smrt biti osuđena žena optužena za „vještičarstvo“, dok će se moćnici obilato koristiti šesnaestim ajetom sure An-Nisa', prema kojem je bludnja radnja, pa tako i homoseksualna, dokaziva smo svjedočenjem četvorice muškaraca, što je, mora se priznati, rijetkost.

Upravo iz tako duboko licemjernih društava dolaze inspiratori mržnje prema ljudima, koji svoje seksualno opredjeljenje, koje isključuje bilo kakvu prisilu, žele slobodno iskazivati javno. U tom kontekstu je jako interesantno djelo istoričara Khaleda El-Rouayheba „Prije homoseksualnosti u arapsko-islamsko svijetu, 1500-1800“, u kojem se, pored objašnjenja razlike između modernog i drevnog poimanja homoseksualnosti u islamskom svijetu naglašava da je „arapska književnost osmanskog perioda (1516 – 1798) prožeta simpatijama prema homoseksualnoj ljubavi".

„Biografije, pjesničke antologije i beletristika vezana za profanu ljubav, uobičajeno, bez trunke neodobravanja opisuju pederastijske afere poznatih pjesnika, šerijatskih pravnika i poznatih političkih ličnosti. Veliki broj, ako ne i većina, ljubavnih pjesama ovoga vremena vrlo je pederastijski tonirana, uobičajeno portretirajući strastvenu ljubav pjesnika, odraslih muškaraca, prema adolescentima. Popularna tema, u razgovorima pjesnika i autora lijepe književnosti, bila je: mogu li zgodni, golobradi mladići, biti objekti strastvene ljubavi?“, pisao je El-Rouayheb.

Prema tome, kada su razjareni fanatici i huligani prije dvije godine napali „pedere“, napali su društvenu tendenciju sasvim drugačiju od one koja se manifestovala u Londonu, a koja je zapečatila tužnu sudbinu sluge Bandara Abdulaziza, čija je jedina krivica bila, što je kao čovjek neplemićkog porijekla, morao trpjeti iskaljivanje frustracija svoga alkoholiziranog kraljevskog gospodara, nasilnog latentnog homoseksualca. Da se njegovo kraljevsko veličanstvo, kojim slučajem, u nekom drugom tijelu, našlo pred sarajevskom Likovnom akademijom prije dvije godine, ne treba razmišljati koju bi stranu zauzeo.

radiosarajevo.ba