Božićna poruka čuvara crkve svih Sarajlija: Neka nam drugi ne budu teret, promijenimo loše u sebi

Uoči Badnjaka i Božića, velikoga katoličkog praznika, portal Radiosarajevo.ba posjetio je, kako je odmila zovu, „crkvu svih Sarajlija“, Crkvu svetog Ante Padovanskog na Bistriku i Franjevački samostan.

Ugostio nas je profesor na Franjevačkoj teologiji i gvardijan Samostana fra Ivan Šarčević koji je građanima Bosne i Hercegovine uputio božićnu poruku, komentirao značaj zajedništva, a podsjetili smo se i na ovogodišnji posjet Svetoga oca, pape Franje BiH, i značaj poruka koje je uputio u našoj zemlji.

Razgovarala: Lana Ramljak, Radiosarajevo.ba

Za početak, pitamo ga zbog čega su ova crkva i samostan omiljeni Sarajlijama, koji često, bez obzira na vjeru, upravo u ovim prostorijama pronalaze utjehu.

„Ne bih mogao jasno, empirijski tačno, kazati zašto je to tako“ govori nam fra Šarčević, „Mislim da u dnu duše, ljude koje dolaze ovdje i na druga sveta mjesta u Sarajevu, pokreće patnja, osjećaj za sveto, za transcendenciju, osjećaju se u ovdje mističnom ozračju, osjećaju prisutnost svetoga... to nije zasluga nas franjevaca, mi nastojimo održati gostoljubivost za te ljude i potaknuti važnost transcendencije čovjekova života. No, sretni smo što ljudi dolaze.“

Poručuje i kako Crkva svetog Ante, Turbe sedam braće i Stara pravoslavna crkva na Baščaršiji predstavljaju arhitektonsku sastavnicu religijskoga života Sarajeva, ali ove zemlje.

Pitamo ovog franjevca i koja bi to bila božićna poruka u ovoj 2015. godini, turbulentnoj i u BiH i u svijetu.

„Ova godina, ispravno velite, u svijetu i kod nas, teška je godina, zbog nekoliko događaja: val izbjeglica, ta tužna seoba naroda, pa taj bezočni 'sveti' teror, a onda ovdje u BiH nesređenost države, toliko socijalne nepravde, kriminala...

Božićna poruka trebala bi doticati ljude, a mi previše očekujemo od riječi, pritom smo počeli sumnjati u njih. Ja bih kazao da smo u ovo vrijeme, pogotovo u BiH, kolektivno zapali u stanje određene frustriranosti, gorčine, što je je osjećaj koji blokira budućnost. Božićna poruka trebala bi nositi poruke budućnosti, a ne samo poruke sjećanja na jedan događaj koji smo pomalo idealizirali jer nam je to potrebno“, govori nam gvardijan i napominje:

„Nemojmo idealizirati stvari, nego prilikama i stvarnosti u kojoj živimo pogledajmo u oči. Činjenica je svetkovinama ponekad želimo prekriti svoju stvarnost, uljepšati je... izvucimo poruku evanđelista Mateja i Luke, taj sadržaj koji je i danas bitan za nas, mada su ti tekstovi pisani u starom ruhu.“

Ne plašimo se svjetla, kao što su se plašili pastiri, kako je zapisao Luka; plašimo se jer svjetlo razobličava mrkline našeg postojanja, naše grijehe, gorčine i frustracije u koje zapadamo, tražeći od drugih da nam se oduže, nastavlja naš sagovornik.

Upravo u tim porukama uzmimo pouku za danas: slavimo Boga, a ne ljude:

„Ne slavimo naciju, ne slavimo naše vođe, oni nisu naši Bogovi. Pastirima kažu: slava Bogu na visini, a mir na Zemlji ljudima, miljenicima njegovim.“

Mir zahtijeva promjenu, smatra fra Šarčević. On nije pasivnost, „trebamo raditi za mir, pogotovo za uspostavljanje mira onima kojima je nanesena nepravda i koje drugi ljudi teroriziraju“.

Još nešto što gvardijan smatra važnim jeste priznati da živimo u vremenu kada su ljudi ljudima postali teret. 

„Moramo izaći iz svoje čovjekomrziteljske kulture, iz ovog mizantropskog stanja. Neka ova proslava Boga bude čestita, iskrena, ne licemjerna, ne munafička proslava, već izgradnja mira. Nevjerovatno je, govorimo o miru, a smatramo da sila, oružje i nasilje imaju glavnu riječ. Vratimo se drugom čovjeku, bližnjem, bez mržnje i prezira.“

Paradoksalno mu se čini i to što je s jedne strane sve postalo globalno, komunikacije nas vode u cijeli svijet, a, s druge strane, citira fra Šarčević teologa i filozofa Vjekoslava Bajsića, imamo veliki strah za granice.

„Evo pogledajmo taj strah, od obitelji do entiteta. Dakle, mi smo postavili ograničenja kao cilj našega djelovanja, a ne izlazak u susret drugim, ne mir za druge, ne altruziam. Ili ćemo izgraditi prijateljstva ili neprijateljstva. A, ako se mnogo bavimo neprijateljima, činjenica je, gubimo i prijatelje.“

„U jednom iskrenom poštivanju naših razlika, moramo se obrazovati, izaći iz mitološke slike kako smo živjeli nekada. Tolerirati razlike drugih, i koje nam se ne sviđaju, da se odgajamo za tu slobodu svih, to je i poruka Božića. Iskreno, ne lažno, ne fingirano i dekorativno, zajedništvo.“

Ono što je gvardijan samostana na Bistriku posebno izdvojio, prisjećajući se dolaska pape Franje u Sarajevo, jeste to što je u jednom dijelu počela promjena te „određene vrste nepodnošenja Sarajeva, blago rečeno, barem što se tiče katolika, pa ako hoćemo i Hrvata“.

„Katolici, politički rečeno, Hrvati, vratili su se malo svome glavnom gradu. Pritom ne želim da se time prekriju sve poteškoće življenja u ovom gradu. Bošnjačka politika ponekad je neosjetljiva za sugrađane koji su u manjini.“

Dodao je fra Šarčević kako čelnici Predsjedništva (i entiteta) ponekad zaborave da, iako ih bira jedan narod, kad budu izabrani predstavljaju sve nas, pa je od Svetoga oca očekivao jaču poruku u susretu s političarima. „Ali, dobro, bilo je to uljudno, izraz diplomatije.“

„Riječi neće donijeti promjene, riječi su pokretači. Pokrenimo se i promijenimo loše u sebi i oko sebe“, završio je naš razgovor fra Šarčević, čestitavši našim čitateljima Čestit Božić i sretnu Novu godinu!